Prošlo je 216 dana otkako je Liverpool zadnji put izgubio bodove u Premier ligi i 275 otkako je zadnji put izgubio utakmicu. Negdje na tom putu uspjeli su Redsi ostvariti treći najbolji rezultat u povijesti lige i svejedno ostati bez naslova prvaka. Njihov jedini grijeh bilo je natjecanje s potpisnicima prvog i drugog.
Dok su u Liverpoolu spremali svog konja za utrku, Pep Guardiola je sa Centurionima već uhajao u povijest.
Anomalija, tako je Jose Mourinho opisao sezonu Manchester Cityja u kojoj je momčad osvojila 100 bodova, nakon što je desetak kola prije kraja njegov Manchester United kao najbliži pratitelj i matematički ostao bez šansi za titulu. Mourinho je bio u pravu. Cityjeva sezona je iskakala iz svih statističkih obrazaca. Bila je povijesna po svim parametrima i očekivao se pad koji će vratiti neizvjesnost u borbu za vrh Premier lige. No, do pada nije došlo. City je ispustio tek dva boda više nego prethodne sezone i ponovo završio na vrhu. Ovaj put je ligaškom trofeju dodao i trofeje domaćih kupova, što ga je potvrdilo kao najbolju momčad u zemlji, ali engleski nogomet je i pored toga barem na trenutak dobio ono što mu je nedostajalo.
Jürgen Klopp je sa svojim sportskim direktorom Michaelom Edwardsom godinama radio na konstrukciji ekipe koja će osvajati trofeje. Potrajat će, upozorio je Nijemac okupljene na svom prvom obraćanju koje je odradio kao menadžer Redsa. Tri godine kasnije, baš kada je budućnost engleske lige kao najkompetitivnije na svijetu dovedena u pitanje, u Liverpoolu su dovođenjem Virgila van Dijka i Alissona konačno posložili sve kockice i upustili se u nezapamćenu borbu za premierligaški trofej. Toliko intenzivnu da se na kraju osvajanje Lige prvaka činilo kao utješna nagrada nakon svega što su prošli.
Teško je zamisliti da bilo što osim lošeg dana može zaustaviti Kloppove i Guardioline trupe. Ostala su samo dva konja u utrci i priča o njima
Navijači su iznenada dobili novi argument u raspravi oko najboljeg kluba u zemlji, dok su se čelnici Premier lige zadovoljno smješkali znajući da su u ruke dobili robu koju su željno priželjkivali. Komercijalni eldorado je godinama svoj brend gradio na priči kako u njegovu dvorištu ne postoje favoriti. Utakmice u kojima se unaprijed zna pobjednik igraju se negdje drugdje. Takav narativ nalazio je uporište u rezultatima. Za razliku od konkurentskih liga u kojima se i prije početka sezone dao naslutiti pobjednik, u Engleskoj čitavo desetljeće nitko nije uspijevao obraniti naslov.
No, nakon sezone u kojoj je Cityju to konačno pošlo za rukom i u kojoj je zajedno s doprvakom osvojio 195 od mogućih 228 bodova, nastaviti insistirati na narativu koji je isticao disperziju kvalitete kao pozitivnu osobinu bilo je nemoguće.
Prevelika razlika u kvaliteti
Trebali su nešto novo i upravo to su dobili u rivalstvu Cityja i Liverpoola.
Javnost je priznala Premier ligu kao najkvalitetniju u trenutku kada je kvaliteta postaola koncentrirana. Postala je suglasna s tim da u njoj egzistiraju dva najbolja kluba na svijetu koje s klupe predvode elitni stručnjaci čija popularnost doseže razmjere religijskog fanatizma. Valjalo je to iskoristiti.
Zbog toga u zadnje vrijeme kontinuirano dobijamo smjernice da trebamo zanemariti priče o velikoj četvorci i vrhunskoj šestorci koje smo dosad slušali i usmjeriti pozornost na utrku dvaju konja. Istu onu koju je ranije s mješovitim uspjehom prodavala španjolska Primera, a na koju je, ne sluteći koliko je lako postati talac uspjeha, s podsmijehom gledano iz Engleske.
Dok se City i Liverpool utrkuju ko će ostvariti više pobjeda u nizu, u Premier ligi su se neočekivano počeli hvatati za glavu. U “pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti.” stali su svi njihovi problemi. Priča iz prošle sezone u kojoj Liverpool poput kakvog Robina Hooda lovi najmoćniju momčad koja je kročila na engleske travnjake postaje dosadna ako se otvori opet tek što je pročitana. Čak i sa zamijenjenim ulogama, već se daju pročitati komentari na društvenim mrežama kako će liga biti odlučena međusobnim duelom aktualnog prvaka i doprvaka.
Ne bez razloga, jer je teško zamisliti da bilo što osim lošeg dana može zaustaviti Kloppove i Guardioline trupe.
I ovaj tekst je u dogovoru sa urednikom originalno zamišljen kao analiza jučerašnjeg susreta na Anfieldu između Liverpoola i Leicesterove predivne mlade momčadi. Uza sve što se trenutno događa u Tottenhamu, Arsenalu i Manchester Unitedu, igrači Brendana Rodgersa izrastaju u ozbiljnog kandidata za plasman u Ligu prvaka i zaslužuju pozornost. Njihov napadački nogomet će im možda u konačnici to i osigurati, ali ni oni nemaju šanse protiv anomalije s vrha tablice.
Iako su do pobjede došli penalom duboko u sudačkoj nadoknadi, Liverpool ih je razbio. O analizi sam prestao razmišljati već nakon uvodnih par minuta, jer sve ono što je Leicester radio dobro, Liverpool je radio još bolje. Puno bolje. Analizirati utakmicu u kojoj jedna momčad do prvog udaraca dođe u 73. minuti nema smisla. Gledati takvu utakmicu je dovoljno teško.
I to je ono što treba zabrinuti ljude koji brinu u elitnoj razini engleskog nogometa. Element iznenađenja na kojem su izgradili svoj brend više ne postoji. Bez njega će i interes za utakmice sasvim sigurno početi kopnjeti. No, i njima su vezane ruke. Uvjetovani su anomalijom s vrha i sve dok je se ne riješe, njihovi PR stručnjaci ne mogu u javnost plasirati priču o veličanstvenoj sedmorci ili omraženoj osmorci. Ne mogu se vratiti provjerenoj formuli, jer je razlika u kvaliteti postala previše očigledna za takvo što. Ostala su samo dva konja u utrci i priča o njima.
Iz tog razloga vama koji volite engleski nogomet jedino što preostaje je izabrati onog na kojeg ćete se kladiti. Crveno ili plavo, to je sve što se u ovom trenutku nudi.
