U proljeće 2010. Florentino Pérez je u pratnji svojih dvaju nećaka došao pogledati utakmicu između Valencije i Real Madrida, a s nje je otišao samo s jednom idejom — potpisati Davida Silvu.
Kad Pérez nešto želi, onda to obično i dobije. Sjeo je nakon utakmice sa Silvom, zatražio je autogram za svoje nećake i obećao mu je da će ga na kraju sezone dovesti u svlačionicu u kojoj je upravo te sezone oko Cristiana Ronalda počeo graditi nove Galácticose. U klubu su već bili Kaká i Xabi Alonso, svoje transfere su dogovorili Ángel Di María i Sami Khedira, a onda je ostalo odlučiti žele li u Madridu Mesuta Özila ili Silvu. Za Özila se odlučio Predrag Mijatović, koji je nakon igračke karijere živio baš u Valenciji i prijatelji su mu prenijeli tračeve kako Silva previše izlazi, pije i zatvara klubove po gradu, a to je bilo dovoljno da Pérez promijeni mišljenje.
Klub je odustao od Silve i nije pogriješio, jer Özil je odigrao nekoliko sjajnih sezona u Madridu, ali pravi pobjednik u cijeloj priči je Manchester City, koji je na račun tračeva iz Valencije dobio jednog od najvećih profesionalaca u modernom nogometu. I čovjeka koji se slobodno može smatrati simbolom kluba.
Zadnji igrač koji je u Cityjevu dresu odradio 400 utakmica bio je Paul Power krajem 1970-ih i početkom 1980-ih. Prvi kojem je to uspjelo nakon njega bio je upravo Silva koji je 25. kolovoza, u trećem kolu aktualne sezone na utakmici protiv Bournemoutha, odradio 400. utakmicu za klub, a nakon još 35 susreta. Zadnjim od tih 35 — onaj protiv Norwicha u posljednjem kolu Premier lige, još jedan koji je odradio s kapetanskom vrpcom oko ruke — preskočio je Willieja Donachieja i ušao među 10 igrača s najviše nastupa u Cityjevoj povijesti.
Silva još uvijek može i zato ga je City morao zadržati. Boljeg simbola u klubu nemaju
Upravo zato je ta utakmica protiv Norwicha, usprkos tome što Silva još mora odraditi završnicu Lige prvaka i tako teoretski može preskočiti i Powera na devetom mjestu, na neki način bila kraj ere. Silvi ističe ugovor i City ga neće produžiti.
U praksi to znači da je od momčadi koja je 2012. osvojila naslov prvaka, prvi nakon 44 godine suše, ostao samo Sergio Agüero. Vincent Kompany je otišao prošle godine, Yaya Touré godinu prije toga, a svi ostali su odavno zamijenjeni novim i boljim igračima koji mogu pratiti visoke Cityjeve ambicije. Netko u klubu je odlučio da ni Silva više ne može pratiti te ambicije i da je vrijeme za rastanak s igračem koji je postao simbol kluba.
Jedan od svojih
Najbolji primjer toga kolika je njegova povezanost s navijačima je utakmica FA Cupa protiv Burnleyja prije nešto više od dvije godine kada se cijelo gledalište diglo u 21. minuti utakmice i počelo pljeskati kako bi na taj način izrazilo podršku Silvi i njegovoj Yessici koja je prerano rodila sina i beba se borila za život.
David je napustio Manchester i odletio za Španjolsku kako bi bio uz obitelj, preskočio je seriju utakmica i navijači su željeli ostati uz njega u najtežim trenucima. Na jednoj od kuća na prilazu prema Etihadu je mjesecima stajao transparent s natpisom “We stand by our own — stay strong David”; transparent napravljen autolakom na plahti, ne jedan od onih ušminkanih marketinških bannera koji se vješaju na tribine svih klubova u Premier ligi. To, uostalom, i nije bila akcija koju je organizirao klub ili neka udruga navijača u kojoj možete platiti članarinu nego spontana poruka običnih ljudi onome kojeg su prihvatili kao svoga, s kojim su strahovali, za kojeg su se molili i s kojim su se borili pružajući mu podršku, na jedini način na koji su mogli.
U klubu kojem se često prigovara da je umjetan — a to je više ili manje točno, ovisno o tome koliko ste spremni prihvatiti da su i svi drugi klubovi na toj razini odavno postali umjetni — odnos koji je Silva stvorio s navijačima bio je prirodan, iskakao je iz tih službenih okvira odrađivanja posla i postajao je potpuno osoban. S njim se moglo povezati, iako se o njegovom privatnom životu nije znalo mnogo. Za razliku od informacija o pijanici i partijaneru koje su imali u Madridu, Silva se u Manchesteru nametnuo jer je normalan i običan, potpuno dohvatljiv i dio te zajednice koja mu je slala poruke napisane na običnim plahtama sprejem izvučenim garaže, što je nešto što se ne može kupiti ni za kakav novac.
