U 48 ligaških nastupa koliko je skupio za švedski IFK Norrköping, Rasmus Lauritsen zabio je 11 golova. Prvo je 2019. u 26 nastupa upisao pet zgoditaka, od čega četiri glavom, a promašio je i dvije velike prilike; iduće je klub napustio osam kola prije kraja prvenstva, ali je svejedno dao tih šest, od čega su tri bila glavom, a promašio je čak četiri velike prilike. Usporedbe radi, u sezonama 2018./2019. te idućoj, u ligama Petice, jedini stoper koji je zabio više golova bio je Sergio Ramos — on ih je nabrao čak 17, ali treba znati da je njih 11 došlo iz kaznenih udaraca. Igrajući za Augsburg i Eintracht Frankfurt Martin Hinteregger dao je 10 golova, dok je idući Virgil van Dijk s njih devet.
Također, nemoguće je ne zamijetiti da je danas popularni Ras u te dvije nepune sezone imao i sedam asistencija, pa ispada da je čovjek direktno sudjelovao u 18 posto golova koje je Norrköping postigao do početka listopada, sve do njegova odlaska u Dinamo.
Ne znam, neki će možda spomenuti drugačiji kontekst igre, splet okolnosti, sreću i slično, ali opet; osam golova upisao je i u prethodne dvije sezone, kad je igrao za danski Vejle — što u drugoj, što u prvoj ligi; svakako možemo reći da se radi o stoperu koji puno pridonosi i na drugom kraju terena — prije svega je prijetnja u prekidima — do te mjere da će mu se malo i progledati kroz prste zbog nekih nedostataka u obrambenoj fazi igre. Naravno, kad pričamo o tim stoperima-strijelcima, dinamovcima će prvi pasti na pamet Goce Sedloski, čovjek koji se stvarno nazabijao u modrom dresu, nije sad ni bitno koliko točno…
Ne znam što su i koliko su u Dinamu očekivali od Lauritsena, ne znamo na kraju ni zašto su baš njega odabrali, ali jasno je da su ti silni golovi i asistencije izostali; po jedan gol i asist u 33 nastupa stvarno nije puno. Svejedno, sedam mjeseci nakon njegova dolaska dojam je da su dobili puno. Jako puno.
Taj samo naizgled nespretni drvosječa i galamdžija mogao bi postati, ako već i nije, jedan od najboljih Dinamovih stopera u posljednjih 15-ak godina
Dobili su igrača koji u tišini obavlja svoj dio posla, pa i koji je vrlo brzo postao lider obrane, a onda i čovjeka koji je u tom pomalo nestvarnom europskom pohodu — pa, zapravo prešućeni junak.
Koliko je postao važan, sugerira i to da se rijetko koja utakmica može odigrati bez njega; odigrao je 81 posto svih mogućih minuta, što će reći najviše od svih. Mislav Oršić odigrao je 80 posto, pa iako su tome kumovale i neke ozljede u momčadi, nitko im više nije ni blizu.
Na pravom mjestu u pravo vrijeme
A kad je tek došao u Dinamo, nije slutilo na dobro, pa i malo je reći da je izazivao skepsu. Čovjek jednostavno ne sliči nogometašu, nespretan je i nezgrapan, zapravo djeluje kao stoper iz pradavnih vremena, pa možda i klasični ‘drvosječa’ koji je u avion za Zagreb sjeo samo zato što u zadnjim satima prijelaznog roka to nije imao tko drugi učiniti. U svom debiju u Varaždinu napravio je glupi penal nakon samo nekoliko minuta igre, kasnije je skoro dobio drugi žuti, a ‘smrdio’ je i u idućem kolu protiv Gorice, iako je tada upisao i tu svoju jedinu asistenciju. Sve u svemu, djelovao je tako kako je djelovao, i već ste refleksno čekali da zareda sa, najjednostavnije rečeno, sranjima iz Varaždina.
“Kad on ide u skok, cijeli kvart zna da ide u skok jer ga svi čuju”, pokušao je biti slikovit u emisiji Nogometni podcast Marko Tolić, pričajući o tome da je Lauritsen odmah po dolasku postao najglasniji. I stvar je zapravo vrlo jednostavna; ako kao anonimni i neiskusni tada 24-godišnjak iz osrednjeg švedskog kluba dođete u sad već etablirani klub u europskim okvirima, a počnete galamiti i šefovati na prvom treningu, onda valjda morate imati i neko vražje pokriće, pa i vraški puno samopouzdanja.
