Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

La Copa Loca

Suluda i pomalo nadrealna povijest južnoameričkog kontinentalnog prvenstva

Zadnja izmjena: 18. lipnja 2019. Ilustracija Vladimir Šagadin/Telesport

U argentinskoj kulturi postoji priča o Gauchitu Gilu koja je postala bitan dio nacionalnog identiteta. Prema legendi, Antonio Mamerto Gil Núñez je radio na ranču kao gaucho koji je čuvao goveda i bio je u vezi s Estrellom Diaz Miraflores, bogatom udovicom i vlasnicom ranča. Kad su to saznala njezina braća, napala su ga i on se spasio tako što se prvo prijavio kao dragovoljac u vojsku, a onda je dezertirao tijekom argentinskog građanskog rata krajem 19. stoljeća. Neko kraće vrijeme živio je kao odmetnik u pustinji i djelovao po principu sličnom kao hajduci ili uskoci, održavajući dobar odnos sa svojim jatacima u blizini i pomažući im novcem koji je ukrao prepadima na putnike koji su prolazili pustinjom. Kad su ga vlasti uhvatile, ubile su ga i objesile na drvo kao opomenu drugim razbojnicima.

I tu zapravo kreće priča o Gauchitu Gilu, narodnom svecu.

Priča u narodu se proširila i Gil je, osim toga što je pomagao sirotinju kradući isključivo od bogatih, s vremenom u predaji postao čudotvorac koji je liječio bolesne dodirom, bio otporan na metke i imao mogao začarati one koji su ga lovili. Usto je bio sinonim za ljubav po svaku cijenu i patriotizam, iako je činjenica da se nije borio za ljubav jer je pobjegao od Estrelle u strahu od braće, a onda je šmugnuo i iz vojske čim se malo jače pripucalo. Ali ljude nisu zanimale ni činjenice ni logika, legenda je samo rasla dok nije postala dio identiteta.

Danas u gradu Mercedesu, u pokrajini Corrientes na sjeveroistoku Argentine, postoji ogromno svetište posvećeno Gauchitu Gilu, iako svi gotovo svi gradovi u Argentini i pograničnim djelovima Paragvaja, Čilea i Brazila imaju kipove narodnog sveca. Stotine tisuća ljudi iz cijele zemlje hodočaste u Mercedes kako bi se molili Gilu i ostavili različite zavjetne predmete: od vjenčanica koje simboliziraju ljubav Gila i bogate udovice kod koje je radio prije rata, a u nju je bio zaljubljen i šef lokalne policije te zbog ljubomore još više progonio Gila, pa do bicikala obješenih na strop kako bi Gil mogao pobjeći iz vojske.

Nekad se nekad igralo pet godina zaredom, ili čak dvaput godišnje kao 1959., a nekad je pauza između dvaju natjecanja bila duga osam godina

Paradoksalno, većina ljudi koji hodočaste Gauchitu Gilu i održavaju praznovjerja su istovremeno i katolici; oni savršeno dobro znaju da Crkva ne odobrava taj način slavljenja čovjeka koji u sebi nije imao puno toga svetoga i koji čak nije bio ni praktični katolik jer je bio dio sekte San La Muerte.

“To ti je Južna Amerika“, bilo je jednostavan odgovor čovjeka koji je veći dio života proveo radeći u Argentini i koji mi je ispričao priču o Gauchitu Gilu na pitanje kako je moguća tolika kontradiktornost. “To su opušteni, emotivni ljudi i tamo gdje ti tražiš logična objašnjenja utemeljena na činjenicama, oni samo vide pravila koja ih pretjerano ne zanimaju. Nakon nekog vremena samo prihvatiš kontradiktorne stvari takvima kakve jesu i prilagodiš se. Nema ti druge jer to nitko sa strane ne može razumjeti. A kad prihvatiš to što nude, onda možeš uživati.“

Amerika Amerikancima

Otprilike slično vrijedi i kad se spominje Copa América. Tražiti logiku je uzaludno, možete jedino prihvatiti to što nudi i uživati.

