Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

La Tripletta

Ono kad je Mourinho bio najveći i osvojio trostruku krunu s Interom

Zadnja izmjena: 25. svibnja 2020.

Audi u koji je sjeo José Mourinho nakon što je Inter 2010. osvojio Ligu prvaka napravio je tek nekih stotinjak metara. Zaustavio se, a Mourinho je istrčao iz automobila i otišao pozdraviti Marca Materazzija koji je razgovarao na mobitel ispred autobusa. Zagrlili su se i obojica su se rasplakali.

Taj zagrljaj je označio kraj Intera koji 2010. osvojio sve što se moglo osvojiti.

Prvi put u povijesti su u rukama jednog talijanskog kluba završili scudetto, Coppa Italia i Liga prvaka, a sve je bilo gotovo prije nego što su stigli zajedno proslaviti ono što su napravili. Mourinho i Materazzi su to itekako dobro znali, bio je to oproštajni zagrljaj jer su obojica bili svjesni da Mourinho ima potpisan ugovor s Real Madridom i da se više neće vratiti u Inter s kojim je upravo osvojio triplettu.

“Mogao bih napisati knjigu od tisuću stranica o svoje dvije godine u Interu”, rekao je Mourinho u intervjuu Jamesu Horncastleu za The Athletic. “Ali prvo moram pitati dopuštenje od dečkiju, jer puno je zabranjenih priča.”

Taj Inter je bio, na neki način, zadnja velika momčad starog nogometa, premda je zapravo bio velik samo jednu godinu i onda se raspao

Jednako kao što bi ta knjiga u zagrljaju s Materazzijem imala točno određen kraj, tako bi imala i točno određen početak. Nakon prve sezone u kojoj je osvojio Serie A — što je bio goli minimum, s obzirom na to da je talijanski nogomet bio uništen recesijom i da je konkurencija bila dotučena skandalom Calciopoli — od Mourinha se očekivalo više. U Ligi prvaka je završio drugi u grupnoj fazi, dva boda iza Panathinaikosa i bod ispred Werdera, dok ga je u osmini finala pobijedio Manchester United. Igra je bila baš takva kao što su sugerirali rezultati — vidjelo se da je Inter jači i da ima kvalitetu zbog koje je osvojio prvenstvo kao što je to napravio i dvije sezone ranije, ali sve skupa je bilo dozlaboga neuvjerljivo.

U priči o svojoj karijeri koju je ispričao za The Coaches’ Voice, Mourinho je istaknuo kako mu je prvi cilj nakon što je analizirao sezonu bio pomaknuti zadnju liniju 20 metara prema suparničkom golu da bi zadržao kompaktnost. Za taj zadatak je ključan bio Lúcio kojeg je Inter doveo iz Bayerna za sedam milijuna eura. Lúcio je bio nevjerojatno podcijenjen igrač , ali Mourinho je u njemu vidio ono što drugi nisu. Uostalom, José je Dječak s bilježnicom, lik koji savršeno precizno secira suparnika i razumije modele kako ga zaustaviti. Bayern se riješio Lúcija za sitan novac, a Mourinho je dobio stopera koji je bio dominantan u oduzimanju lopti i presjecanju dodavanja. Još važnije, dobio je mobilnog stopera koji je imao dovoljno brzine i igračke inteligencije da pokrije ogromnu količinu prostora, zbog čega je Mourinho dobio priliku pomaknuti zadnju liniju 20 metara poviše.

One season wonder

Kad je s Lúciom riješio sistemski problem, popunio je momčad do kraja. Inter je to ljeto doveo Diega Milita i Thiaga Mottu iz Genoe, Wesleyja Sneijdera iz Real Madrida, a Samuel Eto’o je došao iz Barcelone kao dio zamjene za Zlatana Ibrahimovića.

Ako maknemo iz priče Milita koji je dolaskom u Inter napravio korak naprijed u karijeri, svi drugi koje je Mourinho tog ljeta doveo bili su odbačeni od svojih klubova. Bayern se riješio Lúcija, Sneijder nije imao mjesta u Realu jer je došao Kaká s renomeom osvajača Zlatne lopte, Eto’o i Motta su odbačeni u Barceloni. Inter je za sve njih bio prilika da se ponovo dokažu, njihova nogometna verzija Dvanaestorice žigosanih.

