S laktovima nezainteresirano naslonjenima na stol i bradom nezainteresirano naslonjenom na podlaktice, Kyrie Irving održao je prošlog tjedna putem Zooma virtualnu presicu tijekom koje je svim zainteresiranima — a takvih je bilo puno — imao zadatak objasniti zbog čega je to točno ovako rano u sezoni odlučio propustiti sedam utakmica Brooklyn Netsa, franšize s kojom je u ljeto 2019. godine potpisao četverogodišnji ugovor vrijedan gotovo 140 milijuna dolara.
Nakon što je 6. siječnja u pobjedi Netsa Jazzu ubacio 29 poena, Irving je zaključio kako mu je iz nekog razloga potrebna pauza od košarke. Dva dana kasnije, na utakmici protiv Wizardsa jednostavno se nije pojavio, bez da je o tome na vrijeme obavijestio bilo koga u Netsima. U međuvremenu je snimljen, bez maske na licu, na rođendanu svoje sestre, kažnjen s 50.000 dolara zbog kršenja ligaškog COVID-19 protokola i 816.000 dolara odbitka od plaće, proporcionalno broju propuštenih utakmica zbog propisanog obaveznog boravka u izolaciji. U međuvremenu je, također, obavio i svu silu internih razgovora koje je trebao obaviti, nakon čega je napokon izašao i pred novinare, pa dvije večeri kasnije i na parket.
Na kojem je, usput rečeno, izgledao i više nego pristojno, barem u onim trenucima u kojima nije morao igrati obranu na Collinu Sextonu — dakle, u utakmici u kojoj su Netsi unatoč Irvingovih 37 poena nakon dva produžetka poraženi od Cleveland Cavaliersa.
“Bilo je nekih obiteljskih i osobnih stvari. Pa, neka na tome i ostane”, rekao je Irving na spomenutoj presici, što u prijevodu znači da se to, štogod zapravo bilo, ne tiče nikoga drugoga. Novinar New York Daily Newsa Kristian Winfield pitao je Irvinga je li sve ok, na što je Irving samo umorno kimnuo glavom.
“Igrači su ljudska bića, ovdje ne upravljamo strojevima. I iako su plaćeni toliko koliko su plaćeni, krv i dalje teče njihovim venama”
Netko naivan pomislio bi kako je konkretna gestikulacija sasvim dostatna i adekvatna, jer se u praksi cijela stvar doista u užem smislu riječi tiče samo pitanja radnog odnosa, odnosno uvjeta pod kojima je obostrano dogovoreno da Irving svoju košarkašku radnu snagu prodaje Netsima. Netko naivan pomislio bi zatim kako oko cijele priče možda i nije potrebno podizati toliku buku, s obzirom na to da bi Irving i Netsi prije ili kasnije mogli doći do nekakvog zajedničkog rješenja pa zajedno nastaviti i dalje, kao što, uostalom, i jesu.
Netko naivan bi se, međutim, i prevario.
Mjesto za nijanse
U međuvremenu je u Netsima završio i James Harden. Gostujući tim povodom u podcastu The Ryen Russillo, dugogodišnja američka NBA novinarka Jackie MacMullan prisjetila se jedne epizode iz svog profesionalnog života u kojoj je Irving igrao drugu glavnu ulogu.
“Reći ću vam ovo… Prije otprilike dvije godine vodila sam s njim razgovor u kojem mi je rekao da draft ne bi trebao postojati, to jest da bi igrači sami trebali odlučivati o tome gdje žele igrati jer nisu ničije vlasništvo”, rekla je MacMullan. “Odgovorila sam mu kako zapravo jesu nečije vlasništvo, da stvari u praksi tako funkcioniraju i da su zbog toga plaćeni u milijunima dolara.”
Nije, barem javno, poznato koliko je MacMullan zarađivala u pojedinim fazama svoje novinarske karijere, ali vjerojatno nije pogrešno pretpostaviti kako sama sebe svojevremeno nije smatrala vlasništvom The Boston Globea niti da sama sebe u ovom trenutku smatra ESPN-ovim vlasništvom. Naravno, Irvingu ovakav način ophođenja s novinarima sigurno ne olakšava košarkaški život — od toga da je uoči početka ove sezone nazvao novinare “pijunima” i izjavio kako u budućnosti ne planira sudjelovati u medijskim aktivnostima bilo kojeg tipa, pa do toga da ih je tijekom boravka u Bostonu trolao tako što je pokušavao ozbiljno tvrditi da je zemlja ravna ploča. Donošenje takvih odluka u ovom smislu mu najblaže rečeno nije donijelo puno sreće i koristi. Ali riječ je o svjesnim izborima i Irving je očigledno u stanju uspješno se s njim nositi.
