Na Slavenov stadion okupan pljuskom dolazimo s blagim zakašnjenjem od samo nekoliko minuta. I to je bilo dovoljno da propustimo vidjeti prvi pogodak, ali zato smo ga čuli —kad tik ispred ulaza, na kojem nema ni redara ni blagajnika, čuješ huk oduševljenih tribina moraš se zapitati: čekaj, jel’ moguće da ovakva graja dopire s ovakve utakmice? Po ovakvom vremenu? I, vjerovali ili ne, po ulasku sam shvatio da baš nije sve izgubljeno po pitanju naše nogometne kulture kao što sam sugerirao u nedavnoj kolumni. Tribine su unatoč povodnju poprilično ispunjene; s jedne strane se skidaju sveci, dok drugi dio one jedine, glavne tribine proziva suparnike s “kazališna publiko”.

Borac je drugi put u samo osam početnih minuta kapitulirao pred naletima Mladosti i senzacija je na pomolu. Dva sela na različitim krajevima županije zajedno nemaju niti 2.000 stalnih stanovnika, ali čini mi se da je od te ukupne populacije sigurno polovica došla popratiti svoje momčadi.

“To je na neki način borba protiv pasivizacije sela, jer je nogomet kao mehanizam integracije zajednice praktički jedini vid civilnog društva u selu”

“Kaj, 2:0?”, s klupe momčadi iz Kloštra oduševljeno izvire njihov predstavnik i pokazuje prema nama, visoko smještenima ispod krova. U pitanju je Josip Jagić, Kloštranin sa zagrebačkom adresom i diplomirani profesor povijesti, ali i jedan od grupe mladih entuzijasta koji su Mladost učinili pričom vrijednom jurcanja po kiši krivinama naše uže domovine usred radnog tjedna.

“Kladionice nam nisu nikada bile naklonjene”, stajalo je u njihovoj najavi ovog velikog okršaja protiv četverostrukog osvajača županijskog kupa, kojem je prije dvije godine taj podvig donio i veliki ogled protiv zagrebačkog Dinama. “Ali jedno je sigurno: sutra igramo za one koji su bili prije i one koji tek dolaze. I tom prilikom dat ćemo sve od sebe. Hoće li to biti dovoljno?”

Spašavanje Mladosti

Bio bi klišej kazati da je za igrače, stožer i tih čak 300-njak mještana koji su s dva puna autobusa i tko zna koliko osobnih automobila stigli u Koprivnicu podržati svoje dečke pobjeda već ostvarena, jer na takav trijumf čekaju, po pričama starješina, i više od 30 godina. Ali što se Mladosti tiče, ona do svojih malih pobjeda dolazi svaki dan. Klupska priča traje dugo, još od 1923. kada je osnovana, ali sve do 2015. ona se ni po čemu osobitom nije razlikovala od bilo kojeg drugog lokalnog seoskog kluba. Naravno, treba cijeniti i poštovati to što su klub živim održavali mnogi volonteri koji su ulagali svoje vrijeme i svoja sredstva da bi on bio opstao. Međutim, nekog značajnog pomaka ni ambicija i nije bilo, pa su entuzijazam i energija s vremenom okopnjeli, a to bi bilo lako moguće pogubno i za mnogo veće sportske kolektive.

Srećom, došla je nova, mlađa generacija koja nije željela prepustiti klub propasti.

Mjesto poput Kloštra zapravo je samo na mikrorazini preslika opće slike u državi, a taj ruralni, provincijalni karakter dodatno otežava poziciju. Selo prolazi kroz agresivnu depopulaciju i mladi sve više odlaze jer ne vide nešto što bi ih održalo u takvoj sredini, pogotovo uz opći slom gospodarskih aktivnosti.

“To je na neki način borba protiv pasivizacije sela”, priča mi Jagić. “To je bila naša motivacija kada smo preuzeli klub prije četiri godine, jer je nogomet kao mehanizam integracije zajednice praktički jedini vid civilnog društva u selu. Pružiš tako selu neki sadržaj: kako iz fizičko-rekreacijskog, tako i iz društvenog aspekta”.

