Zatvorim oči i vidim kružnicu centra sa neobičnom zvjezdastom sjenom što je na meksičkom zvizdanu baca blesavo ukrašeni razglas obješen nad igralištem. Znam tih deset sekundi napamet.
Diego Armando Maradona prima loptu kraj te sjene, šezdeset metara od gola, oslobađa se Beardsleya, okreće Reida oko njegove osi, prilazi im i Hodge, ali El Diego svima trojici bježi preko linije centra, desnom stranom — “¡Arrancha por la derecha, el genio del fútbol mundial!”, viče u mikrofon legendarni Urugvajac Victor Hugo Morales, južnoamerički Mladen Delić — onda se trideset metara od gola Maradona lažnjakom oslobađa i Butchera, siječe Reida koji ga je cijelo vrijeme pratio, pred njim je sad Fenwick, desno sâm Burruchaga — “¡Puede tocar para Burruchaga!”, viče mu Morales — ali Diego Armando ide sam, “siempre Maradona”, prodaje lažnjak i Fenwicku, ne uspijeva ga engleski branič zaustaviti niti rukama, i Maradona prodire u šesnaesterac, “¡genio, genio!”, predinfarktnim glasom urla Morales, engleski vratar vidi da je vrag odnio šalu, ali El Diegu je ostao još jedan lažnjak za Shiltona — “¡genio, genio, genio, tá, tá, tá!”, urla Morales — još korak-dva, očajnički mu se u kutu peterca pod noge baca i Butcher, koji je sve odonda trčao za njim, “¡tá, tá, tá!”, a Diego Armando u posljednjem trenutku, u padu, gura loptu pored Stevensa koji je uzalud sprintao od centra, “¡Goooool!”, skače u novinarskoj loži legendarni reporter i plače, “¡Gracias, Dios, por el fútbol, por Maradona, por estas lágrimas, por este Argentina dos, Inglaterra zero!”.
Svašta živ čovjek i nogometaš može u četiri minute. Slavni Dragoslav Šekularac, kaže legenda, jednom je prilikom četiri minute driblao Partizanovog vratara. “Jel ga dade??”, pitao je neki navijač Partizana, u očaju zatvorivši oči. “Jok”, odgovorio je drugi užasnut, “još ga dava”.
Svašta se, rekoh, može u četiri minute. Nedavno je, na primjer, u Đakovu neki tip u samo četiri minute opljačkao dva dućana. Četiri minute glasovitom je američkom skydiveru Josephu Kittingeru trebalo da padne s trideset kilometara visine, sa samog ruba svemira. Jakov Sedlar, recimo, tvrdi da ukrajinska premijerka Julija Timošenko za četiri minute može rasplesti i uplesti onu svoju čuvenu pletenicu.
U tih dvije stotine četrdeset sekundi s Estadio Azteca stao je cijeli život Diega Armanda, sitnog švercera s mangupskim licem i Božjom rukom
Za samo i točno četiri minute, u nedjelju 22. lipnja 1986., Diego Armando Maradona postigao je dva najslavnija gola u cijeloj historiji svjetskog nogometa. U dvadeset četvrtoj sekundi pedeset prve minute “Božjom rukom” prebacio je Petera Shiltona, da bi točno četiri minute kasnije, u dvadeset četvrtoj sekundi pedeset pete minute, završio svoj epski veleslalom presahlim dnom jezera Texcoco, ostavivši sedam od jedanaest engleskih reprezentativaca da se hvale djeci i unucima kako su ukrasili onaj mitski The Goal što ga Diego Armando vjerojatno tamo u Meksiku “još dava”.
Ostala četiri i danas lažu djeci da su se u to vrijeme zvali Peter Shilton.
Da je u 51. minuti četvrtfinala Mundijala u Meksiku prvi put u životu dotakao loptu, i da je četiri minute kasnije tražio zamjenu i u svlačionici se ubio kokainom, Diego Armando napravio bi u karijeri više nego itko prije i poslije njega, osim možda trojice. Još otkako su u prve četiri minute nakon Big Banga fuzijskim reakcijama stvoreni primordijalni elementi, nije se u povijesti Svemira za samo četiri minute dogodilo više historijskih i važnih stvari. Kažu da samo još Bob Dylan može toliko u četiri minute.
I kad bi netko pravio dokumentarac o Maradoni bez Kusturice, trajao bi film točno te četiri minute. Više ne bi ni trebalo.
U tih dvije stotine četrdeset sekundi s Estadio Azteca stao je cijeli život Diega Armanda, sitnog švercera s mangupskim licem i Božjom rukom, narkomana iz bogato plaćene antinarkomanske kampanje, huligana i revolucionara u skupom odijelu koji Papi poručuje da proda prsten i nahrani Afriku — iako je sâm pošmrkao više nego što je za gladne prikupio Bob Geldof u cijelom svom životu. Ali i velikog “malog zelenog” koji se četiri minute kasnije vraća na mjesto zločina preko sedam brda, sedam dolina i sedam engleskih igrača, sâm samcat dovlačući Argentinu do naslova svjetskog prvaka, kao što je sam samcat donosio trofeje i Boca Juniorsima i Napoliju, kao što će Argentinu opet dovući do finala poslije četiri minute, četiri godine, koliko već, i kao što bi je dovukao i treći put, da glavarima FIFA-e na kraju nije dopizdilo, i da ga 1994. u Sjedinjenim Džavama nisu izbacili s Mundijala.