Početkom 20. stoljeća u Argentini folklor je iskorišten kao bitno sredstvo širenja revolucionarnih ideja među narodom. Ističući njegovu neovisnost, slobodni duh i buntovnost kao pozitivne osobine, stvaran je kult Gauchita Gila. Drugi način kojim ste mogli uhvatiti široke mase bio je nogomet. Republikanski i demokratski pokreti su prepoznali koliko folklor i nogomet oblikuju identitet i dijeljenjem strasti koju je imao narod učvršćivali svoju političku poziciju nasuprot monarhističkim i militarnim pokretima, uz poruku kako nitko ne zna što obični čovjek treba bolje od običnog čovjeka samog.

Na taj način je nastala i prva Copa América, igrana između 2. i 17. srpnja 1916. kako bi obilježila slavlje 100 godina argentinske nezavisnosti.

Doduše, tada se natjecanje zvalo Campeonato Sudamericano de Selecciones; Copa América je to ime dobila 1975., ali to je bilo to. Urugvaj, Brazil i Čile su se po ideji urugvajskog političara i novinara Héctora Rivadavija Gómeza pridružili Argentini koja je bila domaćin i tu je odigrano prvo kontinentalno reprezentativno natjecanje koje je trebalo slaviti prijateljstvo južnoameričkih nacija i njihovu nezavisnost od europskih kruna i plemstva koje je vladalo.

FIFA se protivila takvom natjecanju i uopće osnivanju CONMEBOL-a kao zajednice saveza jer je službeni stav organizacije bio kako nogomet — što i naš HNS voli ponavljati — treba biti obitelj, a onima koji na vrijeme iskoristili pozadinu i zauzeli pozicije je savršeno odgovarala situacija u kojoj su oni glave te obitelji s apsolutnom vlasti u rukama. I sasvim logično, svako su udruživanje u tom kontekstu percipirali kao opasnost za svoje fotelje.

S druge strane, ljudi koji su vodili nogomet u Južnoj Americi su bili izolirani od onih u Europi — dijelom kroz klasne razlike, jer većina glavešina u FIFA-i su bili plemići ili jako bogati ljudi nasuprot južnoameričkim pučanima, dijelom zbog geografske udaljenosti i činjenice da je put između Europe i Južne Amerike trajao mjesecima — i nisu odustajali od svoje vizije. Uostalom, njihov stav je bio da se upravo slavilo 100 godina otkad se Argentina oslobodila od takvih kakvi sjede u FIFA-i i kako nitko ne može zastupati interese Južnoamerikanaca bolje od samih Južnoamerikanaca.

I tako je 1916. krenula prva Copa América, cijele 44 godine prije nego što će biti održano prvo Europsko prvenstvo.

Kad se igra? Kad se dogovorimo

Međutim, prva Copa nije bila baš festival južnoamerikanskog prijateljstva i jedinstva u konvencionalnom smislu. Prvu utakmicu na turniru igrali su Urugvaj i Čile, a za Urugvaj su nastupili Isabelino Gradín i Juan Delgado, koji su tako postali prvi crni igrači koji su igrali međunarodnu nogometnu utakmicu. Posebno je dobar bio Gradín, inače osvajač zlatne medalje na 200 i 400 metara na Južnoameričkom atletskom prvenstvu 1919., koji je zabio dva gola u pobjedi 4:0; osim golovima i brzinom, razbio je nedorasle Čileance svojim driblinzima toliko jako da je Čile uložio službenu pritužbu da je Urugvaj imao nepoštenu prednost s obzirom da je na teren poslao “afričke robove“.

Nakon što se ostatak utakmica razvio više ili manje očekivano, jer Brazil i Čile su u suštini bili autsajderi, Estadio Gimnasia y Esgrima de Buenos Aires dočekao je finalnu utakmicu u kojoj je Urugvaju bio dovoljan remi kako bi osvojio naslov. Argentinski igrači su pozvali navijače, a na stadion koji je primao 18.000 ljudi došlo je gotovo dvostruko više. Urugvaj je prvo odbio igrati utakmicu dok se stanje ne dovede u red, a kad su policajci počeli prazniti dio tribina, izbili su neredi u kojima su navijači zapalili drvene tribine stadiona.