Lauritsen je očito imao i jedno i drugo, i to ne zbog onih silnih golova i asistencija; oni mogu i ne moraju doći i stoper naprosto ne može živjeti od toga. Radi se o tome što je Danac sasvim dobar i u obrambenoj fazi igre, pogotovo kad uzmete u obzir koliko je plaćen (navodno 1,6 mil. eura) pa i da ipak igra u Dinamu.
Ako već ljudima odokativno nije jasno da je poprilično neprimjetan, iliti siguran i pouzdan, čak i, recimo, u porazima protiv Tottenhama i Villarreala, sugeriraju to onda i neki Optini podaci. Možda ponajprije onaj vezan uz tzv. clearances, odnosno otklonjene opasnosti ili lopte očišćene u opasnoj zoni, možda i najznačajniji statistički podatak za braniča. Lauritsen je u toj rubrici na odgovarajućem uzorku igrača među prvih 10 bio i u švedskoj ligi, a danas je i u HNL-u, pa i u Europskoj ligi, a u sva je tri natjecanja i jedan od najbolje ocijenjenih braniča (prvi u HNL-u).
Kao što za napadače znate reći da imaju nos za gol ili da se znaju naći na pravom mjestu u pravo vrijeme, tako je i Lauritsen uglavnom na pravom mjestu u pravo vrijeme; dobro osjeća prostor i drži fokus, samo što, eto, u ovom slučaju ne zabija golove, već ‘samo’ izbija lopte.
Karakterno snažna ličnost
“Idem u apsolutno svaki duel i svaki skok jednako, kako u napadu, tako i u obrani“, kaže on. U svakom slučaju, čovjek osvaja 66 posto duela, što znači da je najbolji u HNL-u, u Švedskoj je prošle sezone bio drugi, dok u Europskoj ligi osvaja njih 63 posto; svejedno, i s time je 25. od 128 braniča koji imaju više od pet nastupa. Ono što se može iščitati iz ostalih defenzivno bitnih rubrika je i to da se ne upušta u previše startova i duela na tlu, u kojima je nešto lošiji od dominantnih brojki u zraku; lako moguće i zato što zna da je nešto slabiji jedan-na-jedan. Nije eksplozivan i agilan i radije će onda biti oprezan i kontrolirano agresivan, što sugerira i prosječan, a često i mali broj prekrašaja koji radi (111. od 128 u EL), pa i to da je u zadnje tri ligaške sezone skupio svega devet žutih i nijedan crveni karton.
Također, Lauritsen je svjestan i svojih tehničkih nedostataka i teži jednostavnim rješenjima u igri; ako je li-la situacija za odigrati s vratarom i slično, radije će napucati loptu u vražju mater. Svejedno, nije da prodaje previše lopti jer relativno malo predaje posjed kroz kriva dodavanja ili netočne duge lopte (102. od 128), a jako mu je rijetko i oduzimaju, neovisno o kojem se natjecanju radi.
Jednostavno rečeno, čovjek je dobar, i to zasad jako dobar. Naravno, naći će se odmah oni koji će dometnuti da je isključivi krivac za onaj gol protiv Gorice u Kupu, iako je to diskutabilno, ali božemoj — ako će se pogreške događati takvom frekvencijom, neka tako i bude. Jasno je već neko vrijeme da je Dinamo dobio još jednu karakterno snažnu ličnost s kojom nema zajebancije, lidera koji svih 90 minuta bodri suigrače, ali i koji kao stoper i osoba s najboljim pregledom igre nakon vratara i mora imati dobre komunikacijske vještine; sam je Joško Gvardiol u istoj emisiji rekao da mu je jedna od najvećih mana upravo komunikacija, pa i da bi trebao biti više poput Rasa.
Tako dolazimo do toga da bi taj samo naizgled nespretni drvosječa i galamdžija mogao postati, ako već i nije, jedan od najboljih Dinamovih stopera u posljednjih 15-ak godina; hvalabogu pa smo se nagledali svakakvih, katkad i pompozno predstavljenih. Bio je tu još i Jens Novotny, a onda i nesretni Carlos, pa Lee Addy, Jérémy Taravel, Leonardo Sigali, Tonel, pa i ostarjeli Josip Šimunić i Robert Kovač i još neki drugi… Često se zapravo nije radilo ni o individualno lošim igračima — neki su poput Tonela i dobro odradili maksimirsku gažu — već su naprosto igrali u krivom Dinamu; ako hoćete, u Sammirovu Dinamu, Dinamu za jednu i pol utakmicu i Dinamu za jednu kunu. Dinamu u kojem su se pojedinci pretpostavljali kolektivu, a na koncu i Dinamu u kojem nije bilo mjesta za likove poput Rasa.
Likove koji nisu tako pompozno predstavljeni, niti se po ičemu drugome izdvajaju. I koji vam se baš zato mogu zavući pod kožu.
