Da je Lando Norris sjajan vozač, znamo već odavno, a potvrdio je to i ove godine, osvojivši jedno drugo i jedno treće mjesto u prvih pet utrka, kao jedini izvan Red Bulla i Ferrarija koji se uopće pojavio ondje. Bili su mu to već 14. i 15. postolje u karijeri, ali još nije uspio upisati pobjedu. Bila mu je nadomak ruke, pogotovo u Sočiju 2021, kad je pogriješio kockajući se s ostajanjem na gumama za suho vrijeme u kišnoj završnici utrke. Moglo bi se pričati i o Monzi iste godine, kad mu momčad nije dala da napadne Daniela Ricciarda… S ovih 15 postolja, a bez ijedne pobjede, na vječnoj je listi zamijenio dosad vodećeg Nicka Heidfelda, koji je skupio 13 postolja u karijeri.
Mlađi ljubitelji Formule 1 skloni su proglasiti Landa najnesretnijim vozačem u povijesti utrka, jer se, eto, nikad nije dogodilo da netko čak 15 puta stoji na podiju, a bez da makar jednom pobijedi. O tome tko je najbolji vozač koji nikada nije uspio doći do pobjede može se raspravljati, ali od broja postolja možda je indikativniji broj krugova provedenih u vodstvu: Lando ih zasada ima 71, po čemu je četvrti na vječnoj ljestvici. No, zanimljivo, vodio je na devet različitih utrka, jednu više od Heidfelda, što jest rekord.
Jedian dvojica vozača koji su vodili više od 100 krugova, a nikad nisu pobijedili, Chris Amon i Jean Behra, vodili su u po sedam utrka. Pri čemu su vozili u vremenu u kojem nije bilo obaveznih zaustavljanja u boksovima, nego su do vodstva dolazili u stvarnim borbama, a ne popunjavali statistiku u situacijama kad vodeći ranije odu u boks. Tako da njihove statistike, realno, znače mnogo više.
No, dobro, reći ćete. Tih je 15 Landovih postolja bez pobjede ipak nešto posebno, zar ne? Pa… Ne baš.
Da bi svemir ostao u ravnoteži, do te pobjede mora doći. I to vrlo brzo
Kad je Eddie Irvine debitirao u Suzuki 1993, odmah je impresionirao svijet Formule 1 osvajanjem boda, ali i spremnošću da se na stazi suprotstavi Ayrtonu Senni. Brazilac ga je nakon utrke odalamio šakom, ali je Irac pod britanskom zastavom u sljedeće dvije sezone u ne baš brzom Jordanu marljivo skupljao bodove, a u Kanadi 1995. našao se i na postolju. Kad je sljedeće sezone prešao u Ferrari, postolja su postala redovita, ali je isto tako bilo jasno da je samo druga violina momčadi, iza nedodirljivog Michaela Schumachera. Kada je završio drugi u posljednjoj utrci 1998., opet u Suzuki, bilo mu je to već 15. postolje u karijeri. U prvoj utrci sljedeće sezone, u Melbourneu, kvalificirao se šesti i nije očekivao ništa osobito, ali serija problema izbacila je vozače brže od njega te se probio u vodstvo i zadržao ga do kraja utrke.
U svom 16. dolasku na postolje napokon se popeo na najvišu stepenicu.
Toliko iščekivani trijumf
Ostvarit će još tri pobjede, sve u toj sezoni 1999., u kojoj se do posljednje utrke borio za titulu prvaka, ali istu mu je ipak ugrabio Mika Häkkinen, sjajni Finac koji je, baš poput Norrisa, ostao vjeran McLarenu usprkos mnogobrojnim frustracijama. Nakon velikih borbi sa Schumacherom u manjim kategorijama, debitirao je u Lotusu 1991., a dvije sezone potom postao McLarenov testni vozač. Kad je momčad dala pedalu Michaelu Andrettiju (ni tada ga nisu željeli u Formuli 1!), zamijenio ga je u Estorilu — i u kvalifikacijama odmah bio brži od Senne, neprikosnovenog kralja tog dijela vikenda.
