Doslovno prva osoba koju sam susreo po izlasku iz karantene bio je Duje. U London stiže iz Solina i temeljito je razočaran što Euro nije došao na prvenstvo. Nema rijeke navijača, nema pjesme kao u Francuskoj, ali, kaže, i bez navijača na tribinama od Engleza smo bolji. Usto, vjeruje, na dan utakmice je sveti Ante pa sigurno dobivamo. I 13. lipnja doista je sv. Ante, ali nisam siguran navija li on za Hrvatsku. Ili za Portugal, gdje je rođen. Ili za Italiju, gdje je umro, pa ga zovu Padovanski.
Ne znam sve to zato što sam studirao teologiju, već zato što u mom kraju na Antuna Padovanskog pada kirvaj. A jedan kirvaj baš dobro pamtim: 2002. Hrvatskoj je za prolaz skupine na Svjetskom prvenstvu trebala pobjeda protiv Ekvadora. No, stvarno lošoj reprezentaciji tada ni sveti Ante nije mogao pomoći: Hrvatska je izgubila 1:0 i zasluženo otišla kući, pa svecu nitko ništa nije zamjerio.
Evo nas konacno izvan karantene: Duje iz Solina prvi je navijac Hrvatske kojeg smo sreli u Londonu na #EURO2020 Kaze, nema dojam da se Euro uopce igra, tuzno je sto navijaci ne mogu normalno doci i navijati, al sutra je sveti Ante pa ocekuje da ce 🇭🇷 pobijediti 🏴 #N1info pic.twitter.com/ZhIUPCiuwY
— Antonio Zavada (@azavada) June 12, 2021
Ali ostanimo još malo kod svetog.
Danas sam prvi put išao na Wembley.
Pobrkao sam opet britansko i hrvatsko vrijeme, pa sam na trening reprezentacije uranio cijelih sat vremena. Sat vremena za spori, puni krug oko terena.
I?
Ništa.
Umjesto mistike dobio sam Enterprise. Još bolje: Discovery, jer uvjeren sam da sam na trenutke vidio i onaj flare efekt. Na svakom koraku sve je lijepo i moderno. Od parkirališta, ulaza, čeličnih vrata i utrobe pod tribinama, kilometri elektronike i savršeno složenih ledica, semafora, mikrofona, kamera i prskalica na nadrealno čistom betonu i tepihu.
Stvarno, ali stvarno ne pretjerujem: pri ulasku na stadion osjetite onaj fini miris novog stana s friškim parketom u koji je namještaj tek uselio, pa se od nelagode izuvate već na hodniku. Dok pišem ovo, pomislim kako bi Georg Koch povratio da pročita prethodnu rečenicu u kojoj nema ni mirisa znoja, ni dima, a bome ni urina. Taj Wembley odavno je srušen.
Na ovom novom oko mene zuji stotinjak stadionskih staffera obučenih u istu majice i iste hlače; svaki ima slušalice i komuniciraju borgovski tiho i efikasno. Imao sam dojam da netko od njih samo treba stisnuti jedan gumb da cijeli stadion lagano uzleti, spakira se i poleti u warp pogon. Sve je izgledalo savršeno.
Osim jedne letve.
Prljavi komad daske, debljine klasičnog kolca za paradajz, samo veći, u ruci je nosio jedan od marljivih radnika obučen baš kao i svi drugi. Upadalo je u oko, doslovno kao letva na Enterpriseu. Uskoro je tipa za letvom zapratilo još 10 istih, koji trenutak poslije kreću slagati gol. A taj ritual nisam vidio otkako sam postavljao golove od dvije tenisice ili dvije školske torbe, ili crtajući stative po zidu.
Prije svake utakmice ovaj Gol na Wembleyju gradi osmero ljudi, svaki put jednako preciznom automatikom. I tek nakon što postave stative u rupe travnjaka, Mladen Petrić može zabiti onaj za 2:3. Tek kada rašire i našpanaju mrežu, u sebi čujete onaj zvuk lopte koja para rašlje. I onda, nakon ove uigrane mašinerije koja pripremi sve za nogometni vrhunac konačno prilazi tip s letvom. Postavi je na crtu, uspravi do grede i izmjeri točno dva metra i četrdeset četiri centimetra.
Na stadionu vrijednom više od milijardu funti najljepši posao na kraju obavi jedna fino odmjerena letva. Da, znam. Georgu je vjerojatno i dalje muka.
Antonio Zavada reporter je N1 televizije koji u Engleskoj i Škotskoj prati Euro2020.
