Gotovo je, napokon. Osim toga, priča ima i sretan završetak. Los Angeles Dodgers stigli su do četiri pobjede (i dva poraza, od kojih je jedan bio potpuno nevjerojatan) protiv Tampa Bay Raysa i osvojili World Series, svoj prvi naslov nakon 1988. Riječ je o sedmoj tituli Dodgersa i šestoj nakon što su 1957. napustili Brooklyn. Opis konačnog ishoda kao sretnog nije posljedica navijačkog entuzijazma — happy end je, ako se tako može reći, više teorijske naravi, nešto poput strogog žanrovskog pravila, odnosno proizlazi iz strukture priče o tome kako su Dodgersi tražili i pronašli titulu.
U povijesti MLB-a bilo je, naravno, i dužih i romantičnijih šampionskih suša od ove 32-godišnje Dodgersa, ali i ona sa sobom nosi dovoljno veliku dozu specifičnosti zbog koje ju je moguće proglasiti posebnom u svakom smislu riječi. Nisam siguran može li se na sasvim primjeren način nekome tko MLB u posljednjih desetak godina nije detaljnije pratio dočarati sve ono kroz što su Dodgersi prolazili u svojoj novijoj povijesti.
Možda u pokušaju prijevoda u format TV serije? Dodgersi bi bili nešto poput Santa Barbare — osam, odnosno devet sezona sa 2.137 epizoda u kojima se, iako su za tako nešto uvjeti stvoreni prilično brzo, razrješenje osnovnih pripovjednih situacija neprestano odgađa. S druge strane, Raysi, kojima je ovo bila najbolja sezona u povijesti franšize, bili bi nešto poput Freaks and Geeks: adekvatni su, uostalom, i dužina i naslov, baš kao što i emitiranje druge sezone nije previše izgledno.
Ili, ako hoćete, evo ilustracije i iz stvarnog života. Tyler Kepner iz New York Timesa nazvao je ovim povodom Orela Hershisera, bivšeg bacača Dodgersa koji je te 1988. u petoj i zadnjoj utakmici World Seriesa besprijekorno odradio svih devet inninga.
U činjenici da je priču kraju priveo Betts ima i onoga što se obično zove poetskom pravdom. On je bio posljednji dio slagalice koji je Dodgersima nedostajao
“Više igrača mi je o tome govorilo”, rekao je Hershiser Kepneru. “Svaki razgovor s konobarom… prijateljima, susjedima. Odlasci u dućan tijekom kojih vas netko zaustavlja, a vi znate u kojem će smjeru, prije ili poslije, razgovor skrenuti: ‘Kada ćete više osvojiti titulu? Prošlo je previše vremena.’”
Uglavnom, Dodgersi su osam godina zaredom osvajali divizijsku titulu, što znači da su osam puta zaredom ulazili u doigravanje. U posljednje četiri godine triput su ulazili u World Series. U tih istih osam godina samo su na plaće igrača potrošili gotovo dvije milijarde dolara — nešto više od godišnjeg proračuna Grada Zagreba, ako je i tu cifru potrebno staviti u neku bližu relaciju. Financije nikada nisu bile problem za Dodgerse koji u svaku sezonu u pravilu ulaze s jednim od pet najvećih payrollova u MLB-u.
Dva klasična momenta
Neobično je to da ni ovo bogatstvo u posljednje vrijeme nije funkcioniralo kao predvidljivi izvor navijačke iritacije, jer taj su novac Dodgersi uglavnom trošili smisleno i planski. Bogata serija neuspješnih dolazaka nadomak cilja samo je potvrda toga koliko je zapravo teško osvojiti titulu — moguće je, drugim riječima, stvari raditi onako kako se stvari trebaju raditi i posložiti franšizu tako da ona glatko funkcionira na svim razinama, bez da u nekom razumnom roku odete do kraja.
Naravno, Dodgersi su do kraja stigli u netipičnom ambijentu, u sezoni koja se vjerojatno nije niti trebala odigrati. Do kraja su stigli na Globe Life Fieldu u Arlingtonu u Texasu, stadionu Texas Rangersa koji je poslužio kao neki tip polu-bubblea u ovoj postsezoni definiranoj pandemijskim okolnostima.
