Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Legenda o broju 27

Gilles Villeneuve vozio je svaku utrku kao da mu je zadnja i ostao upamćen kao F1 ikona

Zadnja izmjena: 8. svibnja 2020.

U Vodiču kroz galaksiju za autostopere saznali smo da je smisao svega broj 42. Ne dovodeći u pitanje ozbiljan znanstveni rad Douglasa Adamsa, ipak moramo napomenuti kako možda i najveća crvena armija na svijetu — armija vatrenih Ferrarijevih tifosa, zna da se gospodin pisac ozbiljno preračunao. Smisao svega je broj 27, a ne 42. A posvećenim i jedinstvenim ga je učinio maleni kanadski gorostas, koji je poginuo u kvalifikacijama za VN Belgije u Zolderu na današnji datum 1982.

U povijesti automobilskih utrka bilo je svakakvih likova, a mnogi među njima bili su pouzdaniji, brži, racionalniji, kompletniji… od Gillesa Villeneuvea. No, pitanje je je li itko u čitavoj toj povijesti utrka, uz moguću iznimku Tazija Nuvolarija, imao više srca.

Gilles je živio za utrkivanje i to činio od prve do zadnje sekunde, kad bi god sjedio za upravljačem bolida Formule 1, helikoptera, motornih sanjki, glisera, aviona ili cestovnog automobila. Za njega nije postojalo ama baš ništa drugo osim noge na gasu i ganjanja stroja kojim upravlja, kakav god bio, do krajnjih granica. Takav pristup životu ne donosi naslove prvaka, pa čak ni mnogo pobjeda, a posve sigurno ne vodi ni k doživljavanju starosti, ali stvara legende. Legenda o njemu velika je, ako ne i najveća u cjelokupnoj povijesti Formule 1, daleko iznad svih proporcija koje bismo mogli očekivati s obzirom na njegove rezultate.

Joseph Gilles Henri Villeneuve rođen je 18. siječnja 1950. u okolici Montreala, iako nemali broj izvora navodi dvije godine kasniji datum. Do te je zbrke došlo zato što se Villeneuve, čije prezime na hrvatski možemo prevesti kao Novoselac, u određenoj fazi trkaće karijere počeo predstavljati mlađim u strahu da bi mu stvarna dob mogla odmoći u dobivanju mjesta u nekoj konzervativnijoj trkaćoj momčadi. U mladim je danima, zanimljivo, vježbao vozačke trikove na snijegom pokrivenim kanadskim cestama za upravljačem Škode, najvjerojatnije modela 1000 MB (i češki su i ruski automobili, možda je danas manje poznato, bili razmjerno popularni i uspješno prodavani u hladnoj Kanadi).

Ostavio je sjajan, meteorski trag u povijesti Formule 1 i još uvijek svijetli na nebu kao jedna od najvećih i najsjajnijih zvijezda ikada

No, do pravog je proboja došao za upravljačem motornih sanjki, čije su utrke vrlo popularne u njegovoj rodnoj zemlji. Gilles je bio iznimno uspješan u tim utrkama, pokazujući nevjerojatnu neustrašivost, tako da je vrlo brzo postao tvornički vozač jednog od najpoznatijih proizvođača motornih sanjki, tvrtke Skiroule. Ona mu je pomogla i pokroviteljstvom nad ranim pokušajima u automobilskim utrkama, a zauzvrat se vraćao utrkama motornih sanjki, u kojima je također zapamćen kao jedan od najvećih vozača ikad, kad bi god tijekom zimskih dana to uzmogao, čak i nakon ulaska u Formulu 1.

Do nje je došao nakon razmjerno marginalne trkaće karijere, samo na sjevernoameričkim utrkama, ali s tako impresivnim nastupima na utrkama Formule Atlantic na kanadskoj stazi Trois-Rivières, na kojima su nastupali i neki od F1 vozača, da ga je James Hunt oduševljeno preporučio momčadi McLarena.

Ljubav na prvi pogled

Debitirao je za McLaren u Silverstoneu 1977. na vrlo neobičan način: na treninzima se uspio izvrtjeti na doslovce svakom zavoju na stazi. Ljudi u momčadi vrtjeli su glavama, pitajući se zašto uopće daju priliku nekakvom “drvosječi“, a onda su u kvalifikacijama vidjeli kako novak u starom M23 postiže bolje vrijeme od Jochena Massa u M26, a tek neznatno sporije od svjetskog prvaka Hunta, također u novom, teoretski bržem bolidu. Villeneuve je kasnije lakonski objasnio svoja izlijetanja na treninzima time što nije imao iskustva niti sa stazom niti s bolidom, pa je stoga morao na svakom mjestu prijeći preko granice kako bi znao gdje je i kasnije mogao voziti čim bliže mogućnostima bolida i staze.

Ni to ni odličan nastup u utrci, u kojoj nije osvojio bodove, ali je održavao ritam s najboljima nakon dugačkog zadržavanja u boksu, nisu bili dovoljni da ga McLaren odluči zadržati, uz obrazloženje Teddyja Mayera kako nisu sumnjali u njegovu brzinu, ali im se činilo da bi im moglo biti skupo imati ga u bolidu, odnosno da bi im mogao porazbijati previše njih.

