Jedan od najvećih vozača u povijesti američkih utrka, koji nas je napustio 2. svibnja ove godine, nije imao nikakvih problema s tim fanaticima. Naprotiv, obožavao ih je, kao što je — nakon što se prestao baviti jedinim što je volio više od toga, utrkivanjem — obožavao s njima raditi ono radi čega su ga uglavnom, ako ne i isključivo, nazivali ili mu dolazili na vrata: razgovarati o utrkama. Ako su ga zvali da negdje drži govor ili ode u posjet nekoj školi, nije znao reći ne. Ako bi netko prema njemu usmjerio mikrofon ili kameru, zastao bi i odgovorio na svako postavljeno pitanje. Ako je negdje trebalo potpisivati autograme (a teško da ima aktivnosti koju ostali sportaši više mrze), pojavljivao bi se prvi, prije zakazanog termina, a odlazio posljednji, kada je bio siguran da je svatko od njega dobio ono što je želio.

Zvuči vam kao potreba za samodokazivanjem i pažnjom? Nisam psiholog, ali govorimo o čovjeku koji se na stazi dokazao kao malo tko. Meni zvuči kao narav. I kao uistinu beskrajna ljubav prema svijetu utrka. Poznati američki sportski novinar Jake Query prisjeća se kako je i on naprosto nazvao broj iz imenika, sa svom nelagodom koju kod prosječnog čovjeka takav poziv može izazvati. No kada je Unser čuo magične riječi, da ga netko zove iz Indianapolisa i da želi razgovarati o utrkama, nije samo prihvatio poziv, nego je isti potrajao puna dva i pol sata.

Čak i među svim velikim vozačima kroz povijest, malo bi se našlo onih toliko fanatično zaljubljenih u taj sport

Unseri su iz Švicarske emigrirali u Colorado Springs, odnosno iz jedne planinske regije u drugu. U neposrednoj blizini novog doma nalazi se slavna 4.302 metra visoka planina Pikes Peak, dugo smatrana neosvojivom. Kada je početkom 20. stoljeća izgrađena cesta do vrha, trojica braće Unser bili su među prvima koji su se motociklom uspeli do vrha.

Nakon što je 1916. uspostavljena utrka koja će s vremenom steći status najslavnije brdske utrke na svijetu, braća su se vrlo brzo počela natjecati na njoj. No, na prvu su pobjedu morali čekati čak do 1934., kada ju je u Stutzu ostvario Louis Unser. U sljedeća dva desetljeća Louis prometnuo u apsolutnog vladara uspona, ostvarivši ukupno devet pobjeda, rekord koji će oboriti tek njegov nećak.

Unser’s Peak

Bobby je rođen 20. veljače 1934. kao treći od četvorice braće. Kad mu je bilo samo godinu dana, obitelj se preselila u Albuquerque, koji mu je do kraja života ostao dom. Sva su se braća još u tinejdžerskim danima počela baviti utrkama, a trojica, Jerry, Bobby i Al, od toga su napravili profesiju — mada uz napomenu da je Bobby prije toga proveo dvije godine u vojsci. Već od 1955. sva su trojica počeli redovno nastupati i na utrci na kojoj se proslavio njihov stric.

Najstariji brat Jerry prvi se probio do utrke Indy 500, već 1958., samo da bi je završio, neozlijeđen, u sudaru 13 bolida u prvom krugu. Ambicije za sljedeću sezonu bile su mnogo veće, ali tijekom drugog dana kvalifikacija izgubio je kontrolu nad svojim Kurtis-Kraftom na izlasku iz posljednjeg zavoja. Bolid je udario u zid i zapalio se, a Jerry umro u bolnici nakon dva tjedna provedena u komi. Više od trećine površine kože bilo mu je opečeno, a ta će nesreća napokon natjerati organizatore da proglase vatrozaštitne trkaće kombinezone obaveznima.

Bratova smrt nije pokolebala Bobbyja i Ala.

