Laporta: Lice s plakata

U Barcelonu se, sad je to već gotovo izvjesno, vraća predsjednik iz dana ponosa i slave

Zadnja izmjena: 14. siječnja 2021. Photo by LLUIS GENE / AFP

Kosa je nešto rjeđa, njena boja nešto manje postojana, ali na licu Joana Laporte i dalje je rastegnut onaj poznati smiješak, isti kao i 2003. Za bivšeg, a vrlo vjerojatno i budućeg Barcelonina predsjednika, taj smiješak je na kraju bio ono što ga je svojedobno i dovelo u klub sa statusom karizmatičnog mladog pravnika jakog zaleđa.

Kažu da čovjek s godinama postaje mudriji, manje sklon impulzivnosti i mladenačkim vragolijama, ali danas 58-godišnji Laporta točno zna kako privući pozornost Barceloninih glasača u ovom delikatnom trenutku. Ogromni plakat s njegovim portretom, postavljen preko cijele fasade madridske zgrade tik do stadiona Santiago Bernabéu samo je dokaz da se Joan ne drži normi; on će taj vragolasti potez opravdati ‘izlikom’ da samo želi “u skladu s klupskim stilom” vratiti ponos i navijačkoj populaciji u neprijateljskom Madridu, ali referenca je zapravo jasna.

U nedostatku jače subverzije, Laportin PR potez stvarno nije tolika provokacija rivala koliko uzdizanje njegova kulta; podsjetnik na vrhunac na poziciji prvog Barcelonina čovjeka. Njegova su dva mandata sama po sebi bila razdoblje u kojem je klub bio na vrhu, ali ono svibanjsko demoliranje Real Madrida na njegovu Bernabéuu 2009., kada je Barcelona slavila s nevjerojatnih 6:2, za mnoge je ostao ideal kojem treba težiti. Pogotovo ako se podsjetimo da je krajem tog mjeseca Barça na rimskom Olimpicu osvojila još jedan naslov europskog prvaka u njegovoj eri, ovog puta ponižavanjem Manchester Uniteda i Sir Alexa Fergusona.

Victor Font, Laportin najozbiljniji protukandidat na predstojećim izborima, reagirao je na Laportino postavljanje plakata pokušavanjem stavljanja težišta na programe, a ne na populizam: “Jebeni si majstor u ovome”, poručio je Font, “ali istina je da plakati ne rješavaju ni sportske, a ni ekonomske probleme. To rade samo projekti”.

Okolnosti su možda vrlo slične kao i uoči njegova prvog dolaska, ali on sada više nije novo lice i glasnik nove nade

U pravu je, ali majstorstvo u populizmu upravo je ono što je Laportino i dovelo do predsjedničke fotelje.

Isto tako, Laporta je 2003. u klub stigao kada je Barcelona bila rastrgana unutarnjim ideološkim i međuljudskim sukobima, s dugovima koji su dosezali rekordne brojke i sušom u trofejnoj vitrini koja je trajala pune četiri godine. Transformacija je na kraju bila uspješna, ali to ne znači nužno da je Laporta sada, 17 godina kasnije kada je situacija u Barceloni uvelike slična tadašnjoj, čovjek čija će vragolasta karizma ponovno vratiti stvari na svoje mjesto.

Veliki izazov

Barcelonu ‘vodi ulica’.

Predsjednici se dodvoravaju članovima koji ih podržavaju najprije skupljanjem dovoljnog broja potpisa koji omogućuju kandidaturu, a onda i na samim izborima. Laporta je na scenu stupio upravo kao prominentni član kluba, spreman aktivirati sve demokratske mehanizme kako bi donio nužne promjene. Era Josepa Lluísa Núñeza, čovjeka koji je kao najtrofejniji klupski predsjednik u povijesti nagledao rađanje moderne Barcelone, približavala se kraju nakon duga dva desetljeća, što se i očitovalo na rezultatima. Tu se 1998. izrodila članska inicijativa L’elefant Blau (Plavi slon), na čijem je čelu stajao Laporta, a podršku mu je, osim grupe lokalnih poduzetnika, potiho dao i sam Johan Cruijff, ideolog na čijim je postulatima Núñez i zaradio svoje titule.

Laportin prvi pokušaj tada je propao, ali drugu je prigodu dobio pet godina kasnije. Núñez se povukao 2000., a njegov nasljednik, dotadašnji dopredsjednik Joan Gaspart klub je strmoglavio do ranije nezamislivih dubina. U tri godine njegove vladavine Barça nije osvojila niti jedan trofej, pritom potrošivši 150 milijuna eura na 16 igrača koji nisu donijeli rezultat, baš kao ni četvorica trenera koje je potrošila. Klub je na plaće trošio preko 80 posto prihoda, a dug se popeo na 186 milijuna eura. Kada je Gaspart odstupio u ožujku 2003., Barcelona je na ljestvici bila dva boda od zone ispadanja, dok je strukturalno klub bio bez koherentnog plana i programa.

Nominalno takva situacija ne bi trebala iziskivati neke enormne razine populizma u kampanji, ali Laporta je znao da mora privući dodatnu pozornost članova ako misli oploditi svoj status favorita iz sjene. Pod geslom Veliki izazov Laporta je sa suradnicima, između ostalog, obećao i dovođenje Davida Beckhama, što je odjeknulo među navijačkim pukom. Plan je uspio; Laporta je 15. lipnja 2003. postao novi predsjednik sa 52,6 posto glasova. Beckham je samo dva tjedna kasnije potpisao za Real Madrid, ali taj faktor više nije bio ključan.

