“Kada smo saznali za potencijalni dogovor s Manchester Cityjem, naravno da smo prvo napravili istraživanje”, prepričao je kreativni proces. “Tijekom jedne od radionica sam ubacio i termin “noćni klub The Haçienda” i kolege iz Manchestera su se odmah počele smješkati, rekavši da je to nešto o čemu bi trebalo razmisliti. Tada je raspisan natječaj i srećom je sve prošlo”.

Klub je još 1997. prestao s radom, ali je njegov utjecaj na kulturu grada i čitave zemlje zaista bio ogroman. Manje je poznato da je glazbeni pokret koji se u njemu razvijao onih 15-ak godina koliko je bio u funkciji zapravo ‘spasio’ nogomet u gradu, pa i šire od njega.

Sjećanje na vrijeme ljubavi u gradu nikada neće nestati sa tribina mančesterskih stadiona, pa ni u današnjem kup-derbiju

Da bi se tražio izvor ove priče treba se, doduše, vratiti sasvim unatrag, u doba kada se Velika Britanija polako oporavljala od teških dana Drugog svjetskog rata i velike obnove koja je uslijedila. U njemu je bilo malo vremena za odušak, ali su ga mladi redovito pronalazili u dvije stvari: nogometu i glazbi. Bilo je to vrijeme plesnjaka i longplejki puštanih s razglasa stadiona koji su redovito bili prepuni. To vrijeme je iznjedrilo i sladunjavu baladu koja je osvojila srca Liverpoolovih navijača i uz koju su se nastavili ljuljati uoči početka svake domaće utakmice do dana današnjeg.

Ali mladost je postajala sve slobodnija, raskalašenija; plesnjaci, balade i sentiši jednostavno više nisu bili dovoljni. Bunt se ne odražava stiskanjem u zasebnim kutovima plesnih dvorana i presvlačenjem u čistu odjeću na putu do kuće ako bi se oni ‘odvažniji’ aktivno uključili i oznojili; prelaskom rock glazbe preko bare, pogotovo 1950-ih, stigao je i imidž ‘kulera’ u kožnjaku, koji je trebao svoj status dokazati i nasiljem ako je to potrebno. Bunt je evoluirao.

Moralna panika

U gradove nije stigao samo rock ’n’ roll, već i niz drugih glazbenih pravaca koji su iznjedrili svoje supkulture. I dok su se mladi izopćenici srednje klase s fakulteta usmjerili imidžu ‘djece cvijeća’ koji je kulminirao 1969., postojao je čitav sloj koji se s njima nije mogao identificirati. Djeca radničke klase, koja su paralelno iz vikenda u vikend punila tribine stadiona diljem Velike Britanije imala su malo dodirnih točaka s hipi pokretom. Štoviše, on im je djelovao snobovski i bio odbojan ne samo iz klasne, već i iz čisto estetske perspektive “samonametnutog siromaštva”, kako su opisivali pomodne klince iz Cheltenhama, Oxforda i Cambridgea.

Ovjekovječenje te odmetnute druge struje bila je pobunjena klinka Cebe iz filma Out of the Blue, opsjednuta punk-rock kulturom. Njeno ‘javljanje’ u eter dok pali cigaretu odjevena u kožnjak definicija je onoga što su tada mladi tražili: “Pozdrav, ovdje Predivna, čuje li me itko”, ponavljala je u mikrofon. “Punk nije seksualan: on je čista agresija. Primljeno na znanje, stari prijatelji, uništimo, ubijmo sve hipije”. Nije slučajno da je, godinama poslije, glasgovski bend Primal Scream uzeo taj insert iz filma za svoju stvar Kill All Hippies.

Agresiju su i dobili. Navijački pokret se kao punopravna kontrakultura kasnih 1960-ih razvio oko koncepta rokenrolovske rabijantnosti i maskuliniteta, ali nisu ni navijači bili cijepljeni umjetnog priklanjanja onome što nisu mogli imati. Tribine su bile prepune momaka obučenih ni manje ni više nego u odijela, a koji su tvrdili da su modsi. Taj termin je zapravo derivat riječi “modernisti”, pošto su prvi pripadnici te supkulture zapravo bili ljubitelji modernog jazza. Međutim, ovdje je taj uglađeni imidž bio način da se istaknu i uklope u konzumerističku eru kojoj nisu pripadali: blesavi izraz kako “odijelo ne čini čovjeka” tu je imao uporište. Oni nisu željeli biti fini, samo drugačiji, a to su dokazivali vječnim sukobima s drugom rastućom supkulturom koja je prožimala tribine i bila dosta autentičnija u kontekstu radničke klase: skinheadima.