Bobby je prvu pobjedu na Pikes Peaku ostvario već u drugom nastupu, 1956. A od 1958. do 1963. imao je šest uzastopnih, ostvarivši rekord koji će izjednačiti samo veliki japanski vozač Nobuhiro Tajima, pobjedama od 2006. do 2011. u svojim monstruoznim Suzukijima, dobro poznatima svim ljubiteljima igre Gran Turismo. Nakon tih šest pobjeda, Bobbyja je 1964. i 1965. nadmašio brat Al, potkrjepljujući legendu radi koje će utrka nositi neformalan naziv Unser’s Peak. Pobjedama 1966. i 1968. Bobby se izjednačio sa stricem, a s obzirom na medijsku popularnost koju su braća zadobila nastupima na Brickyardu, i Pikes Peak je najednom postao zanimljiv najboljim američkim vozačima utrka. Pobjedu je 1969. odnio Mario Andretti, kao uvod u veliko rivalstvo (ali i prijateljstvo), koje će kulminirati zloglasnim sukobom na velikoj utrci 1981.

Bobby je na Indyju debitirao 1963. — i razbio se u drugom krugu, ali barem prije toga postavši prvi Unser koji je uspio dovršiti krug ondje… Kada je sljedeće godine ispao u prvom krugu, u zloglasnoj nesreći koja je uzela živote Eddieja Sachsa i Davea MacDonalda, mnogi su zaključili kako Unserima naprosto nije suđeno da ikad naprave rezultat vrijedan pažnje na Brickyardu.

Što je bio vrlo pogrešan zaključak.

Utrka koja je promijenila sve

I sljedeće je godine Bobby odustao, u 69. krugu, zbog kvara, ali jedan Unser je ipak završio Indy 500. Pet godina mlađi brat Al već je u prvom nastupu uspio doći do cilja i završiti deveti. Počinjala je era Unsera, a spektakularno ju je 1968. otvorio upravo Bobby, osvajanjem Indy 500.

Iste je sezone dobio priliku voziti za BRM u Svjetskom prvenstvu Formule 1. Pojavio se u Monzi i kvalificirao za utrku 21. mjestom, samo da bi potom odletio doma i odvezao utrku Hoosier Hundred. S njim je bio i žestoki rival, ali tada i dobar prijatelj Andretti, te su se obojica vratili u Milano prvim letom. Samo da bi prije starta utrke bili obaviješteni da u skladu s pravilima FIA-e, po kojima mora proći više od 24 sata između nastupa istog vozača na dvije različite utrke, niti jedan niti drugi ne smiju nastupiti… U Watkins Glenu iste sezone odustao je nakon 35 krugova zbog kvara na motoru,, nakon što se vrlo dobrom vožnjom probio do desetog mjesta u utrci. To je ostao jedini njegov nastup u Formuli 1, i do danas posljednji nekog iz obitelji Unser.

No, u Americi je priča bila posve drukčija. Bobby je 1968. i 1974. osvojio titule u američkom USAC prvenstvu, a 1975. došao i do drugog naslova na Indy 500. Al je bio još uspješniji, veliku je utrku osvajao 1970., 1971. i 1978., a prvonavedene je sezone osvojio i titulu prvaka. Obojica su pridodali i po jednu IROC titulu te u svakom pogledu bili među najboljim američkim vozačima, a činilo se da će, s obzirom na njihovu dob, tako ostati i u 1980-ima.

A onda je došao Indy 500 1981. i promijenio sve.

Penske Bobbya Unsera bio je klasa za sebe. Drugi put u karijeri startao je s pole positiona (doslovno, na toj se stazi nalazi stup po kojem je prvo startno mjesto i dobilo ime), a tijekom utrke vodio u čak 89 krugova, uvjerljivo najviše od svih vozača. Kada je u 149. krugu na stazu izašao pace car zbog nesreće Gordona Smileyja, Bobby je bio na drugom mjestu, iza Andrettija. Oba su vodeća ušla u boks, ali iz njega je prvi izašao Unser. I tu se sve zakompliciralo.