Već je u sljedećoj utrci stao na postolje, ali uslijedile su sezone frustracija. Mada ga je i sam Schumacher isticao kao svog najvećeg suparnika, bolid je bio prespor za išta više od povremenih postolja… A njih se, zaključno s Hockenheimom 1997., nakupilo točno 15. Pa čak i 16, dvije utrke potom, nakon trećeg mjesta na Velikoj nagradi Belgije — no, nakon diskvalifikacije je naknadno izgubio taj plasman. Nakon nekoliko slabijih rezultata, u zadnjoj utrci sezone u Jerezu sve mu se poklopilo: sudar Schumachera i Jacquesa Villeneuvea, momčadske naredbe radi kojih ga je, shodno prethodnom dogovoru, David Coulthard propustio na stazi…
U svom 16. dolasku na postolje napokon se popeo na najvišu stepenicu.
Bila je to prva od čak 20 Mikinih pobjeda, koje će mu donijeti i dvije titule prvaka. Zanimljivo, baš poput Landa, i on je vodio u devet različitih utrka bez pobjede, a kad se našao u vodstvu i 10. utrke, napokon je to uspio okruniti i prolaskom kroz cilj na prvom mjestu. Nakon dugog čekanja, ugrabio je svoju priliku i sjajno je iskoristio. Za razliku od, primjerice, Jeana Alesija, koji nikad nije uspio dobiti takvu priliku i izvršiti tranziciju iz velike nade u redovitog pobjednika.
Otkrio ga je, kao i mnoge, Ken Tyrrell, za koga je vozio 1989. i 1990, uz dva druga mjesta. Ono u Phoenixu posebno je zapamćeno, kad se nakon velike borbe sa Sennom morao zadovoljiti drugim mjestom, ali u daleko inferiornijem bolidu. Kao buduću veliku zvijezdu doveo ga je Ferrari, ali prvi dio 1990-ih bio je mračno razdoblje za talijansku momčad. I u vremenu nekonkurentnih bolida, Alesijev bi vozački talent znao zasjati te je u nekoliko navrata zbog spleta nesretnih okolnosti gubio utrke u kojima je izgledao kao siguran pobjednik. I skupljao postolja, ono u Imoli 1995. bilo mu je već 15. u karijeri. Odustao je u sljedeće dvije utrke, a onda je došla ona u Kanadi, koja mu je donijela toliko iščekivani trijumf, jedan od najpopularnijih u povijesti sporta, ne samo među Tifosima. Svi su znali koliko ga je zaslužio.
U svom 16. dolasku na postolje napokon se popeo na najvišu stepenicu.
No to će mu ostati i jedina pobjeda u karijeri, u kojoj nikad nije imao sreću voziti ne najbolji, nego čak niti neki od dvaju najboljih bolida na gridu. Dobro, možda bismo Benetton iz 1996 mogli proglasiti drugim, ali samo možda… Njegovi su se nesretni gubici već dobivenih utrka, legendarni gotovo poput Amonovih, nastavili i nakon te Kanade, do kraja karijere vodit će u čak 19 različitih utrka i skupiti 32 podija. I ostati jedan u nevjerojatnom nizu velikih francuskih talenata koji ih neće uspjeti materijalizirati u više od jedne ili dviju pobjeda.
Gotovo zaboravljen
Ljudi kakav je bio, recimo, još jedan Tyrrellov štićenik, Patrick Depailler. Prvu je priliku dobio još 1972, a potom od 1974. čak pet sezona bio Tyrrellov standardni vozač, uključujući i razdoblje za upravljačem legendarnog P34, bolida sa šest kotača. Depailler je stalno bio pri vrhu poretka, marljivo skupljajući bodove i postolja, a 1978. u Kyalamiju izgubio je već dobivenu utrku ostavši bez goriva u posljednjem krugu. Dovukao se do cilja, ali ga je Ronnie Peterson pretekao u posljednjem zavoju.
Nakon trećeg mjesta na sljedećoj utrci u Long Beachu postavio je dotad nezamisliv rekord: već je 15. put stajao na postolju neke prvenstvene utrke, a još nije uspio doći do pobjede. No, već na sljedećoj utrci, u Monaku, iskoristio je jednu pogrešku dotad vodećeg Johna Watsona, preuzeo vodstvo i sigurno došao do svoje prve pobjede u karijeri.
U svom 16. dolasku na postolje napokon se popeo na najvišu stepenicu.
