Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

La vita comoda u košarci: Slijede li hrvatski talenti istu stranputicu kao i talijanski?

Priča o Niku Slavici, Karlu Uljareviću i onima koji će uslijediti

Kada se Cibona usred sezone riješila Nika Slavice (21 godina) i Karla Uljarevića (20), reakcije javnosti bile su dvojake. Jedni su smatrali da je ovo samo novi nastavak Cibonine katastofalne stručne politike, dok su drugi taj potez odobrili, smatrajući da je riječ o talentima koji su sami sebe zakopali posvemašnjim izostankom radnog elana, a neki su čak da smatrali dotični dvojac uopće ne posjeduje neki osobiti košarkaški talent.

Ovo posljednje definitivno nije istina — premda to lagano pada u zaborav, Slavica je raskoš svog talenta pokazao na U19 Svjetskom prvenstvu 2015., kada je odigrao odličan turnir okrunjen fantastičnom predstavom protiv Amerikanaca u finalu (23 poena, šest asistencija i pet skokova), dok se Uljarević prije niti godinu dana pokazao kao jedini bek koji se nije tresao od straha u kvalifikacijskim ogledima protiv Nizozemske i Rumunjske, a potom ljetos bio sjajan u osvajanju srebra na Eurobasketu U20.

Obojica su se već pokazala iskoristivima u seniorskoj košarci. Prije dvije godine Slavica je bio standardno rješenje s klupe u rosteru Damira Mulaomerovića; u FIBA-inoj Ligi prvaka bio je na 10 poena i pet skokova u prosjeku, dok je Uljarevića lani Ante Nazor više-manje redovito koristio u ulozi rezervnog razigravača (7,4 poena i dva asista).

Dakle, ovo nisu slučajevi kada se igrači koji briljiraju u mlađim kategorijama pokažu nedoraslima seniorskoj konkurenciji. Ovdje govorimo o igračima koji, premda godinu-dvije stariji, iznenada počinju pružati slabije predstave u istoj konkurenciji. Oni nisu jedini takvi; dapače, trend je vrlo popularan i prijeti da će postati masovan. Od najzvučnijih aktualnih primjera možemo spomenuti i Splitova Matu Kalajžića, koji po brojkama i dojmu igra slabiju sezonu nego lani, — doduše, ne toliko drastično kao Cibonin dvojac. U svakom slučaju, nedvojbeno je da nije napravio iskorak.

Kakvo je objašnjenje za ovakvo nazadovanje? Potražimo ga u priči iz susjedstva.

Mussolinijeva fiksacija i talijanska košarka danas

La Vita comoda tvorenica je skovana u tisku talijanske ljevice početkom 20. stoljeća. Pojam se odnosio na način života talijanske buržoazije, čije se pripadnike kritiziralo da na osnovi posve male ili nikakve količine rada žive odveć ugodnim životom i pritom nimalo ne pridonose društvu. Ta je složenica postala izrazito popularna nakon dolaska fašizma na vlast. Benito Mussolini koristio ju je u mnogo svojih govora, s tim da joj je proširio značenje — smatrao je da se talijansko društvo treba usmjeriti protiv svojih neproduktivnih članova, kojem god sloju oni pripadali. Parazitima su se smatrali svi koji, čim u nekom području ostvare prvi uspjeh i status, smjesta izgube motivaciju za daljnjim radom te uživaju u stečenim privilegijama.

Usprkos glasnoj propagandi, u praksi se postiglo vrlo malo po tom pitanju. Za početak, mnogo je fašista iz samog vrha iskoristilo svoj novostečeni položaj da žive na visokoj nozi, a vrhunac licemjerja bilo je podupiranje najvećeg parazita od svih — kralja Viktora Emanuela III. koji je pred očima naroda uživao u golemom bogatstvu i povlasticama, a nije radio ništa.