Ono što ovaj Inter čini stvarno posebnim nisu tri trofeja koje je te sezone osvojio. Impresivna je činjenica da je momčadi za sve to trebalo toliko malo vremena, iako je njena jezgra bila sasvim nova. Velike momčadi prolaze svoj proces i grade se godinama, a Mourinhov Inter je u suštini bio one season wonder. Priča je počela prijelaznim rokom i završena je zagrljajem s Materazzijem 10 mjeseci kasnije.

Nije putem sve teklo potpuno savršeno. Inter je sezonu počeo igrajući 4-3-1-2 kako bi iskoristio Sneijdera i njegovu kreativnost u prostorima između linija, ali suparnici u Ligi prvaka su brutalno iskorištavali manjak širine i podizanjem bekova uništavali Inter. Prve tri utakmice novog Intera u Ligi prvaka završile su remijima, a tek onda je Mourinho našao rješenje tako što je prebacio Eto’oa na lijevo krilo kako bi momčad mogla prijeći u 4-2-3-1, formaciju koja je Lúciju, Sneijderu i Militu omogućavala da rade ono zbog čega su dovedeni, a ostatku igrača osiguravala situaciju u kojoj su lakše mogli braniti bočne pozicije i uspješnije širiti suparnika.

Kao najupečatljivija točka sezone vjerojatno će ostati Eto’o, koji se nakon Mottina crvenog kartona protiv Barcelone spuštao na poziciju lijevog beka kako bi ispratio podizanje Danija Alvesa, ali to je bio lakši dio priče. Eto’o je bio odbačen od te iste Barcelone samo nekoliko mjeseci ranije i bio je visoko motiviran. Da ga je Mourinho zamolio, vjerojatno bi i travu pokosio, ako bi to pomoglo izravno izbaciti Barcelonu i Pepa Guardiolu koji ga se odrekao zbog Zlatana. Puno veći problem je bio uvjeriti Eto’oa da prijeđe na poziciju lijevog krila, upravo zato jer je jedan od razloga zašto je napustio Barcelonu bio taj što nije htio prepustiti mjesto centralnog napadača i kombinirati s Lionelom Messijem za kojeg je Guardiola već tada spremao poziciju lažne devetke.

To je bio velik napredak u stvaranju povijesne momčadi, ali prelazak na 4-2-3-1 nije riješio sve probleme niti je Inter bio savršen stroj kakav se iz ove perspektive čini da je bio, jer smo zaboravili sve probleme. U razdoblju od 16. siječnja do 10. travnja, samo 10 dana prije nego što će Barcelona doći u goste u Milano, Inter je pobijedio u samo pet od 14 utakmica u Serie A i Roma je tada preuzela prvo mjesto na ljestvici.

Put do sinergije

Međutim, Inter se nije raspao. Dapače, točno tu se stvorila priča o legendarnoj ekipi.

Od 10. travnja do kraja sezone Inter je upisao sve pobjede osim gostovanja u Barceloni, gdje je poraz od 1:0 bio ravan pobjedi. I to je poanta kad kažem da je Inter bio one season wonder i da je najimpresivniji dio priče to da mu je trebalo nevjerojatno malo vremena da postane prava momčad, s obzirom na to da su ključni igrači došli tog ljeta.

Razvoj grupne kohezije je proces koji treba vremena i ima svoju dinamiku.

Po definiciji američkog psihologa Brucea Tuckmana koji je istraživao grupnu dinamiku, svaka momčad mora proći četiri stadija da bi se došlo do momčadskog duha. Prvo ide stadij formiranja u kojem se momčad upoznaje. U suštini, radi se o osnovnom povezivanju, igrači se upoznaju na osobnoj i profesionalnoj razini, postavljaju se pravila i zajednički ciljevi. Drugi stadij je stadij konflikta u kojem se događaju neslaganja i sukobi nužni za oblikovanje strukture i hijerarhije grupe, a kroz te sukobe se kristaliziraju vođe i određuje pozicija pojedinca. Nakon toga dolazi stadij normalizacije u kojem se momčad zapravo oblikuje jer svi prihvaćaju svoje uloge, a kruna svega je stadij izvedbe, četvrti stupanj razvoja grupe u kojem se postiže predanost u ostvarivanju zajedničkog cilja zbog kojeg su svi spremni žrtvovati svoj maksimum zbog momčadi i grupnog uspjeha.

