Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Legenda o stadionu

Priča o kultnom White Hart Laneu, koji odlazi u povijest

Zadnja izmjena: 3. svibnja 2017. Profimedia

Bio je studeni 2008. i Dinamo, koji je s klupe vodio Branko Ivanković, još uvijek je – kao i svake sezone – bio uvjeren u proljeće u Europi.

Dva uvjerljiva poraza od Šahtara iz Donjecka u pretkolu Lige prvaka i gol u gostima protiv praške Sparte u nečemu što se zvalo prvo kolo poslala su modre u kompliciranu grupnu fazu tadašnjeg Kupa UEFA, koji su otvorili domaćom pobjedom u ludoj utakmici protiv nizozemskog NEC Nijmegena. A onda stigli na White Hart Lane, čiji je heroj već bio Luka Modrić.

Tottenham Hotspur tog je četvrtka rutinski razbio hrvatskog prvaka. Boško Balaban se koprcao u napadu, šutnuo dobar slobodnjak i imao solidnu šansu, ali te prehladne noći odlični je Luka dirigirao domaćom momčadi, za koju je Darren Bent postigao hat trick, a Tom Huddlestone dodao bombu s 20-ak metara koju su engleski novinari, jasno, odmah proglasili jednim od najboljih golova na ovom stadionu ikada.

Barem pola njih se nije ni trudilo pretjerano spominjati Dinamo u svojim izvještajima, obzirom da nije ni bilo dorastao suparnik – kasnije će izgubiti preostale dvije utakmice sa Spartakom i Udineseom – ali zato je skupina Bad Blue Boysa dobila svoje stupce apsolutno svugdje. Dugo nakon utakmice policija ih je ostavila zatvorene na tribini, a oni su vrijeme ubijali glasnom pjesmom koja nije prestajala ni tijekom 90 minuta utakmice i naprosto je oduševila Engleze.

Bio je to tog tjedna moj drugi radni zadatak u Engleskoj; dva dana ranije u susjedstvu sam gledao Arsenal i Fenerbahçe u Ligi prvaka. Utakmica je bila jedna od najdosadnijih koje sam ikada vidio uživo; ako mi dopustite da pretjerujem, valjda i jedna od najdosadnijih utakmica u povijesti nogometa. Ne sjećam se apsolutno ničega što se na savršenom terenu Emiratesa tu noć događalo i jedini pravi doživljaj je bio Arsenalov stadion.

Dio nečega

Otvoren dvije godine ranije, stadion se prije uključivanja sponzora zvao Ashburton Grove i bio je za to vrijeme revolucionarna građevina čija je izgradnja koštala gotovo 400 milijuna funti. Danas većina novoizgrađenih stadiona djeluje kao da je inspiraciju tražila upravo u njemu (i tri godine ranije napravljenom lisabonskom Da Luzu), ali u to vrijeme Emirates je bio, kako bi to Englezi rekli, state of the art. I to modern art.

White Hart Lane ostavljao je dojam kakav je nogometni stadion i trebao ostavljati. Dojam da ste važan dio nečega

Iz daljine je djelovao poput svemirskog broda koji se greškom spustio u prljavi i sivi sjeverni London, a iznutra bio još i impresivniji. Put do sobe za novinare, na čijem ulazu vas dočekuju hostese, bio je prekriven crvenim tepihom, a sam press lounge bio je valjda najimpozantniji na svijetu u to vrijeme; danas mnogi stadioni izgledaju tako. Soba za press konferencije ima 150 sjedišta, radna soba isto toliko radnih stolova, besplatna hrana i piće se služe prije, na poluvremenu i nakon utakmice koju gledate s mjesta na zapadnoj tribini sa savršenim pregledom. Glamur Lige prvaka i maksimalni komfor kakav u to vrijeme nije imao gotovo nitko.

Moderni nogomet na svom vrhuncu.

Zato je valjda dva dana kasnije White Hart Lane izgledao kao iz nekog potpuno drugog vremena. Dolje niz Seven Sisters Road, koji je ime dobio po sedam stabala brijesta zasađenih još u 17. stoljeću, živio je drugačiji nogometni svijet. Gotovo da ga i ne vidite dok ne dođete na sami ulaz; stadion je sakriven iza sivih i oronulih malenih zgrada i zidova od cigle ispred kojih su načičkani improvizirani grilovi s hamburgerima i štandovi s nelicenciranim klupskim suvenirima.

