Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Lešinari na San Siru

Kako je AC Milan postao žrtva nedovoljno bogatog vlasnika

Zadnja izmjena: 26. kolovoza 2018. Profimedia

Puno simbolike stane u način na koji je AC Milan sinoć izgubio utakmicu protiv Napolija. Kao u nekom začaranom krugu, taman kad navijači pomisle da su stvari krenule prema boljemu, ošamari ih neugodna realnost.

Zapravo, od samog početka je obećavajući projekt kineskih vlasnika bio isprepleten sumnjama.

Yonghong Li, čovjek na čelu konzorcija Rossoneri Sport Investment Lux, ima bogatstvo koje je procijenjeno na 500 milijuna eura. Za usporedbu, Silvio Berlusconi je ‘težak’ oko sedam milijardi eura. I to je možda najbolje objašnjenje zašto je Berlusconijeva era trajala 31 godinu, a kineska tek 16 mjeseci — novi vlasnici jednostavno nisu imali dovoljno gotove love da financiraju klub.

Tim više što je Silvio Berlusconi, kao jedan od onih vlasnika koji su usput i iskreni navijači svog kluba, u kupoprodajni ugovor stavio obavezu novom vlasniku da uloži ozbiljan novac u dovođenje pojačanja, 350 milijuna eura u prve tri godine. Berlusconi je ispravno procijenio da Serie A ima probleme s protokom novca i da klubovi troše relativno malo, tako da se naglom financijskom injekcijom može stvoriti kritična masa kvalitete kojom će se nadići konkurencija i kojom će se klub vratiti barem na razinu glatkog plasmana u Ligu prvaka. On je odlučio u startu prisiliti novog vlasnika da preskoči kalkulacije i napravi ono što je Berlusconi mislio da je potrebno — dovede pojačanja i tako preskoči nekoliko stepenica na račun puno veće likvidnosti u odnosu na ostatak lige.

Problem je bio u tome što kineski vlasnici nisu imali novac kojim su mogli odraditi zadano upumpavanje keša i tako osigurati prednost nad konkurencijom. Čak i za sam čin kupoprodaje im je trebala pomoć koju su tražili od američkog hedge fonda Elliott.

Bizarni rasplet

Da bismo objasnili Elliottov način rada i raščistili kako je američki fond upao u priču oko nogometnog kluba najbolje je vratiti se 20-ak godina u prošlost.

Peru je imao ogromnih financijskih problema i vrijednost obveznica se srozala jer su postale faktički nenaplative. Paul Singer, osnivač Elliotta, kupio je obveznice od vlasnika ispod njihove cijene za sumu od 11,4 milijuna dolara, a onda ih je sudskom presudom naplatio od države za puni nominalni iznos obveznica i profit od 500 posto u odnosu na uloženo. A kako bi se naplatio, Singer i njegov fond su zaplijenili privatni avion koji je koristio peruanski predsjednik Alberto Fujimori.

Njegov Elliott je u svojoj biti zapravo ‘lešinarski’ fond koji traži priliku za zaradom kad nanjuši poteškoće u likvidnosti. Radi li se o korporacijama poput Agrokora, državama poput Perua ili klubovima poput Milana, i nije previše važno. Važno je da mogu jeftino kupiti dug koj kasnije mogu skupo naplatiti po njegovoj punoj vrijednosti. I kako Yonghong Li jednostavno nije dovoljno bogat čovjek niti je konzorcij okupljen iza njega približno dovoljno jak, dogodio se nevjerojatno bizarni rasplet. Rossoneri Sport Investment Lux nije uspio vratiti ratu duga od 32 milijuna eura i Elliott je iskoristio priliku koju je Li pružio zaduživanjem – preuzeo je klub za smiješno mali novac.

Dakle, trenutni vlasnik AC Milana je Elliott, a to dugoročno ne želi biti. I, za razliku od Berlusconija, lešinarski hedge fond sigurno neće u kupoprodajnom ugovoru od novog vlasnika tražiti ulaganja u prvu momčad niti mu je stalo do nogometa i rezultata. Ono što je Elliottu važno jest da ostvari što veći profit i to isključivo kroz prodaju svog udjela. Kome, kako i što će kasnije biti, njemu ne igra nikakvu ulogu.