Kada su odlučili ući u klub u njemu su bile sveukupno četiri selekcije, a infrastruktura je bila u potpunosti zapostavljena. Danas, četiri godine poslije u klubu postoji čak sedam različitih selekcija u kojima igra i trenira oko 120 igrača, s tim da velik broj djece još nije registriran, pa tako ni konačna brojka ne može biti precizna. S njima rade petorica trenera koje klub i dalje šalje na tečajeve kako bi dodatno unaprijedili svoje znanje.

Otvoren prema svima

Jedan od njih je i 29-godišnji trener prve momčadi Ivan Presečan ‘Đogi’, koji je u srijedu u stilu Pepa Guardiole nervozno davao upute igračima s aut-linije. Đogi je i sam igrao nogomet, i u jednom je trenutku čak iz austrijskog niželigaša Stubena prešao u hrvatskog (tada) drugoligaša Zelinu. Ondje ga je najprije zadesila jedna teška ozljeda, a onda po povratku na terene odmah i druga, nakon koje je znao da se može pozdraviti s ozbiljnim igračkim ambicijama. No, u nogometu je namjeravao po svaku cijenu i ostati, pa se zaposlio u INA-i i paralelno upisao tečaj za UEFA B licencu koju je i uspješno dobio. I dalje zna povremeno zaigrati, ali samo rekreativno.

“Kod nas se dosta ozbiljno radi”, kaže Đogi. “Mi zapravo imamo i po šest aktivnosti tjedno i samo je jedan dan slobodan, a mlađe kategorije imaju minimalno četiri aktivnosti tjedno s utakmicama. Kada ja ne uspijem voditi trening, netko od dečkiju uskoči, ali nema preskakanja termina. To je mladost, a ona ima jako puno utjecaja u ovoj našoj maloj zajednici.”

Ta je zajednica šarolika, ali se u klubu trude uključiti sve koji su zainteresirani pomoći radu, bez obzira za pozadinu. Na tribinama među navijačima Mladosti primjećujem i jednu grupu mlađahnih Roma, koji inače čine osjetni dio populacije sela. U Kloštru oni u velikoj mjeri kroje ovu sjajnu sportsku priču.

“Ima jako puno romskih klinaca u našim mlađim kategorijama i mi tu ne radimo nikakvu razliku, to je kod nas najnormalnije”, kaže trener Presečan. “To su sve naša djeca”.

“Mi smo svjesni da ovakav klub može uspješno ispunjavati svoju misiju u zajednici samo ako je otvoren prema svima”, dodaje Jagić, koji priča kako su odmah po dolasku u klub u rad uprave uključili i žene. “Čini mi se da je to jasna odluka dijela zajednice da se neće tiho otići u noć i da nećemo mirno gledati kako odumiremo u pasivnosti.”. Klub tako statutarno na papiru ima sve one klasične funkcije, od predsjednika do upravnog odbora, ali u njemu se odluke donose zajedničkim snagama, bez razlike među članovima.

Prvi trofej u klupskoj povijesti

Situacija na terenu počela je dobivati novi zaplet. Marko Matančić, ponajbolji igrač koji je prvo asistirao za vodeći zgoditak Lovri Šandrovčanu, a onda i sam hladnokrvno plasirao ispod grede za veliko povećanje prednosti, ozlijedio se slaveći gol i u suzama napustio teren ispraćen ovacijama. A kada se u 60. minuti ozlijedio i drugi važan igrač, Tomislav Koren — i to u trenucima kada je Borac počeo ozbiljno pritiskati — situacija nije izgledala najbolje. Matančić, koji je u polufinalnom demoliranju trećeligaša Koprivnice zabio dva gola inače je komunalni radnik u selu, a u Mladosti je od malih nogu.

