Tim Wiese je od svojih ranih dana u njemačkim medijima bio uspoređivan s Oliverom Kahnom. Doduše, Kahn je uvijek bio nemjerljivo bolji vratar, ali Wiese je imao istu onu strast i iskreno ludilo kojim je utjecao na ostatak momčadi. Bio je emotivac, imao je identične ispade bijesa na pogreške kao što ih je imao i Kahn, a kako to nije glumio nego je to bila njegova autentična emocija izazvana situacijom na terenu, često je bio presudni faktor u utakmicama jer je na taj način podizao energiju momčadi u trenucima krize. Uostalom, kada je 2012. napustio Werder i potpisao za Hoffenheim, odmah je dobio kapetansku vrpcu oko ruke.
Problem je bio u tome što nije dobro branio. U prve četiri utakmice za Hoffenheim popio je 15 golova, a onda je ozlijedio koljeno. Za vrijeme rehabilitacije, pristupio mu je Julian Nagelsmann koji je tada radio kao pomoćni trener i zatražio sastanak na kojem je pred njega stavio listu zahtjeva koje je Wiese trebao promijeniti u treningu i ishrani. Nagelsmann nije analizirao samo Hoffenheimove utakmice i treninge, izvukao je ključne stvari iz njegovih nastupa u Werderu, posložio argumente i dao prijedloge kako popraviti probleme koji su se kod Wiesea godinama ponavljali i sprječavali ga da ispuni svoj maksimum.
To Wieseu nije baš sjelo. Neki balavac šest godina mlađi od njega, koji ni mačku s praga nije šutnuo, našao se pozvanim soliti pamet njemu, koji je s Njemačkom bio na Svjetskom prvenstvu. Za Wisea je Nagelsmann bio tek mali dosadni štreber koji je skupio hrpu nerazumljivih podataka i zbog toga je nadobudno mislio da ima autoritet s kojim može učiti čovjeka koji je iza sebe imao više od 300 nastupa u Bundesligi.
Nagelsmannova momčad ne treba odigrati savršenu utakmicu da uzme bodove. To je ono što RB Leipzig približava Bayernu
Wiese je na kraju odradio tek 10 utakmica u Hoffenheimu. Nakon što je odbio mijenjati svoj način rada, nije više ni dobio pravu priliku u prvoj postavi. Branio je u kupovima i u prijateljskim utakmicama, a onda je shvatio da to više nema smisla. Nakon samo dvije godine u Hoffenheimu se odlučio umiroviti s tek 33 godine, nabacio je 30-ak kila i postao profesionalni WWE hrvač.
Međutim, nikad nije prebolio sastanak s Nagelsmannom. Čovjek je bio iskreno uvrijeđen time što je taj prištavi klinac tražio od njega. Dogovorio je sastanak sa sportskim direktorom Alexanderom Rosenom i samim vlasnikom Dietmarom Hoppom, a koristio je svaku priliku da u medijima oblati Nagelsmanna kojeg je sarkastično zvao “Baby Mourinho“ i kojem je predviđao bolno prizemljenje.
Čak ni takav Tim Wiese više nije imao izbora i prošli tjedan je morao javno priznati kako je Nagelsmann od RB Leipziga stvorio momčad koja igra najbolji nogomet u Njemačkoj.
Posvećenost sustavu
To se, uostalom, moglo vidjeti i u zadnjem kolu, u kojem je Leipzig pobjedom protiv Augsburga osigurao titulu jesenskog prvaka Bundeslige, s najboljim napadom lige i drugom najboljom obranom.
Ono što RB Leipzig čini tako dobrim je taktička fleksibilnost. Nagelsmann je u vrlo kratko vrijeme doveo momčad na tu razinu da igrači mogu vrlo fluidno mijenjati formacije i uloge za vrijeme utakmice dok zadržavaju isti stil igre, a mogu igrati i istu formaciju, ali donekle mijenjati stil igre ovisno o potrebama na terenu.
