Pomalo ispod radara prošla je vijest da je Kyle Hines nakon sedam sezona u Moskvi napustio CSKA i potpisao za Milano. S jedne strane razumljivo, jer Hines ipak u rujnu navršava 34 i više nije toliko atraktivno ime na tržištu, a, uostalom, nikada nije ni imao status zvijezde. Ipak, trebalo je to malo jače odjeknuti budući da je riječ o četverostrukom europskom prvaku i centru koji je, s Dimitrisom Diamantidisom, Vassilisom Spanoulisom, Nandom de Colom i Georgiosom Printezisom, izabran u najbolju euroligašku petorku prošlog desetljeća.
Ovaj transfer pomalo je atipičan kad se uzmu u obzir Armanijevi potezi iz prošlosti i Hinesova cijena, koja je, zasigurno, vrlo paprena. Milano je oduvijek revno predstavljao košarkašku filozofiju koja prevladava u čitavoj Italiji – okosnica momčadi slagala se oko atraktivnih i (pomalo) divljih bekova te je na njih odlazio najveći dio budžeta; sjetimo se samo kako su 2018. dali brutalne ugovore Mikeu Jamesu i Nemanji Nedoviću. A kad bi ipak odlučili i nekog centra masno platiti, onda je taj trebao biti španer poput Luisa Scole lani.
Hines izlazi iz te slike.
Oko njega nikada nije bilo velike pompe, čovjek je do petorke desetljeća dogurao na mala vrata. Budući da je riječ o igraču koji je sve svoje uspjehe postigao tako što je atleticizmom, brzinom i energijom kompenzirao značajne fizičke i igračke hendikepe, a u njegovih srednjim tridesetima će ta energija bitno kopnjeti, nameće se pitanje što je nagnalo Milano da ga sada angažira?
“O čemu to pričate?” odgovorili su uglas s nevjericom u očima. “Imamo pravog centra, zove se Kyle Hines”
Ne vjerujem da je Talijanima u upravi (pa ni samom treneru Ettoreu Messini, koji se baš i nije iskazao u protekloj sezoni) palo na pamet da Hinesa postave kao prioritet na euroligaškoj tržnici. Teško da bi došlo do ove suradnje da lani mjesto generalnog menadžera nije preuzeo Christos Stavropoulos. Vremešni Grk dugi niz godina vodio je stručnu Olympiacosovu politiku i bio ključni čovjek za slaganje šampionskih momčadi Djece Pireja.
“U Milano smo doveli timskog igrača sa sjajnom osobnošću i pobjedničkim mentalitetom”, ponosno je objasnio Stavropoulos i dodao: “Strašno sam sretan što smo nakon svih ovih godina ponovo dio istog tima!”.
Nitko ga nije shvaćao ozbiljno
Teško da Milanovi navijači gaje isti entuzijazam oko ovog angažmana, njih više vesele potpisi razvikanijih imena. No, ako oni ciničniji fanovi smatraju da je uspjesima zasićeni Hines pod stare dane došao štedjeti koljena i pokupiti dobre pare, vrlo skoro će uvidjeti da su u krivu.
“Kada sam konačno prestao brinuti o osobnoj statistici i fokusirao se na svoju momčad i pobjeđivanje, krenuli su uspjesi u mojoj karijeri”, priča Kyle u svojoj doku-seriji Just a Kid from Sicklerville. “Spreman sam žrtvovati svoju rolu, ma spreman sam žrtvovati što god treba, samo da je u svrhu pobjede.”
Da te riječi nisu isprazne vjerodostojno potvrđuje gomila trofeja koju je prikupio tijekom karijere. Pa, kvragu, ne može se igrom slučaja s visinom od 198 centimetara postati najboljim centrom desetljeća. No, da bi dogurao dotle, trebao je prijeći jako dugi put dokazivanja.
U SAD-u je ostvario sjajnu srednjoškolsku (Timber Creek) i sveučilišnu (UNC Greensboro) karijeru, Greensboro Spartansi su čak umirovili njegov dres s brojem 42. Nakon završetka fakulteta izašao je na NBA draft 2008., ali usprkos sjajnoj statistici nitko ga nije izabrao. Bio je to put bez nade — koji bi se GM usudio potrošiti izbor na centra od ispod dva metra?