“Ja samog sebe ozlijedim, kreten”, smije se kasnije vlastitoj nespretnosti koja, srećom po Mladost, ipak nije ispala kobna, jer je Borac do kraja uspio tek smanjiti na konačnih 2:1. Zatim se uozbilji i ustvrdi: “Znaš što, ovo je ogroman poticaj za cijelu ekipu. U zadnje dvije-tri godine otišlo nam je barem 10 igrača trbuhom za kruhom u Njemačku, zadnji ovaj veznjak prije samo tri mjeseca. Nije imao posla, a on nam je bio jako važan… Ali evo, ostala nas je ogromna većina dečkiju iz sela i ovo je zbilja bio neki naš san.”

Posljednji zvižduk je označio i početak ogromnog slavlja.

Dobar dio navijača Mladosti se sjatio na ogradu izvikujući onu dobru, staru parolu “kup je naš”, a otvoren je i šampanjac. Podignut je trofej prvi put u modernoj klupskoj povijesti, što je ogromna stvar za nastavak puta. Ne samo iz perspektive daljnjeg podstreka za trenera i ekipu, već i na onoj puno većoj razini. Ovu su sezonu domaće utakmice morali igrati u obližnjoj Grabrovnici kako bi omogućili da se njihov teren na SRC Mladost dovoljno održi čitavim za sve te mlađe kategorije koje svakodnevno na njemu treniraju. S ovim trijumfom će svakako pokazati i ljudima u općini da njihovo ulaganje u klub nije bez rezultata. Naravno, rezultatski uspjeh ne bi smio biti jedino mjerilo za ovakav projekt.

“Dobili smo i malo povećanje sredstava iz proračuna, nekih 20-30 posto”, kaže Jagić. “Zajednica kuži koliko je ova stvar bitna i to se mora javno poticati. Teren smo ove sezone pustili da se oporavi i sada radimo projekte energetske obnove klupske zgrade, a obnovili bismo i svlačionice te tribinu, koliko možemo. To su divne stvari”.

Za Đogija je, pak, najbitnije da se i dalje rad s mladima podiže na što višu razinu, pošto je to glavna funkcija kluba zbog koje nakon ljeta i ostatak trenerskog kadra ide na dodatnu izobrazbu.

“Mislim da smo među rijetkima na ovoj razini koji imaju toliko klinaca”, tvrdi. “Mladost je pravi radnički klub s puno volje i želje, i činjenica da smo najbolji od tih 60-ak ekipa u kupu, od kojih mnoge imaju višestruko veći budžet nego mi, isto govori jako puno.”

Medalja za Mandžu

Izlazimo pred stadion, a kiša je napokon stala. Jagić i društvo s medaljama oko vrata oduševljeno pozivaju ove s automobilima da krenu prvi ispred navijačkih autobusa i da trube na putu nazad na feštu u selo, gdje se ‘Apostolima’, kako glasi nadimak ekipi, spremao veliki doček u lokalnom restoranu.

Ali jednu medalju Josip drži čvrsto u ruci, bez namjere da je preda ikome, čak i za kratke potrebe fotografiranja.

“Ova medalja ide za Mandžu”, kaže dok je oduševljeno poput Maurizija Sarrija kasnije te večeri prebire u rukama. “Ovo mu ide na grob.” Mandžo je zapravo Ivan Kovačić, i sam dio kluba koji je nažalost prerano preminuo i u čiji spomen klub svakog ljeta organizira memorijalni turnir uličnog nogometa, na kojem se i izvan sezone ta mala zajednica druži uz sport. Njegov portret krasi zid iza gola na igralištu Mladosti i ovaj trijumf ima i njegov pečat.

Priča o Mladosti je možda na prvu priča o seoskom nogometu i simpatiji koju ljudi imaju za lokalne klubove kakvi prebace svoja mala očekivanja. Ali dok ta sintagma može imati i posprdne konotacije, zajednica okupljena oko Mladosti nudi pouke koje sve više nestaju, ne samo među nogometnom elitom već i općenito u društvu. Njihov mali-veliki klub nas svojim radom i entuzijazmom uči kako se kroz nogomet može povezati zajednica i što znače solidarnost, emocija, jednakost i borba za bolje društvo zajedničkim snagama, bez da se očekuje nešto zauzvrat.

Jer nekima to ni pusti milijuni ne mogu donijeti.