Utakmica je odgođena na tri dana i prebačena na stadion Racing Cluba; Urugvaj je uspio zadržati rezultat na 0:0 i kući je odnio prvi naslov, a bijesna publika je tražila revanš. Kako bi se smirila masa ljudi kojima je bilo sasvim logično da se odmah igra druga utakmica, dogovoren je novi turnir iduće godine kojem je domaćin bio Urugvaj, a Copa se još neko vrijeme nastavila održavati manje ili više proizvoljno. Nakon što su prva dva natjecanja odigrana godinu za godinom, bila je jedna godina pauze, pa je između 1919. i 1927. igrano svakog ljeta, onda je opet bila godina pauze, pa je odigrano natjecanje 1929. i onda je bilo šest godina pauze do 1935.

Prilično bizaran raspored, ali Južnoamerikanci ondje gdje bi trebalo biti logike često samo vide pravila koja ih pretjerano ne zanimaju i zato je Copa América sve do 1975. zadržala svoj proizvoljni ritam igranja. Nekad se nekad igralo pet godina zaredom, ili čak dvaput godišnje kao 1959., a nekad je pauza između dvaju natjecanja bila duga osam godina jer se članovi CONMEBOL-a nisu mogli dogovoriti oko mjesta održavanja.

Šest velikih natjecanja u sedam godina

Kako bi malo organizirali stvari, godine 1975. dogovoren je sustav po kojem će se igrati u pravilnim intervalima od četiri godine, s time da osvajač ide izravno u polufinale, a ostala tri polufinalista daju pobjednici svake od triju skupina od po tri člana. Onda se od 1986. do 2001. igralo svake dvije godine, onda od 2001. do 2007. svake tri, a od 2007. svake četiri godine, s tim da se od 1993. u turnir pozovu dvije gostujuće momčadi kako bi se zatvorio ždrijeb od 12 ekipa, s obzirom na ograničen broj članova CONMEBOL-a.

Samo, i tu su neke stvari bile potpuno proizvoljne, onako južnoamerički opuštene i bez neke iole jasne logike. Recimo, zadnja Copa se igrala u SAD-u 2016. kako bi se obilježila obljetnica prvog turnira. Znači, netko je odlučio da je sasvim logična ideja slaviti 200 godina neovisnosti Argentine i 100 godina samog turnira u SAD-u, koji je četiri puta bio gost.

Ove sezone izbor gostujućih ekipa i nije mogao biti nešto bogat. U otprilike istom vremenu igra se Afrički kup nacija, Gold Cup za članove CONCACAF-a, a UEFA ima kvalifikacije za Euro i finalni turnir Lige nacija. Dakle, ostali su samo azijski savezi, odakle je CONMEBOL pozvao Japan — on je poslao svoju olimpijsku reprezentaciju kojoj će to biti priprema za Tokio — te Katar koji ima svoje svjetsko prvenstvo za pripremiti iako je riječ o aktualnom azijskom prvaku.

Baš zbog toga će Lionel Messi, Luis Suárez, Roberto Firmino i Alexis Sánchez, zvijezde koje se smiju s plakata kojima se reklamira Copa América kao skup najboljeg što Južna Amerika može ponuditi nogometu, igrati opet i dogodine.

Kako bi se uhvatio interval od četiri godine koji će pratiti UEFA Euro i kako bi se izbjegla kolizija termina s Afričkim kupom nacija i Gold Cupom, Copa América će se ponovo igrati dvije godine zaredom. Znači, između 2015. i 2020. će se odigrati četiri Cope, s tim da se ona slavljenička igrala u SAD-u. I dok bi bilo logično da je preskočen ovaj termin kako bi se izmorenim zvijezdama dalo slobodno ljeto nakon Svjetskog prvenstva i kako bi što većim odazivom dogodine lakše parirali marketinškoj moći Europskog prvenstva, u CONMEBOL-u su odlučili da je dobra ideja opteretiti raspored do krajnjih granica tako da većina zvijezda dogodine igra šesto veliko natjecanje u zadnjih sedam godina.

Ali to je Južna Amerika i nema smisla truditi se razumjeti baš sve. Tamo gdje bi trebala biti objašnjenja oni samo vide pravila koja ih pretjerano ne zanimaju i zato je tražiti logiku ponekad sasvim uzaludno. Nekad, baš kao što je to riječ s Copom, možete jedino prihvatiti to što nude i jednostavno uživati.

Ne propusti top članke