Tek u četvrtom stupnju skupina talentiranih individualaca zaista postaje momčad koja, uz individualni talent, dobije dodatnu vrijednost grupne kohezije koju može iskoristiti za rješavanje zadataka kad zagusti, kada treba nešto više od zbroja individualnih sposobnosti. Tu svi točno znaju što trebaju raditi i koja im je uloga, znaju kad treba pomoći onom do sebe i kad vjerovati da suigrač može sam riješiti problem. U suštini, kad dođete do četvrtog stupnja, u momčadi vlada povjerenje i maksimalna sloboda, a trener od voditelja postane dio tima koji će usmjeriti ključne procese. Tima koji onda ima sinergiju.

Problem je u tome što iznimno malo momčadi zapravo dođe do tog stadija u kojem je momčad cjelina koja ima veću vrijednost od zbroja svih svojih pojedinačnih dijelova. Ili igrači nisu dovoljno motivirani da zauzdaju svoj ego, ili nema dovoljno pobjedničkog karaktera, ili trener nije dovoljno dobar u stvaranju psihološkog okvira za momčad. Inter je imao sinergiju svega toga. Imao je igrače koji su bili motivirani, imao je karakter koji je bio spreman žrtvovati sve za pobjedu i imao je trenera koji je točno znao što napraviti i na taktičkom i na psihološkom planu.

Slika na naslovnici

U svega osam ili devet mjeseci Inter je prošao put koji druge velike momčadi prolaze godinama, a koji većina nikad zapravo ne prođe. Stvorila se atmosfera povjerenja u kojoj je bilo puno neispričanih i zabranjenih pričica koje su tvorile tu momčad i držale je na okupu. Inter nije bila samo jako dobra nogometna momčad, to je bila privatno odlična ekipa u kojoj se stvorio odnos kakav je u profesionalnom nogometu rijetkost. Svaki tjedan su igrači zajedno roštiljali, družili su se i stvorili su nešto što je bilo jedinstveno i kulminiralo osvajanjem triplette, prve u povijesti talijanskog nogometa.

Nogomet se promijenio u 10 godina otkako je Inter kompletirao svoju triplettu.

Promijenile su se taktičke stvari i presing je dominantno oružje koje Mourinho nikad zapravo nije prihvatio. Njegova rečenica u kojoj objašnjava kako “napadamo dok imamo loptu i branimo se kada je nemamo” natpis je na nadgrobnom spomeniku njegove trenerske karijere koji svjedoči da ga je vrijeme pregazilo i da više nije najbolji na svijetu. Kao što je bio 2010. Danas morate napadati i braniti se u isto vrijeme, a točka u kojoj izgubite loptu nije znak da se vratite u obranu nego da krenete po nju.

Isto tako, danas više nema igrača kao što su bili Javier Zanetti, Lúcio ili Esteban Cambiasso koji je na proslavi nosio majicu Giacinta Facchettija kako bi odao počast tradiciji Grande Intera koja je pokorila svijet. Kako je to Mourinho genijalno objasnio, nekad su igrači s 23 godine bili muškarci, a danas su s 25 godina dječaci. U eri Instagrama i društva koje agresivno propagira individualnost, Joséove metode više nisu ni blizu toliko efikasne koliko su nekoć bile.

Iako se 10 godina možda ne čini puno, to je jako dugo razdoblje. Taj Inter je bio, na neki način, zadnja velika momčad starog nogometa, premda je zapravo bio velik samo jednu godinu i onda se raspao. To je bilo neizbježno jer peti stadij grupne dinamike je raspad. Sve momčadi se u nekoj točki raspadnu. Ili izgube motivaciju i fokus ili ih stignu godine, ali nitko ne može pobjeđivati zauvijek. José Mourinho je ubrzao raspad ove momčadi potpisom za Real Madrid, to je bio kraj priče i zadnja stranica u knjizi.

Ali kad bude trebalo izabrati naslovnu sliku za knjigu od 1.000 stranica o dvije sezone u Interu, to neće biti njegova fotografija s trofejom Lige prvaka. Ono što je obilježilo te dvije godine i što će ostati upamćeno slika je Mourinha i Materazzija kako plaču jedan drugome u zagrljaju.

Osvajanje triplette bila je samo posljedica takvih odnosa u momčadi.

Ne propusti top članke