Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Le Classique: Tajna velike moći

Povijest najvećeg francuskog derbija oblikovala je borba za prevlast svim sredstvima

Zadnja izmjena: 28. veljače 2018. Profimedia

Ici c’est Paris, poruka je koja stoji nad efektnom koreografijom navijača Paris Saint-Germainea, podignutom na tribini Auteuil uoči još jednog francuskog Le Classiquea, odigranog ove nedjelje na Parku Prinčeva. Ovo je Pariz, rekli bismo po domaćem navijačkom žargonu.

Pristaše Parižana fanatično uzvikuju taj slogan nakon svake pobjede. Više i ne postoji momčad u Francuskoj koja u kontinuitetu po posjeti Parku Prinčeva ne sluša taj pobjednički krik, ali navijači Olympiquea iz Marseillea, njihovih ljutih rivala, vjerojatno imaju dodatnu težinu na srcu dok im u nekoj njihovoj verziji Beskrajnog dana taj poklič poput jeke odzvanja u ušima.

Bilo je to neko sasvim drugo vrijeme kada su Les Phocéens posljednji put slavili u gostujućem Le Classiqueu; punih 10 utakmica i sa sutrašnjim danom točno osam godina Marseille ne zna za pobjedu u Parizu. Nedjeljnih 3:0 deveta je PSG-ova pobjeda u 10 međusobnih pariških susreta, a ta posljednja gostujuća – ostvarena u eri prije katarskog ulaska u klub iz metropole – poznata je i po stravičnim neredima zaraćenih frakcija ekstremnih navijača Parižana, u kojima je i smrtno stradala jedna osoba.

PSG-a izrazita dominacija pretvorila je prvenstvo u prateću paradu njegovih pratitelja, u kojoj se i lanjski Monacov trijumf stavlja u ladicu pojedinačnih prvoklasnih iznenađenja. Očekivano, ogromna razlika u kvaliteti utjecala je i na sam Le Classique, derbi koji je i dalje najveći spektakl Ligue 1. Bez obzira na to što ta činjenica čak na neki način umanjuje ukupnu vrijednost i tradiciju francuskog nogometa.

Unatoč bijegu Parižana u ‘drugu dimenziju’ Le Classique ostaje najveći derbi Francuske, ali on s druge strane nije ni najstariji, a ni najtradicionalniji derbi francuskog nogometa. Ono što je ogled između Marseillea i PSG-a prometnulo u najveći nije niti nekakva pozadina koja bi sugerirala da je u pitanju dvoboj tradicionalnog prvaka protiv ‘umjetnog’, upogonjenog petromilijardama.

Političko zaleđe i ulaganja

Jednako kao što će mnogi PSG-ov život pogrešno računati od 2011., tako će mnogi zaboraviti i na to da je Marseille zapravo osnovala provansalska aristokracija, kojoj je trebala dodatna zabava u slobodno vrijeme. Iako je priroda lučkog grada dala klubu snažnu radničku podršku, klub je zapravo kroz čitavu svoju povijest bio ovisan o uplivu privatnog kapitala, prilagođenog određenom vremenskom periodu. Primjerice, kada je krajem 1950-ih upao u svoje prvo krizno razdoblje, pojavio se Marcel Lecrerc i kao predsjednik ga uzdigao do visina.

Baš negdje kada je Josip Skoblar trpao golove na putu do naslova prvaka 1971., PSG je kao klub tek zaživio, ali rivalstvo se nije moglo roditi preko noći. Leclerc je istovremeno zbog sukoba oko kvote stranaca praćene aferom s pronevjerom novca postao bivši, a Marseille je od vrha stigao do drugoligaškog društva, gdje je čekao svog novog spasitelja.

Leclerca je 1986. više nego dostojno zamijenio Bernard Tapie, svestrani poduzetnik kojeg je kao idealnog kandidata za čelo Marseillea preporučio tadašnji gradonačelnik Gaston Deffere. Zapravo, i u tom pogledu su dva kluba poprilično slična, pošto je Jacques Chirac – prvi izabrani pariški gradonačelnik nakon 1871. i kasniji francuski predsjednik – tek nešto kasnije dao PSG-u prijeko potrebno političko zaleđe, koje je jamčilo stabilan rast kluba kroz 1980-e godine kroz ulaganja poduzetnika Francisa Borellija.

Oba su velikana svoju povijest vezali manje uz organski rast nego uz ulagače

Priča o rivalstvu ova dva kluba zapravo počinje 1980-ih, kada je PSG stao na noge i iskoristio posrnuće Marseilla između Leclercove i Tapiejeve vladavine. Dva kupa i prva titula pod vodstvom trenera Gerarda Houlliera 1986. etablirala je dotad poprilično marginalni klub iz metropole do razine na kojoj je postao glavni rival oživljenom Marseilleu, koji je Tapie ulaskom u klub okitio vojskom fantastičnih imena poput  Jean-Pierrea Papina, Enza Francescolija, Marcela Desaillyja, Didiera Deschampsa, Chrisa Waddlea, Rudija Völlera i drugih.

