Šarūnas ‘Šaras’ Jasikevičius bio je veliki igrač. Prošao je kroz sve što jedan košarkaš može poželjeti. Osjetio je čari sveučilišne košarke kroz četiri godine na Sveučilištu Maryland, ostavio je dubok trag u Euroligi kao jedini koji ju je osvojio s tri različita kluba (Barcelona, Maccabi dvaput, Panathinaikos), odradio je pristojne dvije sezone u najjačoj ligi na svijetu (Indiana Pacers, Golden State Warriors), a povrh svega je i u reprezentativnoj košarci došao na krov Europe 2003.
Bogatih 20 godina igračke karijere postalo je sjajan temelj za novu koja je tek trebala započeti. To su brzo shvatili u Žalgirisovoj upravi, stoga su litavskoj legendi odmah po umirovljenju u ljeto 2014. dali mjesto pomoćnog trenera. Nakon godinu i pol skupljanja iskustva u drugom planu, dočekao je priliku za novi iskorak – Gintaras Krapikas dobio je otkaz, a Šaras je 13. siječnja 2006. preuzeo uzde.
Dvije godine kasnije Žalgiris izgleda vrlo moćno. Jedna od euroligaških momčadi s najmanjim budžetom nakon 16 kola nalazi se na diobi četvrtog mjesta, sa samo dvije pobjede zaostatka za vodećim dvojcem (CSKA i Olympiacos).
Kako ju je Šaras doveo do te razine?
Već u svojoj prvoj kompletnoj sezoni Jasikevičius je pokazao da ima viziju. Složio je momčad oko jezgre domaćih igrača, pojačane nekolicinom jeftinijih ali vrlo kvalitetnih stranaca. Izboreno je vrlo dobro 10. mjesto s omjerom 14:16, ispod su ostavljeni kudikamo bogatiji suparnici poput Barcelone i Maccabija. Međutim, ljeto je donijelo perušanje rostera od strane euroligaških moćnika. Najveći udarac bio je gubitak Lea Westermanna (CSKA) i Lukasa Lekavičiusa (Panathinaikos), dvojice kompatibilnih razigravača koji su odlično funkcionirali i u paru.
Jasikevičius im je zamjenu pronašao u često osporavanom Vasiliju Miciću, koji je pristigao iz turskog Tofaşa, te ga pridružio Kanađaninu Kevinu Pangosu kao produženoj ruci na parketu. Oni su postavljeni kao motori momčadi koji loptama opskrbljuju domaći kvartet uzdanica: na vanjskim pozicijama to su Edgaras Ulanovas i Arturas Milaknis, a u reketu Antanas Kavaliauskas i prekaljeni kapetan Paulius Jankūnas. Potonji s 33 na leđima igra košarku karijere i prva je napadačka opcija momčadi. Šut s poludistance doveo je do vrhunskog nivoa te s 13 poena i 5,1 skokom u prosjeku (60 posto šut za dva) bio predvodnik momčadi u nizu od pet velikih pobjeda (Panathinaikos, Fenerbahçe , Bamberg, Valencia, Olympiacos) čime je zavrijedio naslov MVP-a prosinca.
Nema bombardiranja tricama
Poseban začin igri Žalgirisa daje Milaknis. Neukrotivi šuter još je prije par godina zaprepastio Jasikevičiusa kada je na treningu pogodio 13 šutova s centra zaredom, ali njegova brzina na obaraču donijela je Šarasu još ponešto šokova na utakmicama.
Najluđi trenutak zbio se na gostovanju kod branitelja naslova. Žalgiris je imao prednost od +1 i obranio se desetak sekundi prije kraja, a dok su Fenerovi igrači pokušavali napraviti prekršaj, lopta je došla do Milaknisa koji se, ne trepnuvši, digao i opalio tricu. Lopta je proparala mrežicu, a Jasikevičius je naprosto poludio ne vjerujući kakav je rizik poduzeo njegov igrač. No, trenerova bukvica nije se previše dojmila Milaknisa, koji je nakon par kola ponovio isto u nešto komotnijoj situaciji u Valenciji.
Jasikevičius nije pobornik modernog stila košarke u kojoj se trice šutiraju odasvud, što više i čim prije; naprotiv. Žalgiris je pretposljednji u ligi po broju upućenih trica (ali drugi po postotku uspješnosti). Kao bivši organizator igre, trener je posebno alergičan na nerezonske pokušaje, ali svejedno mu ne pada na pamet da Milaknisa zamrzne na klupi zbog opetovane neposlušnosti jer je svjestan da u njemu živi duh pobjednika. Prepoznao je neustrašivog karizmatika koji jednim potezom može podignuti momčad kada zagusti, što je luksuz koji nema svaka momčad.
Međutim, glavna snaga Žalgirisove igre je sjajno nadopunjavanje Pangosa i Micića. Kanađanin je vrlo hitar, sposoban zaljuljati svakog čuvara, i fantastičan je šuter (49,4% za tri), a srpski je reprezentativac snažnije građe i izrazito moćan u prodoru. Pangos je starter, ali dosta vremena provedu zajedno na parketu. Ipak, po Šarasovu ukusu trojica dobrih razigravača bolje je nego dvojica, zato je na polovici sezone doveden Beno Udrih. Slovenski se veteran nakon 13 sezona u NBA ligi vratio u Europu i zasigurno će pridonijeti igri u većoj mjeri kada uđe u formu.
Mentalna snaga
Kada je Euroliga prije dvije godine objavila listu od 11 klubova kojima je dala desetogodišnje ugovore, Žalgiris je bio najveće iznenađenje na njoj. Ostalih 10 klubova su financijski teškaši među kojima je litavski predstavnik izgledao kao crna ovca. Vjerojatno je čelnik ECA-e Jordi Bertomeu želio pokazati kritičarima da novac nije jedini kriterij, pa je tako uvrstio bivšeg prvaka Europe (1999.) na račun tradicije, premda je dosta drugih posrnulih velikana ostalo zanemareno.
Žalgiris je iznenadnu priliku objeručke prihvatio – predviđalo se da će u elitnom natjecanju boraviti pri dnu poretka, ali Zeleni su debelo nadmašili sva očekivanja, do te mjere da danas igraju ravnopravne utakmice s CSKA-om, Fenerom i Olympiacosom, kremom europske klupske košarke.
Ključ uspjeha nedvojbeno leži u treneru – Jasikevičiusu je tek 41, ali mnogi ga već sada vide kao najboljeg trenera u Euroligi poslije Željka Obradovića, a i sam Žoc još je davno najavio da će njegov bivši igrač vrlo brzo postati jedan od najboljih europskih stručnjaka. Stvorio je neustrašivu momčad svjesnu svojih kvaliteta i naučio je kako da racionalnom igrom sakriva svoje nedostatke.
Poraz kod Crvene zvezde zaustavio je seriju velikih pobjeda, ali teško da će to poremetiti Šarasove momke. Ranije su doživjeli domaće debakle protiv Real Madrida i Baskonije, nakon čega su iduću utakmicu ulazili kao da je im prva u sezoni. Jasikevičius im je usadio mentalnu snagu potrebnu da se izdrži 30 zahtjevnih kola u kojima su porazi neminovni, ali ih se treba što prije zaboraviti nakon što se, naravno, izvuku pouke.
Samo tako može se do doigravanja, a ondje ćemo tek vidjeti kolika je prava snaga ove zahuktale momčadi.
