Kad sam prvi put gledao Monda Duplantisa, a bilo je to na Europskom prvenstvu u Berlinu 2018., izgledao mi je kao Malcolm u sredini koji je malo narastao pa odlučio prebaciti show iz studija na stadione. Nije to bilo samo zbog slične frizure i fizionomije, već prvenstveno zbog ponašanja uoči skokova i poslije njih. Sve i da nije bilo riječ o visinama od preko šest metara, tada 18-godišnji Mondo bio bi vam zanimljiv zbog svojih tipičnih tinejdžerskih mušica. Ispočetka se činio ne odviše zainteresiranim — u stilu “ja sam ovdje jer sam čuo da se dijele krafne” — a onda se odjednom zapalio i djelovao manično hiperaktivno. Potom je došla faza iznenadne ljutnje i skakanja iz prkosa, kao da je zatekao nekog od suparnika u pokušaju da mu, u stilu Malcolmova starijeg brata Reesea, prepili motku čisto radi dobre zajebancije.

A na kraju, kad je postalo izvjesno da mu zlato neće pobjeći, njegovo lice i čitavo tijelo emitirali su posebnu vrstu veselja. Nije to bilo veselje karakteristično za većinu sportaša u njihovim šampionskim trenucima, kad su ushit i sreća pomiješani s ponosom i olakšanjem jer su se godine mukotrpnog rada konačno isplatile.

Monda je uistinu užitak gledati: taj strašni sprint, tehnički savršen uzlet i graciozno previjanje na visini jedne pristojne kućerine

Ne, ovo je bilo pravo adolescentsko ludilo. Mondo doista nije mogao vjerovati da je preskočio 6,05, postao prvak i pobijedio svjetskog rekordera Renauda Lavilleniea uz ostatak iskusnije konkurencije. Bio je to klasični teenage dream s TV ekrana — Mondov dječački, 100-postotno iskreni i pomalo šašavi osmijeh bio je toliko zarazan da ga je prometnuo u prvu zvijezdu prvenstva, usto najavivši kandidaturu da postane nova globalna sportska zvijezda.

A opet, tad se još nisam odlučio pisati o njemu, naprosto zato što mi je bio sumnjiv. Sumnjao sam da će taj entuzijastični tinejdžer nakon iznenadnog, možda i preuranjenog uspjeha nastaviti letjeti visoko, ali samo glavom kroz oblake. Mislio sam da će se, opijen uspjehom, početi zapravo opijati na studentskim tulumima na sveučilištu Louisiana State.

Od debelog studoša do svjetskog rekordera

Zaista, nije mi bilo jasno kojeg je vraga odlazio na fakultet nakon što je s 15 godina, kao sin Šveđanke i Amerikanca, odabrao nastupati za Švedsku prvenstveno radi financijskih i logističkih razloga, odnosno izbjegavanja nesnosnih zavrzlama koje zahtijeva očuvanje amaterskog statusa. Međutim, Mondovi roditelji upoznali su se na LSU-u. Njegova starija braća studirala su na LSU-u. Čitavo djetinjstvo slušao je svakojake priče o ljubičasto-zlatnim Tigrovima i jednostavno nije mogao odoljeti a da ne nastavi obiteljsku tradiciju, barem nakratko, na godinu dana.

Ali bila je to jako skupa godina.

I s financijskog, a pogotovo sa sportskog stajališta. Nakon odrađene sveučilišne sezone, Mondo na Svjetskom prvenstvu u Dohi nije uspio doći do zlata — završio je drugi, iza Sama Kendricksa. Naravno da se srebro ne može okarakterizirati kao neuspjeh za 19-godišnjaka, ali… Ono što smo gledali na SP-u nije imalo previše sličnosti s prikazanim u Berlinu. Duplantis se u Dohi mučio — počeo je zapinjati već na 5,87, jedva je preskočio 5,92 i 5,97 te na koncu zapeo na 6,02. Za nekoga čija je nevjerojatna lakoća u letu impresionirala i izdvajala ga od ostalih, ovo je bio veliki korak natrag, bez obzira na to što konkurencija to nije iskoristila da ga potisne još niže u poretku.

“Podbacio sam jer sam bio debeli lik s faksa”, bio je iskren. “Petkom i subotom navečer ponašao sam se kao tipični student”, ali je potom prkosno i malcolmovski dodao da zbog toga uopće ne žali.

Doista, prije samo nekoliko mjeseci činilo se da je Duplantis naumio protratiti svoj talent, da će se zadovoljiti tek s pokojim odličjem, možda čak i potonuti u prosjek. Više nije izgledao kao sigurna oklada za čovjeka koji će jednog dana pomaknuti granice. A onda se dogodio onaj neophodni klik u glavi. Zaboravite talent, zaboravite sve fizičke predispozicije — nitko nije postao veliki šampion bez da je u jednom trenutku prelomio: “odsad sve što radim, radim samo u jednu svrhu”.

Da, mali Mondo oborio je gomilu rekorda u mlađim kategorijama; da, u svom stražnjem dvorištu je skakao preko letvice dok su mu vršnjaci haklali na igralištu; da, bio je nadahnut gledanjem snimki oca Grega koji se natjecao protiv veličanstvenog Sergeja Bubke; da, šokirao je Europu pohodom do zlata u Berlinu. No, mali Mondo ne bi postao veliki Mondo da se nakon Dohe nije dogodio taj obrat u mentalnom sklopu. Ono što najviše zaprepašćuje je vrijeme koje mu je bilo potrebno da se prometne iz ‘debelog studoša’ u svjetskog rekordera — učinio je to u svega četiri mjeseca.

Duplantis je navršio 20 i više nije tinejdžer, stereotipni krelac iz američkih serija. Sada i samom fizičkom pojavom odiše moći. Još uvijek je daleko od svog vrhunca, a već sada je očigledno da u sebi drži više od preskočenih 6,18 — pogledajte samo koliko je prostora ostavio između sebe i letvice u Glasgowu. Monda je uistinu užitak gledati: taj strašni sprint, tehnički savršen uzlet i graciozno previjanje na visini jedne pristojne kućerine. Brzina, snaga, vještina — sve to posjeduje Mondo Duplantis u količini i omjeru kao nitko prije njega, a usto ga krasi i specifični šarm neophodan da postane novo zaštitno lice cijele atletike.

I da, pripremite se, sutra je novi miting u francuskom Liévinu, ovih 6,18 možda već otiđe u povijest. Nisam očekivao da ću ikad u životu hvatati stream za World Athletics Indoor Tour, ali leteći Šveđanin mi ne ostavlja izbora.

https://www.youtube.com/watch?v=2QFUh2P9_Bg