U sjeni europskog prvaka

Le Classique 5. svibnja 1989. zapečatio je pravi početak rivalstva između dvaju klubova.

Parižani su unatoč jednakom broju bodova imali prednost u gol-razlici, a Tomislav Ivić, koji je tada sjedio na njihovoj klupi, znao je da utakmicu samo ne smije izgubiti. Na teren koji se tog pretoplog proljetnog dana tresao od poklika fanatičnih navijača Ivić je poslao momčad postavljenu tako da se prvenstveno orijentira na zatvaranje prilaza svom golu. U gorućoj atmosferi Velodromea, gdje je prvi put zbog sigurnosnih razloga zabranjeno gostovanje najžešćim PSG-ovim navijačima, to je ogromni pritisak; ali Ivić je vjerovao da ga njegova momčad može izdržati.

Štoviše, PSG je čak stvorio nekolicinu sjajnih prigoda, ali ulaskom u sudačku nadoknadu utakmice rezultat je i dalje bio 0:0.

A onda, u samom smiraju susreta, Franck Sauzée odapeo je jedan udarac koji se zakoprcao u mreži Parižana. Stadion je proključao; sam Sauzée će kasnije uvijek ponavljati kako mu se mučno prisjetiti tog događaja, ponajprije zbog činjenice da je u euforiji zbog dolaska nadomak prve titule nakon punih 16 godina jedna navijačica Marseillea pred njegovim očima doživjela srčani udar koji ju je koštao života. Dva je tjedna kasnije PSG s mršavih 0:0 protiv Lensa, koji je tad već bio ispao iz lige, matematički prepustio titulu Marseilleu.

Uslijedio je period Olympiqueove dominacije, ali i onaj koji je ogolio svu kompleksnost prave pozadine borbe za moć. Francis Borelli je 1991. uslijed rastućih dugova kroz intervenciju politike predao vlasništvo nad PSG-om ni manje ni više nego TV kući Canal+, koja je u isto vrijeme bila nositelj TV prava za francusku ligu. Makar se radilo o čistom sukobu interesa, preuzimanje je prošlo. Dok je Marseille dominirao Europom i postao prvi i zasad jedini francuski klub s naslovom europskog prvaka, PSG je u njegovoj sjeni krenuo u obnovu s televizijskim novcem.

Stvari su se ponovno promijenile kada je 1993. pukla afera s namještanjem utakmice protiv Valenciennesa, Tapie naknadno osuđen na zatvorsku kaznu, a Marseilleu je oduzet naslov prvaka. Klub je zbog financijskih dubioza završio u drugoj ligi, a dakako da je to iskoristio PSG. Uz osvajanje svoje druge titule prvaka države te 1994. kada je Marseille izbačen, Parižani su iduće sezone osvojili i kup, dok su 1996. uzeli i Kup pobjednika Kupova, čime su postali drugi francuski osvajač nekog europskog trofeja.

Nusprodukt borbe za moć

Povijest rivalstva ovih dvaju klubova rođena je i isprepletena na principu posrnuća sumnjivih mecena. Taj sukob moćnika kroz godine je popraćen rastućim nasiljem među navijačima pri svakom derbiju, kao 1995. kada je u sukobima uoči ogleda polufinala Kupa privedeno čak 146 navijača, dok je devet policajaca hospitalizirano. Pet godina kasnije jedan je navijač Marseillea ostao trajno paraliziran kada ga je pogodila sjedalica koju su bacili PSG-ovi navijači.

Stigma koja je PSG pretvorila u jedan od omraženijih europskih klubova može lako, kroz određeni mehanizam logičke povratne sprege, uvjeriti ljude u romantičnu varijantu prema kojoj je Marseille svojevrsni ‘klub otpora’ pariškoj buržoaziji i ovoj najnovijoj instalaciji bogatih vlasnika. Iako Le Classique ima izraženu društvenu pozadinu kroz profile obaju gradova, njihov odnos s klubovima i napetosti između provincije i metropole, on je zapravo sudar dvaju neospornih nogometnih divova, čiji su kontroverzni vlasnici tek pokušavali održati tron.

Tako je zapravo i danas, s tim da je razlika u tome da Marseilleovi bivši vlasnici, obitelj Dreyfus, kao i sadašnji Frank McCourt – američki poduzetnik koji svojom pozadinom također ne ulijeva baš veliko povjerenje – nisu ni približno moćni poput čuvenog konzorcija QSi koji se praktički smije u lice bilo kakvim financijskim regulativama koje bi ograničile ulaganja u njegov PSG. Kudikamo duža Marseilleova tradicija u tom odnosu snaga zapravo znači jako malo.

Tužno je zapravo da su oba velikana svoju modernu povijest vezali manje uz organski rast nego uz kontroverzne ulagače. Tako je i Le Classique nastao kao nusprodukt njihove borbe za moć.

Ne propusti top članke