Ti su sukobi toliko postali intenzivni da su njihove pojave postale simbol subverzivnog društvenog djelovanja, a sociolog Stanley Cohen je, prateći masovne ulične sukobe modsa, rokera i skinheada po engleskim ljetovalištima i tribinama engleskih stadiona utvrdio kako taj fenomen spada u domenu “moralne panike”. Javnost ih je poznavala po strahu i nasilju, i to je ono što im je bio i cilj.

I dok su se sociolozi pokušavali baviti izvorištem, a policija represijom, sve što je trebalo za dokidanje nasilja bila je glazba.

Androgeni izvanzemaljac

Platon je svojedobno rekao kako se “zidovi gradova tresu kada se melodija mijenja”, a tu izreku je i poznati američki pisac Allen Ginsberg koristio za definiranje različitih njujorških supkultura. U Engleskoj se prvi put umjetnički epicentar odmaknuo iz šireg prostora Londona, Davidu Bowieju unatoč.

Northern soul, kako su zvali pravac rođen na sjeveru kasnih 1960-ih, stigao je kao jedan od rijetkih pozitivnih derivata mutiranog mod pokreta, a jedna od ključnih točaka bio je još jedan mančesterski klub, Twisted Wheel. U njemu su se mladi huligani počeli izvijati na podijima u ritmu glazbe koji je korijene imala u soulu, ali je s vremenom preuzela elemente disca i još koječega.

U trenutku kada je Bowie 1974. izbacivao svoj već osmi studijski album, konceptualni hit Diamond Dogs, Manchester United je prvi put nakon 1931. završilo u drugom razredu engleskog nogometa. Ogromna podrška koju je klub uživao i agresivne kontrakulture koje su se infiltrirale u navijačke redove stvorili su, u kombinaciji s lošim rezultatima, bure baruta koje je bilo teško kontrolirati. Ta sezona 1974./75. bila je definirana rekordnim brojem incidenata koje je Unitedov Red Army, što je tada bio naziv za huligansku frakciju, izazivao na stadionima diljem Engleske i na kojima su njegovi pripadnici često i kao gostujući navijači bili brojniji od domaćina. Policija im nije mogla stati na kraj, pogotovo jer se to mladenačko, navijačko nasilje širilo kao požar i u ostalim gradovima.

Ali tu su uskočili Bowie i Northern Soul.

Bowiejeva ogromna popularnost došla je i do tih rabijantnih krugova i prije, već 1971. kada je izdao album Hunky Dory. On je, jasno, bio pobunjenik sam po sebi: Hunky Dory je izdan četiri godine nakon što je britanski parlament dekriminalizirao homoseksualnost, a Bowie je — znajući da je to još itekako tabu-tema u javnosti — kroz predstavljanje albuma u časopisu Melody Maker prvi poručio da je gej. To je, doduše, više bio element provokacije nego njegove stvarne seksualne opredijeljenosti; kao što su navijači i pankeri provokaciju gurali kroz skandalozne stvari poput kukastih križeva zašivenih na jakne ili nasilja, tako je Bowie gurao kontrakulturu kroz koncept individualne slobode.

On je bio izvanzemaljac spreman svojom androgenom kulturom pokoriti svijet; ‘nakaza’ koja se — kao u filmu The Man Who Fell to Earth, u kojem je glumio upravo izvanzemaljca — probila do najtvrdokornijih konzervativaca s tribina. Njegov ekscentrični stil odijevanja opsjeo je mlade, a kada su se poznati nogometaši počeli pojavljivati odjeveni u tom stilu, više nikom ništa nije bilo jasno. George Best, idol mladih Unitedovih navijača, otvorio je butik zajedno s Mikeom Summerbeejem, igračem mrskih rivala iz Cityja, a bunde i visoke pete postale su modni hit čak i na tribinama.

A s njima i psihodelične droge, još jedan sastavni dio revolucije s plesnih podija.

Bizarne individue

Iako su navijačke skupine bile izrazito kritički postavljene spram sintetičkih droga poput LSD-ja ili amfetamina, držeći ih “hipijevskima”, popularnost tih umjetničkih glazbenih pravaca nije utjecala samo na njihove garderobe, već i na kemijski disbalans u mozgu. Navijači su preko noći, kriomice, prešli na sintetiku i policija se našla u nikad bizarnijem paradoksu: razina nasilja je u drugoj polovici 1970-ih rapidno opadala, ali je korištenje psihodeličnih droga među mladima bilo sve raširenije. Što, zaboga, napraviti?