Leipzig je momčad iz koncerna Red Bull, ima jasnu odrednicu filozofije koja traži brzu igru, okomitost i visoku energiju. Uostalom, Dietrich Mateschitz je pri osnivanju kluba doveo Ralfa Rangnicka na mjesto glavnog operativca i objasnio mu kako igra RB Leipziga mora biti reklama za Red Bull, a Nagelsmann se prilično čvrsto drži takve upute.
Utakmica protiv Augsburga je samo još jedan dokaz onoga što je i Wiese morao priznati, ali i najbolja reklama za Red Bull. Leipzig je gubio, ništa nije htjelo u gol iako je igra bila prilično dobra, ali nije bilo panike. Nagelsmann je mijenjao unutar sistema, 4-4-2 se prelijevalo u igru s trojicom natrag i dvojicom igrača u međuprostoru, s tim da je Amadou Haidara kao centralni vezni odlazio široko na desno krilo. Leipzig je dugo lomio suparnika, nabijao je ritam i stvarao šanse sve dok ga nije slomio.
Ta upornost i posvećenost sustavu iz koje se rađa sigurnost u vlastite mogućnosti nešto je što nema nijedna druga momčad u ligi.
Borussia Dortmund neobjašnjivo varira; baš protiv Leipziga je odigrala najbolje poluvrijeme u zadnjih pet godina, pa se u drugom poluvremenu ugasila. Nakon prošle sezone u kojoj je imala šanse uzeti naslov, momčad Luciena Favrea ove sezone gubi već dobivene utakmice i pokazuje svu silu neshvatljivih amplituda. Marco Rose u Borussiji Mönchengladbach radi odličan posao i već se vidi njegov potpis, ali Gladbach je još uvijek na razini na kojoj i najmanje odstupanje od optimuma znači gubitak bodova.
To je ono što RB Leipzig približava Bayernu. Nagelsmannova momčad ne treba odigrati savršenu utakmicu da uzme bodove. Bitno je da se zadrži dovoljno blizu, da odrađuje svoj posao u nekom očekivanom prosjeku i to će biti dovoljno da se otvore šanse koje može iskoristiti.
Najbolji nogomet u Njemačkoj
Bayern zapravo radi sličnu stvar. Utakmica protiv Wolfsburga je u gotovo svim segmentima igre bila teški prosjek sve do 83. minute kada je Joshua Zirkzee zabio za 1:0. Malo kasnije je Serge Gnabry spakirao za 2:0 i Bayern je uzeo bodove u utakmici u kojoj nije napravio ništa posebno. Hans-Dieter Flick je promijenio neke stvari u odnosu na Niku Kovača, pomaknuo je glavne figure u uloge na koje su navikli i stavio je naglasak na na senatore kako bi dobio stabilnost u svlačionici koja će se onda odraziti na terenu.
Bayern trenutno s taktičke strane nema neki specijalni sustav igre koji očarava razinom razrađenosti i naprednim rješenjima. Međutim, Bayern naprosto zna da ima kvalitetu i da će šansa doći. Igrači imaju sigurnost u sebe i svoju kvalitetu, a ostatak lige je jednako svjestan toga i svi na terenu samo čekaju onu jednu šansu kojom će prelomiti utakmicu.
Uostalom, ni prošle godine Bayern nije Božić proslavio na prvoj poziciji. Nakon jesenske polusezone, momčad koju je tada vodio Kovač imala je 36 bodova i gledala je u leđa Borussiji Dortmund i svejedno je na kraju osvojila naslov. Gusto, ali Bayern je opet postao prvak jer je uredno pobjeđivao čak i kad nije bio savršen.
Dakle, činjenica da je RB Leipzig prvak jesenske polusezone ne znači mnogo.
Uostalom, četiri boda prednosti koje ima RB Leipzig pred Bayernom nisu zaliha u koju se možeš pouzdati. Međutim, RB Leipzig ima nešto drugo. Igra najbolji nogomet u Njemačkoj i došao je na razinu da ne treba odigrati savršenu utakmicu kako bi uzeo bodove. Ta sigurnost u vlastite mogućnosti, taktička fleksibilnost i sposobnost da se lomi suparnika ključne su stavke za borbu s Bayernom, borbu u koju je RB Leipzig ove sezone jedini pravi izazivač.