Pod žutim zastavama ne smije biti pretjecanja i u pravilu, vozač se nakon izlaska iz boksa treba vratiti na mjesto u ravnini onog na kojem je u trenutku kada dođe do završetka pitwalla. Što Unser nije učinio, nego je nastavio voziti dijelom staze za ubrzavanje pri izlasku iz boksa, te se ubacio u kolonu pri njenom početku, pretekavši pritom, ovisno o izvještaju, između osam i 14 automobila! Do smrti je tvrdio da se pravila o nepretjecanju ne odnose na taj dio, jer sve ispod bijele linije nije dio trkaće staze… Nakon utrke Unser je proglašen pobjednikom, ali prije objave službenih rezultata idućeg jutra kažnjen je gubitkom jednog mjesta, te je pobjednički prsten dobio Andretti. Koji je i sam inicijalno nakon izlaska iz boksa pretekao jedan ili dva bolida, ali je potom vratio poziciju.

Legenda i nakon karijere

Trakavica se preselila na sud, te je Unserova kazna naposlijetku preinačena u novčanu, dok mu je pobjeda formalno vraćena. Andretti je odbio vratiti prsten, ima ga i danas, te je za Bobbya morala biti napravljena replika. Dvojica dotad velikih prijatelja potom nisu razgovarali više od četvrt stoljeća, šutnju je tek 2017., kada je Bobby bio teško bolestan, prekinuo Andretti i javio mu se, poželjevši mu brz oporavak. Nažalost, poput mnogih ranijih i kasnijih situacija, ova kontroverza je pokazala koliko su u automobilizmu važne pravovremene i konzistentne sudačke odluke. Niti nakon 40 godina taj problem nije zadovoljavajuće riješen.

Unser nije bio u pravu i trebao je biti kažnjen, ali ne na način na koji se to dogodilo: medijskim linčem. Proglašen je varalicom, izgubio dosta sponzorskog novca i u potpunosti se razočarao, te se na kraju te sezone povukao, mada je po kvaliteti sigurno mogao nastaviti još možda i čitavo desetljeće. Uostalom, mlađi brat je osvojio još dvije Indy Car titule, 1983. i 1985., a do danas rekordnom (A.J. Foyt i Rick Mears dijele taj rekord) četvrtom pobjedom na Indy 500 je 1987. postao najuspješniji Unser na Brickyardu. Usto je 1985. osvojio 24 sata Daytone, a pokazao se nešto boljim i u sferi očinstva budućih prvaka…

Al Unser Jr., Alov sin, bit će najuspješniji od nove generacije obitelji, dvaput osvojivši Indy 500, uz po dvije IndyCar i IROC titule, te jednu pobjedu na obiteljskoj prćiji, Pikes Peaku. On je treći i zasad posljednji ‘veliki’ Unser ovalnih staza, mada ih je još nekoliko ubilježilo nastupe u najvišim rangovima američkih utrka.

Nakon odlaska u mirovinu Bobby je prihvatio ponudu iz Audija i radio na razvoju trkaćih automobila, za što je nagrađen prilikom da 1986., nakon 12 godina pauze, ponovo nastupi na Pikes Peaku, za upravljačem Sport Quattra kakvim je nedavna zagrebačka gošća Michèle Mouton godinu ranije oborila rekord staze. I Bobby je to učinio, deveti puta u svojih rekordnih 10 pobjeda (plus još tri u klasi)! Rekorde će sljedećih sezona rušiti Walter Röhrl i Ari Vatanen, a onda će planinom zavladati Bobbyjev sin Robby (koji je zapravo i u dobrom dijelu filma Climb Dance, a ne Vatanen…), s tri ukupne i još šest pobjeda u klasi.

Pričljiv i energičan, Bobby se posvetio komentiranju utrka, te je i na tom polju u Americi stekao legendarni status, a nekadašnju je očevu radionicu na Route 66 u Albuquerqueu pretvorio u Unserville, hram posvećen utrkama u kojem je rado razgovarao s posjetiteljima. Brat je nedaleko otvorio ozbiljniji i formalniji Unser Racing Museum, mjesto koje je uvelike nadmašilo Unserville po količini eksponata, ali ne i po šarmu.

Jer, vjerujte, čak i među svim velikim vozačima kroz povijest, malo bi se našlo onih toliko fanatično zaljubljenih u taj sport kao što je bio Bobby Unser.