U tom smislu baš ništa ne može, niti vjerojatno hoće nadmašiti ono što je u epilogu sezone izveo Justin Turner, third baseman Dodgersa. Naime, u osmom inningu šeste utakmice Turner je dobio pozitivni rezultat testa na COVID-19, nakon čega je momentalno povučen iz igre. Kada je nakon nešto više od pola sata sezona bila gotova i kada je počelo slavlje, Turner je, međutim, svjesno prekršio protokol i ponovno završio na terenu, u zagrljaju sa suigračima i u nekim trenucima bez maske. U međuvremenu su o ovom incidentu napisane tone kartica, s interpretacijama koje sežu do toga kako će Turnerova neodgovornosti utjecati na ishod predsjedničkih izbora u SAD-u, koji su na rasporedu sljedećeg tjedna.
Ali kada su posrijedi stvari koje se tiču strogo bejzbola, odnosno same igre, finale je bilo sjajno. Obje su momčadi u svojim matičnim ligama imale najviše pobjeda, obje vode dugogodišnji menadžeri, obje imaju pitching dubinu koja teško trpi usporedbe. Doduše, Raysi su puno jeftinija momčad i uoči početka (odgođene) sezone payroll im se vrtio na granici od oko 70 milijuna dolara. Corey Seager, shortstop Dodgersa, proglašen je MVP-jem finala (.400 batting avarage, pet RBI-ja, .556 on-base percentage), dok je Randy Arozarena, rookie Raysa, postavio rekord za najviše hitova u povijesti MLB-a u istoj postsezoni.
Ipak, dva su momenta istog trena stekla klasični status.
Prvi je način na koji su Dodgersi izgubili četvrtu utakmicu, a drugi je način na koji su Raysi izgubili šestu, odnosno finale. Prvi slučaj nemoguće je opisati na odgovarajući način. U svakom slučaju, gledanje snimke je zahvaljnija opcija. O onome što se dogodilo u šestoj utakmici, mogla bi se napisati ozbiljna knjiga, što će se vjerojatno i dogoditi. Kevin Cash, menadžer Raysa, povukao je Blakea Snella s mounda u petom inningu, kod rezultata 1-0 za Rayse. Iza Snella je bilo pet dana odmora i pet inninga koje je odradio s devet strikeouta, sa samo dva hita i bez jednog jedinog walka. Snell je dva puta netaknut prošao kroz batting order Dodgersa sa samo 73 bacanja. Cash je, međutim, vjerovao velikom uzorku, matematici, u trenutku u kojemu je svima bilo jasno da je oslanjanje na situacijsku logiku najbolja opcija i u igru je uveo relievera Nicka Andersona.
“Ovo je naša godina”
Šest pitcheva kasnije Dodgersi su vodili 2-1. Mookie Betts udario je double, uslijedio je wild-pitch i Seagerov single. U osmom inningu Betts je udario solo home-run za 3-1 i stvar je bila gotova.
U činjenici da je priču kraju priveo Betts ima i onoga što se obično zove poetskom pravdom. Kao jedan od dvojice najboljih igrača na svijetu kojeg su Boston Red Sox potezom koji nije pretjerano opisati kao samoubilački u veljači prepustili Dodgersima, Betts kao da je bio posljednji dio slagalice koji je Dodgersima u dugogodišnjem i pažljivom slaganju šampionske slike nedostajao.
Drago mi je u prvom redu zbog Claytona Kershawa, čija dominacija nikada do kraja nije uspjela preživjeti kraj regularne sezone. Ove je jeseni Kershaw stigao do četiri pobjede u pet startova, osvojio titulu i ispunio posljedni formalni kriterij za ulazak u Hall of Fame, mjesto na kojemu bi ionako prije ili kasnije završio. A drago mi je i zbog Davea Robertsa, menadžera Dodgersa, koji je također prošao puno toga i koji se unatoč onom hrapavom glasom uvijek činio kako sasvim okej tip.
“Ova je godina naša godina. Ovo je naša godina”, ponavljao je Roberts nakon što su se Dodgersi izvukli iz rupe od 3-1 protiv Atlanta Bravesa.
S Bettsom koji će slobodan igrač biti tek 2033. i bez teškog tereta neuspjeha i razočaranja koji su Dodgersi napokon skinuli sa svojih pleća, takvih bi godina u bližoj budućnosti moglo biti još nekoliko.
