Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

La Vida loca

Domagoj Vida: bekrija, đilkoš, stup obrane

Zadnja izmjena: 23. siječnja 2018. Profimedia

Na samoj slavonskoj granici Hrvatske i Mađarske, uz obalu rijeke Drave kao prirodne granice, smjestio se Donji Miholjac, gradić koji ni s okolnim naseljima nema više od desetak tisuća stanovnika.

Lokalni niželigaš Jedinstvo dao je ponekog polupoznatog nogometaša, kao što su nekadašnji vratar Slaven Belupa Silvijo Rodić te Mladen Mađarić, čovjek koji je pogotkom sudjelovao u jednoj od najčuvenijih priča hrvatskog nogometa, kada je njegov tadašnji klub Naftaš iz Ivanić Grada 2005. izbacio zagrebački Dinamo iz Kupa.

No, najpoznatiji izdanak donjomiholjačkog nogometnog kluba svakako je obitelj Vida, sa Domagojem kao njenim najprominentnijim članom.

Njegov otac Rudika ikona je HNL-a ponajprije zbog sezone 1993./94., kada je u dresu Belišća utrpao impozantnih 26 golova. Rekao bi čovjek da je takav golgeter bio predodređen za veliku karijeru, ali ona se na kraju svela na obližnje Belišće, tada prvoligaša, te na pokušaj u Osijeku, gdje nije uspio ostaviti značajniji trag. Njegova priča u sebi nosi crtu nepatvorene naive; prave ‘pučke umjetnosti’, koja se ocrtavala kroz njegovu golgetersku sposobnost. Kod njega nikada nije bila riječ o utrci za novcem, već o čistoj ljubavi za nogomet. Uostalom, Rudika ni u svojim slavnim golgeterskim danima nije prestajao raditi na naftnom polju Beničanci, gdje je održavao instrumente.

Poput iskusnog i vještog kockara, Vida je uvijek znao vratiti uloženo

Rudika je živio onako proleterski, nogomet mu je bio radost i ispušni ventil, ali posao u Naftaplinu bio i ostao glavna obaveza. Kažu Miholjčani da je i stariji sin Hrvoje imao dara za nogomet, ali kako je stasavao u doba dok je Rudika još svakodnevno putovao do Beničanaca na posao, nije postojala kontinuirana opcija da ga on osobno redovito vozi u Osijek na treninge.

Zato je drugi sin krenuo stopama oca; Domagoj je kao šestogodišnjak počeo trenirati u redovima Jedinstva, i to na poziciji napadača.

U pečalbu i natrag

Prema svjedočanstvu oca Rudike, njegov radni kolega ga je nagovorio da ga kao talentiranog klinca logično preusmjere u Osijek, kamo je Domagoj stigao s 11 godina. U napadu je konkurencija bila nešto veća, ali klub nije htio izgubiti njegov talent, pa su ga treneri postupno prebacili na poziciju braniča. Ondje se razvio i sa samo 17 godina debitirao u prvoj momčadi, nakon čega je vrlo brzo postao i kapetan.

U Slavoniji je uvriježen pomalo i arhaičan termin ‘đilkoš’, koji dolazi iz mađarskog jezika i znači ‘ubojica’, ali u nas je poprimio drugačije značenje. Za neke označava seoskog dripca, nevaljalca kojeg treba izbjegavati; nije čudo da Mario Mandžukić ne voli kad ga se zove tim nadimkom koji mu je nadjenuo Ćiro Blažević. S druge strane, ‘đilkoš’ ponegdje može označavati tek nestašnog, vragolastog mladića koji se ističe kroz uglavnom benigne nepodopštine – praktično kao sinonim za kroz narodne pjesme popularniji termin ‘bekrija’.

Ta će se zapravo varijanta opisa nametnuti svakom tko je imalo podrobnije ušao u lik i djelo Domagoja Vide. U njoj se treba tražiti i razlog zašto je već kao tinejdžer ponio i kapetansku vrpcu u Osijeku, ali i zašto nije uspio u svom prvom odlasku u inozemstvo. Iako su za njega u Bayeru iz Leverkusena izdvojili više od dva milijuna eura, Vida je još uvijek za tu razinu bio previše neozbiljan, pa se nakon samo devet službenih nastupa vratio u Hrvatsku, u klub koji ga je želio i pri odlasku u Njemačku – zagrebački Dinamo.

Dinamo je poznat po tome da štošta omogućava pulenima koje ‘gazda’ svrsta u domenu klupskog  ‘projekta’, a tu se Vida sa 22 i pol godine koliko je imao tada savršeno uklopio. Istovremeno, nedugo nakon njega, u klub je u ulogu trenera stigao i Ante Čačić. Spajanje tih dvaju karaktera moralo je kad-tad rezultirati incidentom, do kojeg je vrlo brzo i došlo.