Ako je kod kineskih vlasnika postojala sumnja, kod Elliotta je nema. Novi vlasnik neće ponuditi ni viziju ni financijsku moć

I to su užasne vijesti za AC Milan.

Jer koliko god Berlusconi na trenutke bio ekscentričan, a Li sasvim neozbiljan – obojica su željela ostvariti uspjeh s Milanom. Novi vlasnik ima namjeru stabilizirati klub samo kako bi iskoristio njegov brend. Nogometni dio tu samo smeta.

“Nakon što smo preuzeli kontrolu, Elliottova vizija za AC Milan je jasna: kreirati financijsku stabilnost i ustanoviti stabilan menadžment; ostvariti dugoročni uspjeh fokusirajući se na osnove i brinući se o tome da je klub dobro kapitaliziran; te vratiti klub u panteon vrhunskih europskih klubova gdje s pravom pripada”, pisalo je u priopćenju o preuzimanju kluba.

Otkaz je dobio klupski direktor Marco Fassone, a novim direktorom je imenovan Paolo Scaroni, dugogodišnji čelni čovjek talijanske naftne kompanije Eni i sada visoki dužnosnik u Rothschild banci. U sportski segment kluba kao direktor je doveden Leonardo, a novi vlasnici su uložili 50 milijuna eura i žalbu na međunarodni sud za arbitražu u sportu (CAS) kako bi se povukla suspenzija koju je UEFA odrezala Milanu zbog nepoštovanja Financijskog fair playja.

Šamari realnosti

I zasada se čini da je to to što se tiče ulaganja. Kad se činilo da će stvari krenuti prema boljem, navijače je ošamarila realnost.

Od najave kineskih vlasnika o ulaganju miljuna u momčad očito neće biti ništa. Dapače, niti Leonardo Bonucci niti André Silva, dovedeni kao najskuplji komadići prvog dijela slagalice nekog novog Milana nisu više u klubu. A upitno je koliko je to put prema panteonu vrhunskih europskih klubova.

“U Italiji uopće ne postoji nekakva vizija, bilo srednjoročna ili dugoročna. Svi razmišljaju kako danas ušićariti koji milijun, a ne kako sutra zaraditi 10 milijuna”, rekao je jednom prilikom Andrea Agnelli, što je i objašnjenje zašto je Juventus toliko ispred svih u Italiji. Do dovođenja Cristiana Ronalda kao statusnog simbola neprikosnovene moći trebalo je vući stotine malih i dobrih poteza, ali je postojala vizija koja se nije libila i potrošiti novac kada je to bilo potrebno.

Nešto slično, samo malo sirovije, zamislio je i sam Berlusconi kad je prodavao klub kineskim investitorima. Agnelli je znao da klubovi nemaju vizije, a Berlusconi je znao da talijanski klubovi u pravilu nemaju gotove love. Ako godinama trošite velike količine novca za pojačanja bez da prodajete ključne karike, u jednom ćete trenutku već po inerciji stvoriti momčad koja ima osnovu za nešto više. Ako ništa, po principu ćorave koke i slučajno ubodenog zrna dogodit će se kritična masa dobrih igrača kojim ćete se moći približiti vrhu, jer ostatak lige ima probleme s likvidnošću.

Suština je u tome da iskoristite mane konkurencije, vizijom ili financijskom moći.

Međutim, ako je kod kineskih vlasnika postojala sumnja, kod Elliotta je nema. Novi vlasnik neće ponuditi ni viziju jer nema nogometni know-how, a neće ponuditi ni financijsku moć jer lešinarskom fondu nije stalo do ulaganja izvan onoga što će donijeti izravnu i višestruku zaradu.

Nova era nije počela baš dobro, ali nevjerojatno puno simbolike koja stane u način na koji je AC Milan izgubio utakmicu protiv Napolija. Porazi se događaju, kao i pogreške. Ono što je posebno bolno su šamari koje udari realnost kada pomisliš kako su stvari krenule prema boljem.

Ne propusti top članke