Kada ste prošli kroz stara željezna vrata, nakon blještavog i ogromnog, ali sterilnog Emiratesa, sve je izgledalo maleno, depresivno i klaustrofobično, kao da će vam se strop srušiti na glavu. Soba za novinare tamo je malena prostorija bez prozora – ili sam samo ja imao takav osjećaj? – u koju je razbacano desetak stolova i u kojoj se te noći iz velikog lonca služio (odličan) gulaš. Novinarska mjesta su točno iza klupa i doslovno možete čuti međusobni razgovor trenera ili rezervnih igrača; gotovo da dijelite klupu s njima.
I sve jest bilo manje, ružnije i starije, ali osjećaj je na tom stadionu bio potpuno drugačiji od onog samo par kilometara dalje. Tradicija i povijest ovdje su bili više od puke priče, a ljudi na tribinama više od kulise za veliku predstavu i mušterija za kokice; bez obzira na važnost utakmice – bio sam još koji put tamo i na mnogo važnijim utakmicama od te ekshibicije s Dinamom – White Hart Lane ostavljao je dojam kakav je nogometni stadion i trebao ostavljati.

Dojam da ste važan dio nečega.

Malo povijesti…

Tottenham Hotspur – za razliku od svog najvećeg rivala Arsenala koji se u sjeverni London preselio iz južnog tek 1913. – čitav je svoj vijek proveo u ovom dijelu engleske prijestolnice. Svoje prve utakmice igrali su na javnim igralištima u lokalnim parkovima, a 1889. klub je preselio na mjesto na kojem se stadion nalazi danas. Bio je to rasadnik u vlasništvu pivare Charrington i točno iza lokalnog puba, čiji gazda je shvatio da bi mu nogometni navijači mogli donijeti mnogo veći profit. Usto je u blizini bila i željeznička postaja, a jedan od uvjeta za pridruživanje nacionalnom prvenstvu u to je vrijeme bila upravo mogućnost što lakšeg transporta navijača i momčadi.

Uz gomilu drugih engleskih i škotskih stadiona koje projektirao Archibald Leitchnjegovo djelo je i White Hart Lane; točnije, njegova prva rekonstrukcija za sezonu 1910. Nakon toga Tottenhamov sestadion pretvorio u veliku improvizaciju, koja se drastično mijenjala s potrebama. Već do 1925. je drvena istočna tribina zamijenjena velikom betonskom, a proširene su i Paxton Road Stand i Park Lane Stand, čime je stadion s kapaciteta od jedva 15.000 narastao na 70.000 mjesta – utakmicu sa Sunderlandom u FA Cupu je u ožujku 1938. gledalo rekordnih 75.038 gledatelja.

To što je bio jedan od najboljih stadiona svojeg doba Lane je s vremena na vrijeme promoviralo i u dom engleske nogometne reprezentacije, a upravo ondje je odigrana i jedna od najkontroverznijih utakmica u engleskoj povijesti.

U prosincu 1935. Engleska je dočekala nacističku Njemačku – to što je pet dana prije utakmice židovska zajednica, zajedno s ljevičarskim i radničkim organizacijama, u Hyde Parku organizirala proteste na kojima se okupilo 20.000 ljudi, nije spriječilo FA da odigra utakmicu. Nijemci su svoju himnu pozdravili uzdignutom desnicom, s krova se vijorila svastika (koju je u jednom trenutku jedan mladić i skinuo, zbog čega je uhićen), a njemačke su vlasti financirale put za gotovo 10.000 navijača, koji su se iz vlakova iskrcali na Victoriji i kojima je FA osigurao turističke vodiče na njemačkom jeziku. Od kojih su mnogi bili upravo protjerani njemački Židovi. Sve kako bi – takva je bila službena verzija – zadržali dobre odnose između dvije zemlje i izbjegli uplitanje politike u sport.