Pivkan u busu

Provjeravati vjerodostojnost svih Vidinih budalaština težak je posao. Njegovi Miholjčani pričaju razne priče i urnebesne anegdote, ali sve s egidom ‘ovo nije za javnost’. Vole oni svog Domu i ne žele tračevima naštetiti njegovu imidžu, pa taman da o nekim situacijama mogu i iz prve ruke posvjedočiti. Dovoljno je on sam već učinio na tom planu – fascinantno je pratiti kako mu u doba društvenih mreža ne predstavlja problem to što će ga pokoji incident ili prometna kazna zbog pijanstva koštati negativnog publiciteta.

Navodno reguliranje prometa u ranim jutarnjim satima po zagrebačkom Zelenom valu stiglo je i prije dolaska trenera Čačića, ali kada je ovaj stigao, njegov laissez-faire pristup stigao je Vidi kao naručen. U poplavi taktičkih pretumbacija Čačić je zbog ofenzivnih sklonosti i (pre)lakog koraka Vidu često vidio u ulozi desnog beka, kojem je zbog činjenice da je riječ o talentiranom igraču i potencijalnom donositelju profita tolerirao i nerijetku pozicijsku nedisciplinu. Vida je istovremeno poput pravog nevaljalca testirao granice tolerancije, a kako su one bile nategnute do krajnje mjere, miholjački je đilkoš podizao svoju ljestvicu sve više.

Teško je ući u um profesionalnog nogometaša koji odluči ući u klupski autobus i odmah po njegovu polasku otvoriti pivo. Vida, koji će kasnije u Kijevu reći da bi na pusti otok ponio “djevojku, loptu i pivo”, valjda je pomislio da ga na gostovanju u Istri na šesnaestini finala kupa ionako čeka kirvajska atmosfera kakva često prati takve utakmice, pa se krenuo pripremati za nju. Zanimljivo bi bilo čuti reakcije očevidaca na scenu u kojoj se klupski autobus naglo zaustavlja na Vukovarskoj; ne bi me čudilo da je Vidu pritom Čačić, nakon akumuliranja bijesa mjesecima, čak i mlatnuo nogom u stražnjicu dok je ovaj šeretski nasmijan izlazio iz autobusa.

Vida je navodno platio visoku kaznu zbog tog poteza, ali iz momčadi nije izbačen, dapače. On je, uostalom sigurno znao da ga Dinamo u utrci za profitom cijeni, pogotovo jer je Čačiću, ali i samom klubu produžio život onim itekako kasnim golom Ludogorcu u pretkolu Lige prvaka, tek dva mjeseca uoči ‘hmeljskog incidenta’.

Neka sam isti kao on…

Poput iskusnog i vještog kockara, Vida je uvijek znao vratiti uloženo.

Možda je s vremenom, uz ponešto manji ‘ulog’, mogao postići i više, ali daleko od toga da je njegova karijera nedorečena. U kijevskom je Dinamu, s onim kozačkim repićem na glavi, postao miljenik navijača i ponovno izborio kapetansku vrpcu, pa onda i unosni transfer u Beşiktaş, za koji je proteklog vikenda debitirao. Vida je igrač koji posjeduje suvislu tehniku, može igrati i u visokoj obrambenoj liniji, ali će istovremeno poput rabijatnog old school stopera nastaviti igrati i nakon što zaradi 10 šavova na glavi; s tim da nikog ne bi posebno čudilo ni da ih je zaradio u barskoj tučnjavi, a ne na terenu.

Možda je i kod njega naprosto riječ naprosto o uživanju u nogometu, izvornoj karakternoj osobini naslijeđenoj od oca Rudike. Obojica su, svaki u svom vremenu i kontekstu, nositelji pojma nogometne naive, oslanjajući se na svoj sirovi talent kao podlogu za ‘umjetničko’ stvaralaštvo na terenu. Rudiki je on onomad tek omogućio da se usputno ostvari u aktivnosti koju voli, dok je Domagoju zbog veće razine nogometne sposobnosti i rada donijela i prostor da se profilira i afirmira na kudikamo višoj razini.

Već dugo starter i u Vatrenima, Vida se tako od miholjačkog đilkoštva unatoč svemu probio do zvijezda, ostajući pritom svoj i pomalo lud – ali uglavnom u pozitivnom kontekstu, kažu oni koji ga bolje poznaju.

Kako ono kažu Toxara i Kandžija: “U Miholjcu sam ras’o, i voljet ću ga uvijek / Ako uspio sam ovdje, onda mogu uspjet svugdje“.

Vida representin’.

Ne propusti top članke