U drugoj polovici 20. stoljeća talijansko se društvo do kraja moderniziralo i ta je fraza polako pala u zaborav ili gurala u stranu kao neželjeni nacionalni stereotip. Međutim, kako u svakom stereotipu ima nešto istine, tako se i la vita comoda i u današnje vrijeme ogleda u nekim sferama talijanskog društva.

Recimo, u košarci.

Danas mladi sportaši vrlo brzo na raspolaganje dobiju velike svote novca i posljedično si naglo podignu životni standard. Posljedica toga je da se naviknu na jako ugodan život i prije nego što su išta konkretno napravili, a zbog toga gube motivaciju za dodatnim naporom. Odjednom počnu preko volje odrađivati svoje obveze jedva čekajući kraj treninga, pa i u slučajevima kada ih očigledno ne ide na terenu.

Primjer: trener 19-godišnjeg igrača trener zamrzne na klupi i ovom se nakupe frustracije. Kako ih rješava? Srećom, već je odselio od svojih pa nakon popodnevnog treninga ne mora slušati kvocanje iskompleksiranog oca. Zato ode u trosobni stan koji mu plaća klub, pozove ekipu pa se uz glazbu i dvije boce Johnnie Walker Blue Labela natječe s društvom tko će više izgaditi trenera. Već tad se osjeća mnogo bolje, ali da bi terapijski učinak bio potpun uzme svoj Iphone 9, rezervira stol u najelitnijem klubu, pa uskoči u auto koji mu je dan na raspolaganje i učas su u centru. Ako mu se još posreći s nekom djevojkom koju će počastiti s tri-četiri runde, sve njegove frustracije su ekspresno izbrisane! Sutra ujutro pošalje treneru poruku da se osjeća virozno pa će preventivno ostati u krevetu.

Žele napredovati, ali ne žele patiti

Ovo je vjerojatno najgore ponašanje mladih igrača i vodi u neumitnu propast, ali ni nešto blaži slučajevi ne vode ničemu dobrom. I kada se igrač trudi na svakom treningu i korektno ispunjava sve zadatke, to opet nije sve što može učiniti za svoj napredak. Ako ne nađe vrijeme izvan treninga i u međusezoni za individualni rad na obogaćivanju svog repertoara i krpanju slabih točaka, nikada neće ostvariti svoj maksimum. A kraj svih blagodati koje su im osigurane, samo će se istinski fanatici natjerati da svoje slobodno vrijeme koriste za ekstra napor trčeći sami u dvorani oko stolica. Zabrinjavajuće je i što se velik dio onih koji ipak odluče raditi na sebi radije zatvori u teretanu umjesto da vježba košarkaške elemente. Ostali će, pak, uživati u ležernosti svakodnevnice.

Taj se problem u Hrvatskoj relativno nedavno počeo primjećivati, ali u Italiji traje već duže vrijeme. Odlično ga je opisao Dino Rađa. On je u Jugoplastici igrao za ‘kikiriki’, a potom potpisao unosni ugovor za rimski Il Messaggero. Ostao je šokiran kada je vidio koliko se manje trenira nego u Splitu, a nitko to nije smatrao problematičnim. Drugim igračima nije bilo ni na kraju pameti da to nadoknade u svom slobodnom vremenu.

Teško je procijeniti koliko je Italija izgubila igrača zbog takvih situacija te koliko je njih ostalo nedorečeno.  Kada uzmete u obzir da je riječ o košarkaški vrlo talentiranoj naciji s bazom od 60 milijuna ljudi, očigledno ju je koštalo mnogo. U prošlom se stoljeću Italija dvaput popela na europski vrh, ali danas je u velikim problemima. Zbog sve veće najezde Amerikanaca u Lega Basket, i to ne samo u najvišem rangu natjecanja, domaći talenti moraju raditi još više da bi im se pružila prilika, a zahvaljujući dobrim prvim ugovorima oni naprosto prestanu biti željni napretka — ili, bolje rečeno, žele napredovati ali ne žele patiti u tom procesu. Zbog toga otpadnu već u ranoj fazi, a oni koji se probiju u matičnim klubovima i ostvare transfer u jači klub pokazuju se nedovoljno dobrima za glavne uloge (Amedeo Della Valle, Davide Pascolo, Awudu Abass…).