Struka svih iole ozbiljnijih europskih klubova bila je istog stava, stoga se Hines uputio u talijanski gradić Veroli (20-ak tisuća stanovnika), gdje mu je istoimeni, danas ugašeni klub dao prvi profesionalni ugovor. Igrao je za siću, dominirao, osvojio drugoligaški kup i bio MVP turnira. Stiglo je ljeto, ali ne i bolje ponude. I dalje ga nitko nije shvaćao ozbiljno, pa je još jednu sezonu ostao u Veroliju i sve to ponovio.
I tada je, konačno, netko prepoznao da Hines nije samo prvorazredni igrač za drugorazredne klubove. S 24 godine otišao je u Bamberg, gdje se u dresu Brose Basketa predstavio široj publici. Brose je odigrao fenomenalnu sezonu (niti jedan domaći poraz u njemačkim natjecanjima) prvi put u povijesti osvojivši trostruku krunu (Superkup, Kup i Bundesliga), a senzacionalni Kyle proglašen je MVP-jem ligaškog finala. Odjednom više nije bilo sumnje u njegove sposobnosti – nastala je prava jagma za undersized centrom, a najbrže je reagirao Stavropoulos. Iduće dvije sezone Kyle je postavljao neprobojne blokove za Kill Billa Spanoulisa, grabio skokove i dijelio banane kao da ima 2,15, zakucavao u facu za glavu većim čuvarima i osvojio prve dvije europske titule.
Krčiti put do pobjeda
Samo nekoliko godina ranije u svoje redove mogao ga je dovesti i bilo koji hrvatski prvoligaš, a u ljeto 2013. Olympiacos se morao pomiriti s činjenicom da Hinesa ne može zadržati — stigao je zov iz Moskve, a kada CSKA nekoga poželi, obično ga i dobije.
Sve što je dotad odigrao u karijeri bilo je vrlo impresivno, ali s Armijcima je baš potpuno srastao, pogotovo otkako je 2014. momčad preuzeo Dimitris Itoudis. Grčki strateg kreirao je atraktivni i ubojiti stroj u kojem je Hines imao još bitniju ulogu nego u Olyju. Naime, crveno-bijeli su igrali mnogo sporiju košarku, dok Itoudis preferira jako brzu u kojoj je velika snaga bio Kyleov munjeviti trk u leđa nakon skoka u obrani.
S druge strane, u obrani je bio savršeno oružje u obrani od pick igre. Kako je to na Twitteru objasnio Mike James: “Bekovi, ne budite naivni. Kad vas preuzme Hines, niste stekli nikakvu prednost, dapače”. Kyleov manjak centimetara i šuterski hendikep za vrijeme u CSKA-u bili su gotovo nevidljivi. Suigrači su ga obožavali jer im je otvarao hrpu prostora u napadu, dok je u obrani neumorno popravljao njihove propuste.
Njegov doprinos više nitko nije dovodio u pitanje. Zapravo, gotovo nitko. Tako je neposredno poslije osvajanje Eurolige 2016. stanoviti novinar šokirao Itoudisa i Miloša Teodosića pitanjem kako su uspjeli doći do titule bez pravog centra. “O čemu to pričate?” odgovorili su uglas s nevjericom u očima. “Imamo pravog centra, zove se Kyle Hines.”
Mora da je u ranijoj fazi karijere tisuću puta čuo tvrdnju kako nema šanse da uspije kao centar u profesionalnoj košarci, da se mora prilagoditi i naučiti šutirati kako bi mogao igrati na krilnoj poziciji. Ipak je nastavio po svome i prkoseći svim postulatima ostvario fantastičnu karijeru koja se nastavlja u Milanu. Armani je napravio hrpu zvučnih potpisa proteklih godina, ali nemojte se začuditi ako se ovaj pokaže kao daleko najveći pogodak. Hines neće bilježiti čudesne brojke, ali će svakako nastaviti raditi ono što i inače — krčiti put do pobjeda.