Pet godina kasnije Tottenham je bio česta meta njemačkih bombardera, ali dok je za vrijeme Prvog svjetskog rata sam stadion bio korišten kao tvornica streljiva, u Drugom svjetskom ratu je bio otvoren i na njemu su utakmice igrali i Spursi i Arsenal, čiji je Highbury bio sklonište i bolnica za ranjene od bombardiranja. Nakon rata Tottenham je nastavio s improviziranim renovacijama – među prvima je imao moderne reflektore, a u ranim 1980-ima potpuno rekonstruirali zapadnu tribinu. Taylorov izvještaj iz 1989. natjerao ih je na dodatne radove, pretvaranje stajanja u sjedeća i VIP mjesta, a posljednji su put radovi izvođeni 1998., kada je potpuno renovirana sjeverna tribina.

Srebrni pijetao i Michelinove zvjezdice

Kada je 2001. godine Daniel Levy preuzeo Spurse javno je poručio da je jedan od ciljeva izgradnja potpuno novog stadiona. Arsenal i West Ham sada su na (skoro) duplo većem kapacitetu od Spursa, dok je Chelseajev Stamford Bridge veći, ali i na putu za potpunu rekonstrukciju. Nogometna i poslovna evolucija na širenje je natjerala i Tottenham, koji ne samo da želi držati korak za londonskom konkurencijom, nego ima ozbiljnije planove.

Naime, nije Levyu jedini cilj novi stadion pretvoriti u moderno nogometno zdanje kako bi navijači Spursa imali jednak komfor kakav imaju navijači u susjedstvu. U planiranje novog Tottenhamovog stadiona od prvog dana je uključen i NFL – prema ugovoru predstavljenom 2014. NFL će na budućem stadionu Spursa igrati minimalno dvije utakmice godišnje u periodu od 10 godina.

Dogodi li se ekspanzija NFL-a na Europu, Levy bi tako bio u prednosti nad ostalima. Novi je stadion planiran tako da dio njegovih sadržaja bude potpuno prilagođen američkom nogometu; imat će dodatne svlačionice potpuno dizajnirane za NFL momčadi i teren na kojemu će se pokretna podloga u manje od dva sata iz nogometnog travnjaka pretvoriti u umjetnu travu prilagođenu NFL standardima.

Novi će stadion biti sve ono što stari White Hart Lane nikada nije bio – još jedan svemirski brod čija će glavna ciljna skupina biti oni s dubokim džepom. Stadion, čija je prvobitna vrijednost trebala biti 400 milijuna funti, ali su troškovi u međuvremenu – između ostalog i zbog Brexita – porasli na gotovo 800 milijuna, biće blještavi svjetionik budućnosti modernog nogometa.

Za 339 funti po utakmici, plus članarinu u klubu, moći ćete kroz stakleni zid gledati u tunel kroz kojeg igrači izlaze iz svlačionica na teren. Za 200-tinjak funti više moći ćete i večerati u restoranu kalibra Michelinovih zvjezdica, a svako (grijano) sjedište u VIP sekciji imat će i svoj USB ulaz. S 86,6 metara stadion će imati i najduži bar u Britaniji i svoju mikropivovaru s kapacitetom od 10.000 pinti u minuti.  Treba li uopće nabrajati dalje?

Ovog je tjedna Levy potvrdio da će Tottenham Hotspur nakon kraja sezone iseliti iz doma u kojemu je proveo 118 godina i na čijem je krovu gotovo isto to vrijeme s ponosom stajao srebrni pijetao. Iduće će sezone Spursi svoje utakmice igrati na Wembleyu i čekati dovršetak novog stadiona. Nedjeljni derbi s Arsenalom bit će posljednji kojeg će Tottenham odigrati na svom White Hart Laneu u povijesti; utakmica s Manchester Unitedom 14. svibnja i posljednja koju će odigrati na svom igralištu. Novi stadion, koji će se zvati drugačije, bit će dovršen do početka sezone 2018./19. na gotovo istom mjestu, na njegovom krovu stajati će srebrni pijetao, ali više ništa u sjevernom Londonu nikada neće biti kao prije.

Još jedno legendarno mjesto ide u povijest.

Ne propusti top članke