Za ilustrativni primjer s najviše razine možemo izvući Alessandra Gentilea koji je kao golemi potencijal propao zbog toga što je više vremena posvetio milanskom high lifeu nego radu na nedostacima, a ne smije se zaboraviti ni Andreu Bargnanija, koji je unatoč jako dobroj NBA karijeri postigao debelo manje od očekivanog s obzirom da je bio prvi izbor na draftu. Izgleda da nije dovoljno radio na sebi da postane, što se kaže, puni paket.

I noga u dupe je korak naprijed

U prošlosti su hrvatski talenti stasali u težim uvjetima i zato bili gladniji uspjeha, u čemu se mogu tražiti uzroci tako dobrih rezultata hrvatske reprezentacije protiv Italije. Najteži talijanski poraz u povijesti pretrpljen je upravo od Hrvatske — na kvalifikacijskom turniru za Igre u Barceloni Dražen i društvo razmontirali su Azzurre s 46 razlike, a u demonstraciji tadašnje ‘gladi’ prednjačio je Stojko Vranković, upisavši devet blokada u prvom poluvremenu.

Iako nije prošlo mnogo vremena otkako je družba Ace Petrovića u Torinu trijumfirala nad talijanskim Dream Teamom (Danilo Gallinari, Marco Belinelli, Bargnani, na klupi Ettore Messina) i plasirala se na Igre u Riju, u godinama koje dolaze ne treba očekivati nastavak uspješnog niza protiv prekomorskih susjeda. Kvalifikacijski ogled u Zagrebu pokazao je da u susretima bez najboljih igrača omjer snaga prelazi debelo na talijansku stranu sad kada i najbolji hrvatski klubovi mogu dati jako dobre ugovore svojim talentima.

Koliko god la vita comoda koštala Talijane, hrvatsku će košarku će koštati mnogo više. Šteta koja nastane gubitkom jednog hrvatskog talenta usporediva je s desetoricom izgubljenih na talijanskoj strani. Naprosto si u ovakvim okolnostima ne možemo priuštiti slučajeve poput Uljarevića i Slavice.

Prije dvije godine Slavica mjesecima nije primao plaću, ali je istovremeno grizao na terenu. Cibonina se publika ljutila na Mulaomerovića jer mu nije otvarao više prostora. Ubrzo je Slavici dosadilo čekanje uplate pa je raskinuo ugovor i nešto kasnije potpisao za Cedevitu. Ondje je dobio sjajne financijske uvjete, tako da ga nije previše pogodilo to što čitave sezone nije dobio ozbiljne minute. Vidjeli su i u Upravi da ga to previše ne dira, pa se ljetos vratio u Cibonu. Navijači su očekivali eksploziju nekadašnjeg ljubimca, ali to više nije bio isti igrač. Nik Slavica izgubio je glad i pokazana su mu izlazna vrata, kao i Uljareviću.

Njihove prve utakmice za nove klubove (Šibenik i Škrljevo), pokazuju da ima istine u onoj da je i noga u dupe korak naprijed. Slavica je protiv Gorice izdominirao s 36 poena, dok se Uljarević odmah namjerio na bivši klub i isporučio 10 poena i osam asistencija. Nezavidni rasplet situacije za njih je bio šamar otrežnjenja – konačno su shvatili da moraju opasno zapeti ako žele oživjeti karijeru. Naprasni odlazak iz metropole u male sredine jasno je upozorio da si uskoro više neće moći priuštiti lagodni život.

Slavica i Uljarević uljuljkavanjem u komfor otežali su svoj put i sada moraju krenuti ispočetka. Za njih još uvijek nije kasno, ali pitanje je hoće li se uspjeti probiti na veliku scenu. U sličnoj situaciji naći će se još mnogo mladih igrača, stoga je neophodno da obrate pozornost na njihove priče i uče iz tuđih grešaka.

Ne propusti top članke

Dom