Tako nastaju legende, tako se stvaraju simboli kluba i tako se prestaje biti umjetan.
Manchester City je neosporno uspješan klub. Nakon naslova 2012. uzeo je još tri titule i devet različitih trofeja. I nastavit će biti uspješan klub, ali to koliko će biti velik klub ovisi o tome kako će se ponašati prema svojim simbolima. Zato u ovom trenutku suština pitanja nije u tome prihvaćaju li navijači Davida Silvu kao jednog od svojih i je li on zaista Cityjev simbol, nego u tome može li Silva zaista još uvijek odrađivati posao na razini koja je potrebna da prati klupske ambicije i šteti li momčadi onda kada igra.
Zdravo za gotovo
U aktualnoj sezoni Silva je odigrao 2.587 minuta u svim natjecanjima. To je nešto više od 50 posto svih raspoloživih minuta, a 11 igrača je ispred njega, od čega su četvorica veznjaka. Za usporedbu, Agüero je odigrao 500, a Phil Foden 1.000 minuta manje od Silve. Dakle, Silva još uvijek može pratiti ritam momčadi, što pokazuje podatak da je ove sezone u Premier ligi imao šest golova i 10 asistencija. Osim toga, kad se pogleda koliko je kreirao šansi i koliko su te šanse kvalitetne kad ih mjerimo kroz xG, dolazimo do toga da su u zadnjih 10 godina samo Cesc Fàbregas, Özil i Kevin De Bruyne imali više kreiranih kvalitetnih prilika po odigranoj minuti.
Sve to pokazuje kako David Silva još uvijek može i zato ga je City morao zadržati.
Ne zbog toga što Silva radi krucijalnu razliku na terenu — a još uvijek može i to; čovjek koji je sa Španjolskom dvaput bio europski i jednom svjetski prvak itekako još uvijek može dovoljno brzo misliti, još uvijek ima dovoljno hrabrosti primiti na sebe pritisak suparnika koji mu želi oduzeti loptu i čuvati je koliko god treba kroz potpuno jednostavna rješenja. City treba polako davati šansu Fodenu i razvijati ga u igrača kakav može postati, ali zadržavanjem takvog igrača kakav je Silva pokazao bi kako su simboli kluba važni i kako ih je City spreman njegovati, a boljeg simbola u klubu nemaju. Agüero nije taj, on se još uvijek muči s engleskim, a nije ni De Bruyne koji često djeluje previše hladan. Nije to bio čak niti Kompany koji je bio lider i kapetan momčadi, ali on je utjecaj imao u svlačionici i nikad se nije zapravo povezao s navijačima.
David Silva je bio taj. Jednostavno, imao je to nešto drugačije. Igrao je fantastično, ponašao se uzorno, ali izvan svega toga je imao neku auru, nešto što se ne može izmjeriti i što ga je odvajalo od drugih sjajnih nogometaša.
Iza sebe će Cityju ostaviti četiri naslova prvaka u kojima je bio jedan od ključnih figura, dva FA Cupa i još osam manjih trofeja. Da kaže kako je osvojio baš sve nedostaje mu samo Liga prvaka, a nju još uvijek može uzeti, barem u ovom krnjem izdanju koje nas čeka u kolovozu. Iza sebe će ostaviti i nešto više, nešto što su navijači osjetili i s čime su se povezali.
U ovom trenutku David Silva je jedan od najpodcjenjenijih igrača u povijesti Premier lige, jer puno ljudi zapravo nije shvatilo o koliko se uspješnom nogometašu radi, koliko dugo drži razinu izvedbe na najvišem mogućem nivou, koliko je konstantno dobar i kakav je standard postavio. Međutim, s igračima njegovog profila se uvijek ponavlja jedan te isti fenomen — dok igra, uzimamo ga zdravo za gotovo jer ne radi ništa spektakularno atraktivno, samo igra nogomet, dva dodira tamo, jedan ovamo i na vrlo jednostavan način odrađuje posao koji često ni ne primijetimo da je netko odradio. Tek nakon što ode postanemo svjesni što smo zapravo imali privilegij gledati i onda legenda počinje rasti.
A David Silva je zaslužio upravo to, da uđe u legendu kao jedan od najvećih simbola Manchester Cityja.