Sljedeće je sezone prešao u novu hit momčad, Ligier, pobijedio u Jarami te se sredinom sezone doimao kao ozbiljan kandidat za titulu prvaka, samo da bi polomio obje noge dok se u slobodno vrijeme bavio zmajarstvom. Potom je potpisao za Alfa Romeo, te u ljeto 1980. poginuo tijekom testiranja na Hockenheimu. Govorimo li o Svjetskom prvenstvu, on je jedan od četvorice vozača koji su prvu pobjedu zabilježili nakon 15 ranijih plasmana na podij, ali valja se prisjetiti da su se u njegovo vrijeme još vozile i neprvenstvene utrke Formule 1, a na jednoj od njih, Velikoj nagradi Švicarske u Dijonu 1975, završio je drugi, iza Claya Regazzonija. Tako da je i on, poput Häkkinena, zapravo 16 puta stajao na podiju prije prve pobjede.
Prisjećanje na neprvenstvene utrke pruža nam priliku da u priču ubacimo još jedno ime, a to je Richie Ginther. Rođen u Hollywoodu, ovaj bliski prijatelj Phila Hilla imao je iza sebe već desetljeće uspješne američke karijere — doduše, prekinute dvogodišnjim boravkom u Korejskom ratu — kad mu je Enzo Ferrari 1960. dao priliku u Formuli 1. Odužio se vodstvom i drugim mjestom u Monzi, a isto ponovio u Monaku sljedeće sezone. Potom je tri sezone bio s Grahamom Hillom u momčadi BRM, pri čemu je u 1963. bio ravnopravan uglednijem momčadskom kolegi.
Kako je imao reputaciju sjajnog razvojnog vozača, 1965. ga je angažirala nova, ambiciozna japanska momčad Honda. Tijekom čitave sezone borio se s razvojem bolida i osvojio samo dva šesta mjesta. Statistika karijere ostala mu je na 13 podija u prvenstvenim i dva u neprvenstvenim utrkama, 15 ukupno. A onda je došla posljednja utrka sezone, u Meksiku. Svakako, konkurenti su upali u probleme, ali Ginther je s treće startne pozicije preuzeo vodstvo odmah na startu i zadržao ga do cilja.
U svom 16. dolasku na postolje napokon se popeo na najvišu stepenicu.
Ostat će mu to jedina pobjeda, ubilježio je samo još nekoliko nastupa, te se povukao iz svijeta utrka. Danas je, osim među fanovima F1 povijesti, gotovo zaboravljen, mada tih 14 podija u samo 52 prvenstvena starta jasno pokazuju koliko je dobar zapravo bio.
Copy/paste?
Što nam pokazuju priče o Gintheru, Depailleru, Alesiju, Häkkinenu i Irvineu? Ponajprije to da, statistički gledano, pred nama naprosto mora stajati prva pobjeda Landa Norrisa, možda već ovog vikenda u Miamiju. Bila bi prokleta šteta da se prekine ovakav nevjerojatan statistički niz i da se samo na Norrisa ne odnosi rečenica koju ću upravo i posljednji puta copy/pasteati u ovom tekstu.
U svom 16. dolasku na postolje napokon se popeo na najvišu stepenicu.
Bilo to u Miamiju ili u nekoj kasnijoj utrci, nađe li se Lando pri vrhu poretka, siguran sam da ću gledati u ekran televizora i odašiljati mentalne valove kojima ću pokušati omesti u pobjedi vozače Red Bulla, Ferrarija, one neke njemačke momčadi čijeg se imena više ne mogu ni sjetiti, pa i samog Fernanda Alonsa, kako bi se svi maknuli s puta i omogućili Landu da nastavi ovaj nevjerojatni niz prvih pobjeda uparenih sa 16. podijem. Što će biti nakon toga, ne znam, vidjeli ste i sami da na toj listi ima i višestrukih prvaka i ljudi koji su ostali samo na toj jednoj pobjedi. Dakako, od svih ovih priča, Landova zasad najviše podsjeća na Mikinu, ali tko zna… Dojma sam da će, kad napokon pobijedi, oduševljenje i u paddocku i među fanovima utrka diljem svijeta podosta podsjećati na ono nakon Montreala 1995.
No, svakako, da bi svemir ostao u ravnoteži, do te pobjede mora doći. I to vrlo brzo.