Udariti na ono što je raširenije, očito.

Policija je utvrdila da se 1977. proizvelo LSD-ja u vrijednosti od oko 100 milijuna funti, što je bilo dovoljno za oko 6,5 milijuna ‘sličica’. Iako je ta kultura imala svoje očigledne djelotvorne učinke na neke ostale oblike devijacije, policija je u ožujku 1977. nakon više od godinu dana pripreme lansirala Operaciju Julie, u kojoj je privedeno više od 120 ljudi i čime je uklonjeno oko 90 posto ukupne količine psihoaktivnih droga s ulica. Tulum je ujedinio klince u ljubavi umjesto u mržnji, ali policija je pokucala na vrata i prekinula zabavu, vrativši ih po običaju u sivilo svakodnevnice koje je postajalo sve tamnije.

Priča o Britaniji 1980-ih ispričana je hrpetinu puta, kao i situacija u kojoj se radnička klasa 1979. našla dolaskom torijevaca i Margaret Thatcher na vlast. Ni u navijačkim krugovima više nije bilo tragova te dokinute kulturalne liberalne revolucije i stvari su se vratile na početak. U Manchesteru se to odrazilo kao i u ostatku zemlje: na Maine Roadu, starom Cityjevu stadionu, nasilje je ponovno raslo kao i u crvenom dijelu grada, a uz nasilje je stigao i rasizam. Posla je bilo sve manje, što je dio ljudi okrenulo na došljake, pa se tako Andrew ‘Little Benny’ Bennion, jedan od vođa Cityjeve huliganske frakcije Young Guvnors prisjeća kako su ranih 1980-ih pred stadionom tjerali pripadnike National Fronta, koji su vrbovali mlade huligane u redove svoje fašističke stranke.

No, teška vremena ponovno nisu mogla suzbiti potrebu za kanalom mladenačke identifikacije. Oni koji nisu krenuli na tribine zatvarali su se u garaže na probe, baš kao i nekad. Povijest se u potpunosti ponavljala: ostaci ove kreativne srednje klase i pojedinci iz nižih klasnih ešalona u Manchesteru i okolici preusmjeravali su gnjev u glazbu na koju su se mnogi brzo kačili. U Stretfordu su se u svibnju 1982. tako okupili The Smiths, dok su u Salfordu već nekoliko godinama djelovali čudaci iz Joy Divisiona zajedno s mračnim frontmenom Ianom Curtisom, zatim ekipa iz The Fall te predrogirani vizionari iz Happy Mondaysa. Također, kuštravi dječak Ian Brown je godinu dana nakon Smithsa okupio još jednu grupu bizarnih individua u bend nazvan The Stone Roses.

Zajedništvo na podijima

Bio je to začetak priče koja se nazvala Madchester: ludi Manchester koji je počivao na temeljima psihodelije 1960-ih, ali prilagođene novim vremenima.

Rastuća scena tražila je svoja nova mjesta, novi Twisted Wheel koji bi mogli to okupiti, ali i monetizirati. I samo mjesec dana nakon što je srušen Wigan Casino, jedan od simbola pokreta Northern Soul, u svibnju 1982. Rob Gretton je zajedno s ljudima iz izdavačke kuće Factory Records, odnosno njenim čelnim čovjekom Tonyjem Wilsonom, otvorio The Haçiendu. Bio je to klub koji će spasiti mančestersku mladež, ali još jednom kroz svoj kulturološki značaj i navijačku kulturu u gradu.

Na tribinama je s godinama situacija, dijametralno suprotno, postajala sve gora.

Do 1986. je više od 100 ljudi izgubilo živote na stadionima diljem Engleske, ali i Europe, u tragedijama poput onih u Bradfordu ili na Heyselu. Petogodišnja zabrana sudjelovanja engleskih nogometnih klubova u europskim natjecanjima koja je bila posljedica divljanja Liverpoolovih navijača svela je nasilje samo na lokalnu razinu, pa su tako u kolovozu 1986. u ogromnom sukobu Unitedovih i West Hamovih huligana privedeni zaradili ukupno čak 52 godine zatvora. Thatcher je u svom pohodu na navijački pokret imala i agendu protiv cjelokupne kolektivizacije radničkog tijela, ali problem je itekako postojao. Jedino što se s njim ni ona nije u potpunosti znala boriti.