Mladi pravnik je bio lice reformističke struje u klubu, u kojem je sve suradnike iz kampanje — a radilo se o nizu poduzetnika i marketinških stručnjaka — postavio u Upravni odbor. Isto tako, Cruijff je tu činjenicu iskoristio da se ponovno ubaci u sportski sektor kao savjetnik iz sjene, a smjena trenera Radomira Antića, iako je on odradio vrlo dobar posao u stabilizaciji momčadi, te postavljanje Franka Rijkaarda bio je jasan znak snažnog zaokreta — prvo ka stabilizaciji na svim poljima, a onda i u transformaciji kluba u ozbiljan globalni brend, ali na svojim tradicijskim temeljima.

Čovjek vulkanske energije

Laporta je bio savršeno lice s plakata. Njegove su organizacijske vještine bile na razini, a on sam vješt retoričar, s pečatom životnog Barcelonina člana i aktivnog borca za katalonsko pitanje. Mnogi su mu zamjerali uplitanje politike u sport, ali Laporta ga je točno znao dozirati i upakirati ga navijačkom tijelu. U tome ga nije omela ni afera u kojoj je Alejandro Echevarría, njegov šogor kojeg je postavio kao šefa klupskog osiguranja, razotkriven kao član zloglasne Nacionalne fondacije Francisco Franco, koja se zalaže za pozitivnu interpretaciju vladavine nekadašnjeg španjolskog diktatora i njegove ostavštine. Članstvo u klubu je raslo, a s njim i prihodi, a oni su se vraćali ulaganjem u ekipu koja je konačno počela opet osvajati trofeje.

Laporta je bio opčinjen time da učvrsti svoj kult ličnosti i u tome je uvelike uspijevao. Prvo je preživio pokušaj puča koji je 2005. organizirao Sandro Rosell, njegov najbliži suradnik u kampanji koji će ga kasnije i naslijediti na čelu kluba, a onda je 2006. bez ikakve kampanje — jer niti jedan drugi kandidat nije skupio potrebni broj potpisa za kandidaturu — potvrditi i svoj drugi presjednički mandat.

No, problem s populizmom i mesijanskim sindromom kod takvih funkcija je taj što on obično rezultira gubljenjem granice između objektivne uloge čovjeka na čelu i cjelokupnog sustava u klubu. Laporti su zamjerali upravo to što su ga uspjeh i moć navodno promijenili. Lice s plakata počelo je sve više gledati u ogledalo, prisvajajući si zasluge za apsolutno sve.

Iako će i danas u aktualnoj kampanji Laporta samouvjereno pričati o svom prijateljstvu s Pepom Guardiolom, Marti Perarnau je kao kroničar njihova odnosa u svojoj knjizi Pep Confidential otkrio da sadašnji Cityjev menadžer i nije najveći Laportin fan. Perarnau je naglašavao kako je trener u njemu vidio “dinamičnog, ali napornog čovjeka vulkanske energije”, koji je “jednog trenutka mogao biti podrška, ali već idućeg teret”. Također je opisao odnos kao takav u kojem je Pep bio “kapetan velikog broda čiji je zadatak usmjeravati momčad u jednom smjeru, dok ga je klub vukao u drugom”, i s Laportinim odlukama koje su često bile “histerično dvosmislene”.

Laporta je, pak, sam uvijek isticao kako je upravo on znao da je Guardiola spreman za ulogu šefa struke, iako a je u trenucima kada je navijački pritisak na Rijkaarda bio prevelik svog dopredsjednika Marca Inglu slao po Joséa Mourinha. Odluka je na kraju ipak pala na Pepa, a rezultat je, naravno, povijesni: tri uzastopna naslova španjolskog prvaka, kao i dvije Cope del Rey te dva trofeja Lige prvaka i trajni utjecaj na oblikovanje suvremenog nogometa.

Pogled u bolju prošlost

Laporta će u ovoj kampanji očekivano jahati po ‘oživljavanju’ La Masije, i to pod sumanuto neoriginalnim sloganom You’ll Never Walk Alone. Iluzorno je očekivati da bilo koja nogometna akademija može u kontinuitetu održavati produkciju kao u Pepovo vrijeme, kad ju je trener forsirao između ostalog i zato jer je imao problema s kontroliranjem skupih zvijezda u svlačionici, koje su sve više klub doživljavale kao svoj bankomat, a ne radno mjesto. A na zvijezdama je, dakako, insistirao Laporta — potpisavši, primjerice, Ronaldinha kao zamjenu za neuspjeh najavaljenog posla s Beckhamom.

Isto tako, nakon Laportina mandata se ispostavilo da je financijski deficit veći od onoga s kojim je on javno baratao, kao i to da je ukupni dug narastao i da je klub bio prisiljen podići kredit od 140 milijuna eura kako bi osigurao redovitu isplatu plaća. Taj dio ostavštine bio je daleko od idealnog kakvim ga Laporta predstavlja.

Na izborima 2015. Barcelonini su se članovi nadali novom početku i novim idejama za dugoročno planiranje, zato su birali nove ljude i Laporta je tada izgubio. U međuvremenu se klub doveo u situaciju da je on opet jedini preostali ozbiljni kandidat, samouvjereno nacerena lica s divovskih plakata.

Red obećanja o članstvu, red o La Masiji i o vraćanju trofeja na Camp Nou; to je otprilike ono kako Laporta vidi zalog svog povratka na čelu kluba. Problem je što iza svakog tog obećanja stoji ogroman posao, a logistike koja ga je obavljala iza kulisa odavno više nema. Okolnosti su možda vrlo slične kao i uoči njegova prvog dolaska, ali on sada više nije novo lice i glasnik nove nade nego tek nostalgični podsjetnik na najjaču Barçu našeg doba kojemu će se duboko razočarano članstvo već i po inerciji vratiti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.