Hiljade novinskih stranica bit će u sljedećih šesnaest godina ispisano da objasni Diega Armanda, latinskog revolucionara i borca za svjetsku pravdu. Beatificirat će ga u sveca antiameričke i antiglobalističke revolucije, njegov će lopovski gol rukom Englezima postati ikonom pobune za prava malih i obespravljenih, onih za dvadeset centimetara, za cijelu glavu manjih od Petera Shiltona, koji drugačije ne mogu, i kojima je od sve nade ovoga svijeta ostala samo ona da je Božja ruka dostižnija od ruke pravde, zakona i nogometnih pravila, pisanih za velike i moćne.
A stvar je samo u tome da je to bio i ostao tek jedan lopovski gol, jednako kako je lopovski bio i onaj francuski protiv Iraca nakon Henryjeve Vražje ruke, zbog kojega Thierryju do danas zviždi cijeli svijet. Nije Shiltona prebacila Božja ruka, to je svima jasno — više je njenim zazivanjem El Diego učinio na demistifikaciji Boga nego svi ateistički filozofi od Sokrata do Nietzschea — već ruka džepara iz podzemne željeznice, i upravo zato je ta ruka tako mitska i važna: ona je samo ljudska. Dokaz da su i geniji samo ljudi s greškom. Bez onoga gola u 55. minuti to bi bila samo još jedna nogometna prevara, bez te ruke u Shiltonovom džepu drugi bi gol bio samo najljepši u povijesti. U te četiri minute nastali su primordijalni elementi i začet je Svemir.
Zbog toga je, uostalom, šesnaest godina nakon protjerivanja sa Mundijala u Sjedinjenim Državama, Diego Armando u Južnoj Africi dočekan kao spasitelj svjetskog nogometnog prvenstva, da tamo pored Rooneya, Ronalda, Fabiana, Ville i živog Lea Messija bude prva zvijezda Mundijala. Da u industrijskom, serijskom nogometu masovne proizvodnje kakvoga gledamo, istom u Slovaka, Australaca i Brazilaca kao i u Nijemaca ili Nizozemaca, u kojemu griješe jedino suci — prijeteći da se na kraju i nogomet stavi u fifašistički režim nadzornih kamera — vidimo malo ljudskog, dakle s greškom, dakle genijalnog.
Zato umjesto u zelene šesnaesterce gledamo prema argentinskoj klupi, gledamo konjokradicu kojemu odijelo stoji kao Blatteru Maradonin dres — okićenog poput nekog Zemunca neopisivo neukusnim naočalama za sunce, zlatnim kadenama, dijamantnim naušnicama i ručnim satovima iz ograničene Hublotove Big Bang Maradona serije — kako viče, skače, urla, gestikulira, maše, psuje, smije se, krevelji, valja po travi, i tako među prstima okreće krunicu da se Isusu na križu vrti u glavi kao onomad Peteru Reidu na centru Estadio Azteca.
Gledamo, ukratko, Diega Armanda kako uz aut-liniju radi ono što i svaki čovjek od krvi, mesa i primordijalnih elemenata koji gleda nogomet, a iz nekog razloga — zato što je tek obični gledatelj ili, šta ja znam, argentinski selektor — ne može i sam na teren, da skine odijelo, uzme taj jebeni Jabulani, predribla sedam Engleza iz grčke, meksičke, njemačke ili koje već selekcije, i smjesti ga u mrežu, tamo gdje mu je oduvijek bilo mjesto. Makar i rukom.
Jedino što nas pri tom razlikuje, nas male ljude i njega malog čovjeka, i zbog čega mrzimo i volimo tog patuljastog huligana u odijelu ukradenom valjda u Armanijevom dućanu u Recoleti, jest onih dvjesto četrdeset sekundi, njemu dovoljnih: jer on to za dvjesto četrdeset sekundi može, a mi Englezi ne možemo za dvjesto četrdeset godina Britanskog imperija, i nikad nećemo moći. Sapienti sat, Maradoni samo četiri minute.
Onih dana prije dvadeset šest godina, dok je svemirski šekularac još “davao” gol Shiltonu, a cijela Engleska gnjevno plakala, petorica mladih Engleza iz banda On a Friday dogovarali su svoj prvi koncert u oxforskom klubu Jericho’s Tavern. Uskoro će promijeniti ime u Radiohead, i mnogo godina kasnije snimiti pjesmu 4 minute warning.
Mi, Englezi, zatvorit ćemo stoga oči i čekati da se za desetak dana na centru stadiona Soccer City u Johannesburgu ukaže ona neobična, smiješna sjena, da se oko nje postroje Englezi, koji god i odakle god, da krene gore iz razglasa Radiohead, “This is your warning, 4 minute warning”, i da za četiri minute, koliko čovjeku treba da padne iz svemira, sleti na travnjak Diego Armando, “I don’t wanna hear it, I don’t wanna know, I just wanna run and hide”. Pa da legendarni urugvajski radiohead Victor Hugo Morales opet zapjeva refren “¡Gracias, Dios, por el fútbol, por Maradona, por estas lágrimas!”.
Ako se to nikad i ne dogodi, to će značiti samo da su vaše četiri minute prošle, i da ste putem izgubili vjeru, ljudskost i lovu od opklade.
Ali još uvijek za četiri minute možete barem opljačkati dvije kladionice.
__ __ __ __ __
Tekst je iz 2010., prethodno objavljen u knjizi Diego Armando i sedam patuljaka Borisa Dežulovića. Prenosimo ga uz dopuštenje autora.
