Čovjek koji je nedostajao bio je Kyrie Irving.

“Riječ je o mom životu i mom odabiru”, prije desetak dana je preko Instagram Livea objasnio odluku da se ne cijepi protiv Covida-19, potom je naveo da nije ni za cjepivo ni protiv njega i da je spreman za reakcije koje će njegova odluka izazvati. Na javni istup odlučio se dan nakon što su iz uprave Netsa saopćili da Irving neće moći trenirati, igrati, kao ni biti uz momčad sve dok se ne povinuje pravilima koja su na snazi u New York Cityju. Time su stali na kraj svim pričama o tome da će Kyrie igrati samo utakmice u gostima, i to ondje gdje može, ovisno o lokalnim regulama. Oni koji su odluku donijeli, GM Sean Marks i vlasnik Joe Tsai, su se tako odlučili za ‘sve ili ništa’ angažman oko Irvinga i čini se da su imali pravo. Barem prema onome što se moglo čuti u Irvingovu obraćanju urbi et orbi.

Čini se da je era superstarova došla u svoj zadnji ciklus. Rezolutni stav franšize nagovještaj je čvrstog postavljanja cijele NBA lige

“Trudit ću se biti u formi spreman zaigrati, biti uz suigrače i biti dijelom cijele stvari. Moja odluka nije politička; ona nema veze s ligom ili s bilo kojom franšizom. Riječ je o mom životu i mom izboru”, pojasnio je košarkaš i potom dodao da poštuje liječnike i ono što čine za zdravlje ljudi, kao i one koji su se odlučili cijepiti. Istovremeno, iskazao je i respekt prema ljudima koji su primorani na cijepljenje ali to odbijaju, zbog čega gube poslove i prihode.

I stvarno, pri površnom čitanju Irvingove izjave može se čovjeku učiniti kako se radi o nečemu suvislom i promišljenom. No, primijenite li logičke obrasce na iznesene tvrdnje, ubrzo ćete shvatiti da, što bi se reklo, prelijeva iz šupljeg u prazno. Sere kvake.

Veći od života

Njegova je odluka itekako politička — kao što je, recimo, bio i njegov prošlogodišnji apel da liga otkaže održavanje bubblea zbog “rasne nejednakosti”. Jer koristi benefite koje donosi vječita obaveza i privilegij afroameričkog sportaša da po pitanju problema u društvu djeluju kao savjesni pojedianc koji se ne boji pustiti glas u javnosti. Ta obveza proizilazi iz jednostavne činjenice da je sport bio jedina platforma koja je nudila stvarnu jednakost onima ‘pogrešne’ boje kože. I stoga se u najmanju ruku očekivalo da sportaši poput Irvinga ukažu na nepravdu koja je u vremenu korone pogodila afroameričku zajednicu, i da je ta mučna krivda prvenstveno klasne, a ne rasne pozadine.

Zato je Irving itekako u krivu kad kaže da njegovi postupci nemaju veze s politikom. Jer mogućnost istupanja i društveni status zbog kojeg su njegove izjave ili postupci bitni mogući su jer se netko od njegovih kolega nekad, kvragu, bavio tom istom politikom, nerijetko pritom ugrožavajući spomenuti status.

Irving usto sa svojim istupima ima temelj i ishodište u karakteru NBA lige i onome što bi se moglo nazvati ‘erom superstarova’ u najjačoj košarkaškoj ligi na svijetu. Najveće zvijezde kao da su postale veće od svega; od igre, franšiza, cijele lige. Priča je svjesno pogonjena od ligaškog vodstva i matematika je tu jedino bitna i nedvojbeno jasna; personalizirani spektakl koji se promovira nadljudima s magičnim moćima poput LeBrona Jamesa, Duranta, Antetokounmpa ili Stepha Curryja marketinški je najizdašnija varijanta, ali i najveća zadovoljština za svakog gledatelja, bio on u dvorani ili pred kakvim ekranom. Zato živimo u svijetu košarke gdje patike za košarku imaju imena, gdje je prodaja dresova najvažnija ‘sporedna’ stvar unutar franšize, a lice na naslovnici nove verzije basket videoigre legitimna vijest na sportskim portalima, i ne samo na njima.

Godine takvog forsiranja sportaša ‘većih od života’ stvorile su situacije na koje se nije računalo.

Pa se saznalo za Durantove pizdarije s lažnim profilima po društvenim mrežama koje su obrnuto proporcionalne njegovoj igri na parketu. Pa se pratilo Hardenovo prenemaganje dok želi po svaku cijenu otići iz Rocketsa, pri čemu omalovažava tadašnje suigrače i zaposlenike franšize. Irvingove eskapade po pitanju ‘ravne zemlje’ postale su predmet sprdnje. Ako je suditi po količini dekadencije, čini se da je era superstarova došla u svoj zadnji ciklus. Rezolutni stav franšize nagovještaj je čvrstog postavljanja cijele NBA lige, pri čemu Silver mora lupiti šakom o stol i postaviti granice onima za koje nam se moglo učiniti da ih nemaju.

Čas ga ima, čas ga nema

Kao da je netko u Brooklynu bio posebno sklon ovakvim medijskim vratolomijama, pa je uspio okupiti trojicu nevjerojatnih čarobnjaka pod koševima, ali i, čini se, relativno nezrelih i razmaženih individua. Koji su, ruku na srce, na terenu prikazali svijest za timsku suradnju, pa su doista izgledali kao supertim koji je, doduše, u playoffu zaustavljen zbog ozljeda.

S obzirom na to da je Irving bio prvi kapitalac koji je došao u Netse, postao je poput onog prvog, zaglavnog kamena oko kojeg i na kojemu se gradi šampionska trupa. Nakon svega učinjenog i rečenog, legitimno je pitanje je li Irving uopće ‘pravi’ materijal za takvu ulogu. Nakon osvajanja prstena s Cavsima poželio je otići iz LeBronove sjene te se zaputio u Boston, gdje je trebao povesti uvijek ambiciozne Celticse u nove radne pobjede. Od čega, eto, nije bilo gotovo ništa. Nakon toga je sletio u Netse, koji su se s njim odlučili za brz i munjevit uspon na vrh. U prošloj sezoni činilo se da su Irving-Durant-Harden trio iz bajke koji svi žele vidjeti. Izgledalo je kao idealna situacija. No, tijekom sezone je Irving, sada već tipično za njega, počeo nestajati. Kao što je nestao i na pripremama, ali i na početku nove sezone.

I tu leži najveća samoobmana u Irvingovoj obratnici. Nek se politika i liga gone kvragu, ali izdao je svoju momčad, svoje ljude. Izdao je cijelu tu megaideju o napadačkoj košarci bez premca.

Cijela ova priča je prije svega tužna, i to zbog jednostavne činjenice da Kyrie Irving ne igra košarku. Jer on je od onih posebnih basket mađioničara kojima je suđeno da se pamte dugo, čijim imena nazivamo poteze jer su ih oni prvi izvodili. Takvih nema puno. Ali kako u košarci, tako i u izjavama: čas ga ima, čas ga nema. I sve ga više nema. Irving je postao superstar koji koristi stečevinu zarađenog statusa, ali onime zbog čega je to postao, igranjem košarke, više se ne bavi. I posljednjih sezona nije baš najjasnije želi li je i dalje igrati. Ubrzo ćemo saznati odgovor na to pitanje, ali od sveg srca treba poželjeti da takav igrač ne nestane sa scene, sve zbog neodlučnosti i lutanja u svijetu kojim caruju populizam i relativizam.

U svijetu u kojemu ne gledamo kako Kyrie Irving igra košarku.