Koliko je nezahvalno stvari gledati na stvari u crno-bijeloj tehnici, sve u namjeri postizanja dobrog raspoloženja, pokazala je ponovno sinoćnja utakmica protiv Slovačke. Nakon što je Hrvatska oborila vlastiti rekord u minutaži bez primljenog pogotka u kvalifikacijama, Slovaci su sinoć zabili dvaput iz tek dva svoja udarca unutar okvira gola, čime su u trenutku ponovno otvorili neke stare rane.
Zlatko Dalić je na informaciju o rekordu nakon utakmice protiv Cipra reagirao vrlo staloženo, ali i znakovito; napomenuo je da je super što Hrvatska ponovno nije primila gol, ali uz napomenu kako je to “zasluga cijele ekipe”, ponajprije pomlađene zadnje linije koja “nikad nije igrala zajedno”. Međutim, sinoć je isto tako očigledno imao potrebu osvrnuti se na način na koji su Slovaci Hrvatskoj oteli bodove i otežali put do izravnog plasmana.
“Primili smo prelagano ta dva pogotka, ono što prije nije ulazilo, sada je olako ušlo”, rekao je izbornik. “Obrana u prekidima nam je bila dobra u zadnje vrijeme i ovaj pogodak poslije centaršuta u peterac nismo smjeli primiti.”
Os kritike se vrlo brzo okrenula prema Dominiku Livakoviću, za kojeg je (ne)popularno javno mnijenje zaključilo kako je mogao i morao bolje reagirati kod oba gola. Kod prvog slovačkog pogotka je tako zaista nepotrebno pokazao jednu od svojih lošijih strana tako što je ostao na crti u trenutku kada je izlaskom mogao spriječiti da lopta Mareka Hamšíka u petercu idealno pronađe Ivana Schranza. Isto tako je kod drugog krivo procijenio situaciju s blokom, krenuo je pa stao, što je rezultiralo primanjem pogotka u njegov prvi kut.
Dalić bi trebao pronaći način kako mu poslati poruku da nije nedodirljiv, a da pritom ne izazove još veći problem
Ljudi vole skakati iz ekstrema u ekstrem, pogotovo kada je u pitanju tako specifična pozicija kao ona vratarska. Da stvari za Livakovića budu teže, Ivica Ivušić je baš na gostovanju kod Slovaka sjajnim obranama oduševio tu istu javnost, čiji dio sada zaziva promjenu na vratima temeljenu na uzorku od jedne ili dviju utakmica. Naravno, za tako delikatnu ulogu sumanuto je da se okidači potežu tako olako, ali je s druge strane očito da nešto tu ne štima.
Livaković se mora trgnuti.
Sve češća slika
Uvijek nekako iznenadi podatak da je prvom golmanu hrvatske reprezentacije još uvijek samo 26 godina. U Dinamu je konstantan već punih pet sezona i uvelike je pridonio sjajnim europskim rezultatima proteklih godina. Isto tako će uskoro biti pune tri godine otkako je zasluženo preuzeo reprezentativnu ‘jedinicu’, nakon što je Lovre Kalinić prvo ozljedom, a onda i ispadanjem iz konkurencije u Aston Villi otvorio dotad naizgled definirano pitanje nasljednika Danijela Subašića.
U Livakovićevoj postupnoj transformaciji bilo je sjajno to što se radi o mladom, a već jako iskusnom golmanu; prvoligaški nogomet apsorbirao je još kao tinejdžer s NK Zagrebom, odigravši svoju prvu punu sezonu s jedva navršenih 18 godina. To mu je definitivno pomoglo da samouvjereno, kao tek 21-godišnjak, zauzme svoje mjesto u Dinamu i ne ispusti ga do danas. Putem je iz sezone u sezonu pokazivao znakove rasta, uistinu bruseći svoje reflekse i čitanje situacija do reprezentativne razine. Najbolja stvar je to što se očekivalo da može dodatno napredovati i u onim elementima koji su ga mučili, poput igre nogom ili, evo, izlaska s crte u trenucima kada se to od njega eksplicitno traži.