U trenutku u kojem je rebranding NBA kao lige koja je definirana tobože apsolutnom autonomijom (najbolje plaćenih) igrača odavno završen — uostalom, u službenim dokumentima je engleska imenica “owner” već neko vrijeme zamijenjena imenicom “governer” — kao jedna od najzanimljivijih kontradikcija u moru takvih u oči upada baš simbioza same lige i njezinih medijskih partnera, u prvom redu ESPN-a, čije je praćenje događaja na parketu i izvan parketa, barem kada su u pitanju televizijski formati, u najboljem slučaju površno.
Stephen A. Smith, na primjer, istim je povodom stigao do zaključka kako bi se “Irving istog trena trebao povući u košarkašku mirovinu, jer ne želi dovoljno jako igrati košarku”. Što bi ovo uopće trebalo značiti? I kakvo uopće pravo naporni ESPN-ov talking head polaže na to da govori što bi točno Irving sa svojim životom trebao raditi?
Drugim riječima, mjesta za bilo kakve nijanse u ovom tipu medijskog pristupa očito nema, a onda nije neobično ni to da je navijačko-potrošačka optika još gora.
Medijski cinizam
Kada je, pak, prije šest dana Jazz pobijedio Pelicanse, a Donovan Mitchell u toj utakmici ubacio 36 poena, najviše u dosadašnjem dijelu sezone, s parketa je ‘spojen’ u studio TNT-jeve emisije Inside the NBA, gdje je po običaju sjedio i Shaquille O’Neal.
“Slušaj, jedan si od mojih najdražih igrača, ali nemaš ono što je potrebno za prelazak na veću razinu”, rekao je O’Neal u izravnom prijenosu. “Govorim ovo namjerno, želim da to čuješ, što imaš reći o tome?”, pitao je. “A—ight”, bilo je sve što je Mitchell imao za odgovoriti prije nego što ga je elementarna razina pristojnosti koju posjeduje navela da odgovor na ovo pitanje ipak malo proširi motivima o tome kako će naporno nastaviti raditi sve ono što je radio i dosad.
Sve skupa prokomentirali su kasnije, između ostalih, i LeBron James i Kevin Durant — prvi na predvidljivo proračunat način (“postoji razlika između konstruktivne kritike i blage mržnje”), a drugi na način kojemu se nema puno toga za dodati: “Ovi se starci trebaju umiroviti. Igrači o kojima govore imaju trenere s kojima svakodnevno rade”.
Irvingov je slučaj u ovoj situaciji ipak nešto ‘zahvalniji’, s obzirom na to da ovu vrstu medijskog cinizma otkriva u njegovu kompletnom obujmu. I sam je, doduše, već spominjao mogućnost ranijeg umirovljenja, mada to u cijeloj priči ne mijenja puno toga.
Čovjeka, jednostavno, u životu ne zanima samo košarka. Također, nejasno je kako malo tko prepoznaje problem u tome da se igrače kritizira i kada prolaze kroz ovaj ili onaj tip problema u privatnim životima, ali i kada se od košarke udaljavaju kako bi te iste probleme na ovaj ili onaj način pokušali riješiti. Izostanak odgovornosti prema poslodavcu, odnosno nejavljanje, može biti predmet rasprave, ali isto tako je i podsjetnik da on sam nema nikakvu formalnu obvezu prema nama, kao nekoj pretpostavljenoj kolektivnoj i monolitnoj zajednici potrošača NBA sadržaja, biti ono što mi mislimo da bi trebao biti.
Nekome tko osim NBA-a prati i MLB, na pamet bi, primjerice, tako mogla pasti jedna epizoda iz 2007. Mislim na Joea Torrea koji je gotovo 20 godina svog života proveo kao menadžer New York Yankeesa. Tijekom serije s Cleveland Indiansima u prvoj rundi doigravanja koju će Yankeesi na koncu uvjerljivo izgubiti, u trenutku u kojem je svima jasno da će to, eto, ipak biti njegov kraj, Torre je izašao pred novinare i stao iza igrača.
“Jasno mi je što se zahtijeva na ovom poslu”, rekao je. “Ali igrači su ljudska bića, ovdje ne upravljamo strojevima. I iako su plaćeni toliko koliko su plaćeni, krv i dalje teče njihovim venama.”
To ne znači da u startu treba opravdati bilo koju odluku koju će igrači donijeti, ali znači da o tim odlukama treba razgovarati s nešto više osjećaja — kako za nijanse tako i za kontekst.