Mayer je bio u pravu, porazbijat će prilično mnogo bolida tijekom karijere. No, McLarenov gazda, iako ne bez oka za talente, ipak nije imao iskustvo poput Enza Ferrarija. Il commendatore je na televiziji gledao utrku u Silverstoneu i bio dostatno impresioniran da pozove Villeneuvea u Maranello i ponudi mu vozačko mjesto… Već bi i to bilo impresivno, ali ono što je uslijedilo samo je pojačalo dojam kako je bila riječ o klasičnom primjeru ljubavi na prvi pogled.

Na prvom sastanku Ferrarija i Gillesa umiješala se sudbina i odredila budućnost: mladi Kanađanin podsjetio je Enza na Tazija Nuvolarija, vozača kojeg je smatrao najboljim ikad. U Villeneuveovu je stasu, temperamentu i držanju prepoznao sve one osobine koje je obožavao kod Tazija. Već na posljednje dvije utrke te sezone Gilles je bio za upravljačem crvenog bolida, gdje će ostati do kraja života. Između njega i Enza razvit će se odnos dubokog uzajamnog poštovanja, ali i nešto nalik odnosu oca i sina.

Bio je to presedan, ali i povratak u rane, romantičnije dane utrkivanja. Mnogo godina ranije, nakon što je u vrlo kratkom razdoblju izgubio i pravog sina Dina i mladog britanskog vozača Petera Collinsa kojeg je volio kao da mu je sin, Enzo se počeo distancirati od svojih vozača. Previše je bilo smrti na stazi, nije se više želio tako emocionalno vezati ni za koga. Sve do pojave Gillesa, čija će smrt dodati konačni, okrutan udarac njegovim “užasnim zadovoljstvima”.

U sljedeće tri i pol godine dobili smo… i nevjerojatno mnogo i neočekivano malo, ovisi o tome iz kojeg kuta gledate.

Retrovizori obojeni u crveno

Statistički gledano Villeneuve će odvesti 60-ak utrka, pobijediti u njih šest i jednom, u čudnoj sezoni 1979. (onoj koja je počela dominacijom Ligiera, proćerdanom nakon što su iz momčadi, kaže legenda, greškom bacili kutiju Gauloisesa s nažvrljanim aerodinamičkim podacima o bolidu, a završila nepobjedivošću Alana Jonesa i Williamsa, ali Ferrari je jedini bio postojan i brz tijekom čitave sezone) doći do titule svjetskog viceprvaka, iza momčadskog kolege i dobrog prijatelja Jodyja Schecktera.

No, statistika zapravo ne govori ništa o Gillesu. Čovjeku koji nije vozio prvenstva nego utrke i u svakoj davao sve od sebe. Bile su to godine velikih promjena i lutanja, bolidi s efektom prianjanja dobivali su ili gubili velike dijelove aerodinamičke kvalitete već i najmanjim promjenama, a nitko nije dovoljno dobro razumio zašto su neke konfiguracije brze, a druge ne. Nikakve bačene kutije cigareta nisu određivale poredak, legendama usprkos; razlozi naglih uspona i padova pojedinih momčadi bili su u aerodinamici, ali iskustvo na tom polju bilo je preslabo i nitko nije mogao s današnjom razinom sigurnosti pogoditi što će neka preinaka donijeti.

Ferrari je i inače momčad koja uglavnom sjajno funkcionira u konzervativnijim vremenima sa stabilnim pravilima, kada pomake ne donose originalne ideje nego kontinuiran razvoj, a loša — mada je bilo i iznimaka, ali davno — u sezonama koje zahtijevaju konstruktorsku inventivnost. Nije dobro plivao u tim promjenama, bolidi su mu dvije sezone zaredom bili užasni, ali to nije sprečavalo Gillesa da briljira, u svakoj utrci daje sve od sebe i izvlači najviše od bolida. Njegova je ustrajnost nekad graničila s glupošću, poput utrke u Zandvoortu 1979. kada je s puknutom gumom pokušavao dovući se do boksa sve dok nije uništio i kotač; u drugim prigodama, poput legendarne borbe s Renéom Arnouxom za drugo mjesto u Dijonu, općenito smatrane najboljom F1 borbom ikada, ustrajnost bi se znala i isplatiti.