Razvoj uvijek traje, ali istovremeno djeluje kao da je Livaković samog sebe počeo usporavati.
Nakon Eura je djelovalo prirodno očekivati njegov novi, veliki iskorak; odradio je veliko natjecanje kao etablirani reprezentativni vratar, s Dinamom je napravio uistinu sve što se realno može napraviti — u domaćem okruženju, ali i europskom — i daljnji ostanak kao da bi mogao dovesti do zasićenja. To se i vidljivo dogodilo, koliko god će Dominik potvrditi da mu nije mrsko zadržati se i dalje u Maksimiru. Međutim, previše je bilo trenutaka u kojima Livaković nije djelovao ‘unutra’, i to ne nužno kroz velike pogreške poput one na otvaranju prvenstva protiv Slaven Belupa. Drugačiji detalji ne bježe oku.
Jedna slika, koju se moglo primijetiti i sinoć, postaje sve češća kada je on u pitanju. Suparnici će dobrim dijelom kreirati situacije protiv Hrvatske na sličan način kao što to rade protiv Dinama, vrebajući iz podređenog položaja okidače ili pogreške koji će onda rezultirati brzom kontrom. U tom dijelu je važno, između ostalog, imati i vratara koji zna prepoznati te trenutke i eventualno loptom prebaciti suparničku prvu liniju. Livaković je i sinoć to pet puta pokušao, od čega je uspio samo dvaput. Njegove lopte uglavnom odu u aut ili, u boljem slučaju, iza leđa suigraču, nakon čega ga se može vidjeti s rukom podignutom u znak isprike.
Stajanje u mjestu
Nije to samo po sebi toliko problematično, kao što nije ni činjenica da ga i dalje muče izlasci s crte. On još ima vremena posvetiti s tim elementima. Pravi problem je u tome što već neko vrijeme te slike teško izbacujemo iz glave, što znači da se naprosto uljuljkao u svoju poziciju, bez nekog vidljivog pomaka. Svakom je mladom vrataru san doći na razinu u kojoj ste neprikosnovena reprezentativna jedinica, pogotovo u selekciji poput Hrvatske, ali sve je jači dojam da se Livaković sada našao pred zidom i da mu nedostaje podražaja za nastavak svog razvoja.
U Dinamu su sve podredili njemu, otpisujući putem niz mladih talenata i zadržavajući jedino Danijela Zagorca, njegova vjernog druga, više kao podršku nego kao pravu konkurenciju. U reprezentaciji se stekao sličan dojam, iako su okolnosti drugačije; Ivušić je pokazao da u neugodnim trenucima može prihvatiti pritisak i odraditi sjajan posao, dok je Ivo Grbić konačno dobio minutažu posudbom u Lille. Dakle, i u praktičnom i u hipotetskom smislu imamo različite vratarske opcije, spremne za uskakanje baš na način na koji je i Livaković svojedobno uskočio umjesto Kalinića.
Nije ovo istovremeno poziv da ga se ukloni s gola, jer takvi potezi nerijetko mogu stvoriti više problema ako se ne donesu na ozbiljnom i temeljito razrađenom uzorku. Livaković je još uvijek najbolji i najkonzistentniji hrvatski golman, ali više to nije stvar samo vlastite razine koju još može podizati, već i vidljive letargije koja pretvara to stajanje na mjestu, doslovno i figurativno, u polaganu stagnaciju ili čak regresiju.
U Dinamu je on i dalje klupski projekt na kojem žele dobro zaraditi, zbog čega će mu očito tolerirati čak i neke crne rupe. U reprezentaciji bi, pak, kontekst trebao biti sasvim drugačiji; Dalić bi trebao pronaći način kako mu poslati poruku da nije nedodirljiv, a da pritom ne izazove još veći problem. Uostalom, možda to uistinu jest i najbolji, odnosno, najbezbolniji mogući kanal za Livakovićevo ‘buđenje’, kao što je to znalo biti i s njegovim prethodnicima na reprezentativnom golu.