Premda je rezultatima bio iza njih, Villeneuve čvrsto stoji uz bok Nuvolariju, Juanu Manuelu Fangiju, Jimu Clarku i Ayrtonu Senni po još jednoj stvari: nekad prešutnom, a nekad čak i glasnom priznavanju svih ostalih vozača da je korak iznad ili ispred njih i da može napraviti ono što oni ne mogu. Nije bilo sramota izgubiti od Gillesa, čak i kada je bio u inferiornom automobilu, ali je bilo osobito zadovoljstvo završiti utrku ispred njega i pobijediti ga, jer ste za pobjedu u direktnom dvoboju s Villeneuveom, koji nikada nije odustajao, uistinu morali dati sve od sebe. Nakon jedne posebno napete utrke Jones je izjavio kako je u nekom trenutku pomislio da su mu mehaničari greškom obojali retrovizore u crveno…

Legenda nastavlja živjeti

Ni na stazi, ni u svakodnevnom životu Gilles se nije štedio, uvijek je išao maksimalno — iako, za razliku od, recimo, Senne ili Michaela Schumachera, posve fer, bez ikakvih brutalnih ili zlonamjernih poteza spram drugih. Bezbrojne su anegdote o njegovim sumanutim divljanjima talijanskim autocestama, a oni koji su imali prilike provesti se s njim u helikopteru rijetko bi pristali ponoviti to iskustvo. Voziti brže od ostalih odlika je velikih vozača. Voziti devet sekundi brže vrijeme po krugu od drugoplasiranog, po kiši u Watkins Glenu, pokazuje potpuni nedostatak straha, dozu ludosti i iskušavanje granica sreće.

Nažalost, Villeneuveova je sreća posve nestala u tragičnoj i sumanutoj sezoni 1982., godini koja nam je donijela svjetskog prvaka sa samo jednom pobjedom, kao i pobjede čak 11 vozača i sedam momčadi. No, najveća priča sezone odvila se u tragičnih 14 dana proljeća, u Imoli i Zolderu.

U Imoli je pobjedu odnio njegov momčadski kolega Didier Pironi, nakon što je u kontroverznoj završnici utrke pretekao Kanađanina koji se nije branio, uvjeren da je momčad naredila da završe utrku u poretku koji je bio na stazi. Vozač poznat po potpunoj iskrenosti i poštenju koji je živio samo za jedno, pobjede u utrkama, osjetio je da mu je nepravedno oteto nešto što mu je po pravu pripadalo, upravo kada je nakon dvije godine vozanja kanti napokon Ferrari razvio bolid sposoban za pobjede.

Do kraja života nije progovorio ni riječi s Pironijem, a i poginuo je opsesivno pokušavajući skinuti Francuzovo najbolje kvalifikacijsko vrijeme u Zolderu, udarivši u sporo kružeći bolid njemačkog veterana Massa, koji se počeo sklanjati upravo na stranu kojom je Gilles, nažalost, nakanio proći punom brzinom. Legenda o njemu nastavila je živjeti, a Ferrari je još godinama prakticirao da na njegovu prvom bolidu bude Gillesov sretni broj 27, točno koliko je imao godina kada je ostvario san i našao se u Formuli 1. Koju je, iako nije nikada postao prvak — tu će čast obitelji donijeti tek njegov sin Jacques, posve drukčiji, ali podjednako osebujan i intrigantan karakter — pokorio temeljito kao malo koji vozač prije ili poslije njega.

Danas, gotovo četiri desetljeća nakon smrti, svijet ljubitelja Formule 1 i dalje je podijeljen na dva tabora po pitanju evaluacije Gillesove kvalitete. Mnogi njegovi suvremenici, ali i neki od najutjecajnijih specijaliziranih novinara u povijesti ovog sporta, skloni su ga staviti pri ili na sam vrh ljestvice najboljih svih vremena. Drugi smatraju da je čitava legenda drastično prenapuhana. Istina je, kao i obično, negdje u sredini.

Srce na stazi

Nema nikakve dileme da je Villeneuve bio sjajan vozač, mada ostaju veliki upitnici nad time bi li ikada brzini i borbenosti uspio dodati i kontinuitet dostatan za osvajanje titule. Do posljednjeg dana ostao je isti, zaigrani dječak, a takvi u načelu ne osvajaju ništa. Uostalom, i ovih godina gledamo nešto slično: grandiozni talent Maxa Verstappena — makar po većini karakternih osobina nimalo nalik Gillesu — počinje izgledati kao materijal za prvaka tek s proporcionalnim izbacivanjem te dječačke zaigranosti i prihvaćanjem ozbiljnijeg, profesionalnog pristupa.

A to je scenarij u kojem je Gillesa teško, ako ne i nemoguće zamisliti.

Ostavio je sjajan, meteorski trag u povijesti Formule 1 i još uvijek svijetli na nebu kao jedna od najvećih i najsjajnijih zvijezda ikada. Ako ikada napišem listu najboljih F1 vozača bez titule prvaka, neću ga staviti na sam vrh, ali to ne znači da nisam svjestan njegove iznimnosti. Samo je nikada nisam smatrao toliko važnom da se upišem u klub idolopoklonika, jer i dalje ostajem pri tvrdnji da je ona manifestirana u samo nekim, ne nužno i najbitnijim kategorijama koje čine vrhunskog vozača.

Ali ako smatrate — a nemam ništa protiv ako je tako, od svih isključivosti ta mi je zapravo najsimpatičnija — da je jedini kriterij veličine nekog sportaša taj da u svakom nastupu ostavi srce na stazi/terenu, poput recimo Marijana Beneša, tada nema nikakve dvojbe da je Gilles Villeneuve ne samo jedan od najvećih, nego i najveći vozač u povijesti Formule 1.

Ne propusti top članke