Kult Madchestera je u gradu poprimio identične razmjere i kohezivne elemente kao i Northern Soul ranih 1970-ih. Baš kako su modsi, skinsi i rockeri, bez obzira na navijačku pripadnost, mogli s vremenom naći zajednički jezik u glazbi, tako su se na podijima The Haçiende, ali i ostalih novootvorenih gradskih klubova kasnih 1980-ih mogli naći i pripadnici sukobljenih frakcija gradskih rivala, Red Armyja i Young Guvnorsa, koji su se dotad masovno mlatili međusobno, kao i s ostalim huliganima diljem Engleske.

I ovaj put je upliv psihoaktivnih droga bio značajan faktor, pogotovo otkako je mladi londonski DJ Paul Oakenfold, inače pripadnik zloglasne Chelseajeve grupe Headhunters s jednog od svojih brojnih izleta u klubove na Ibizi stigao s hrpom novih ploča, ali i pošiljkom balearskog ecstasyja i MDMA-a koji se uklopio s tim plesnim zaokretom. Podiji su im bili mjesto na kojem je vladalo zajedništvo, ali u kojem nije bilo stigme i osude kakva ih je pratila uslijed vala nasilja kroz desetljeće i koja nije radila razliku između Unitedovih, Cityjevih ili Chelseajevih. U ovim klubovima, što je još bitnije, nisu nailazili na pozere iz viših slojeva koji bi se zgražali nad njihovim trenirkama i casual stilom koji su, dijelom i zbog uklapanja, profurali.

E for England

Kako je to istaknuo Mark Gilman u Football and drugs: two cultures clash, svom etnografskom prikazu tih dviju povezanih kultura, spoj Madchestera i Acid Housea još je jednom izbrisao granice pripadnosti kroz agresivni maskulinitet, i to drugačijim vidom približavanja i osjećaja zajedništva.

“Kad stojite usred pravih nereda na nogometnim utakmicama, dok sve oko vas eskalira…”, citirao je Gilman zabilješku Gavina Hillsa, poznatog kroničara scene iz tog doba, “i kada stojite okruženi hrpom prijatelja dok vam um iskače iz glave, rasplesani dok gledate kako zora sviće… To je trenutak kada se shvati kako je tanka linija između ljubavi i mržnje. Sve je to samo hir!”.

I zbilja je bio samo hir. U periodu između 1989. i 1993. — dakle prije dolaska Premier lige i komercijalizacije, privođenja su na engleskim stadionima pala za punih 22 posto, s trendom daljnjeg opadanja. Policijska represija tu jest odigrala svoju ulogu, ali ponajviše jer su huligani shvatili da imaju poligon u kojem se ne osjećaju progonjeno, a da su posljedice njihova hira manje ako je naglasak na ljubavi umjesto na mržnji.

Koliki je bio utjecaj Madchestera te čitave te plesne supkulture i njenih nuspojava na nogomet govori i to da su članovi New Ordera, koji su bili suvlasnici The Haçiende, snimili i himnu engleske reprezentacije za Svjetsko prvenstvo u Italiji 1990. U njoj pjevaju o “svijetu u pokretu”, svijetu koji pokreće ljubav i radi toga se izvorno trebala zvati E for England. No, to je bilo protumačeno kao promoviranje kulture ‘ljubavi’ uslijed utjecaja ecstasyja, pa je naslov ipak promijenjen.

Isto tako, kada su u veljači 1989. The Stone Roses izašli pred prepunu The Haçiendu i premijerno izveli svoju I Wanna Be Adored, obratili su se čitavoj toj kasti izgubljene generacije koja je uglas zapjevala, bez obzira na boje i navijačku pripadnost, kako i pod cijenu “prodaje duše” želi biti voljena. I zato nije čudo da su na povratničkoj turneji 2017. na Hampden Parku u Glasgowu pri izvedbi te iste pjesme pred sobom stvorili ‘nogometnu’ atmosferu nalik onoj u najboljim danima talijanske ili južnoameričke navijačke kulture.

No, baš kao i svi hirovi prije, kult Madchestera i The Haçiende je došao i prošao, a nogomet je 1990-ih otišao u nekom drugom smjeru, u kojem jako malo ovisi o kontrakulturalnim sklonostima potomaka radničke klase. Stadioni su sada za njih velikim dijelom ono što su bili posh klubovi tih 1960-ih i idućih deseteljeća; mjesta na kojima se okupljaju bogati pozeri, oni koji su se sablažnjavali nad njihovim načinom življenja i koji su ih vječno željeli ostaviti ispred ulaza. No, sjećanje na to vrijeme ljubavi u gradu nikada neće nestati sa tribina mančesterskih stadiona, pa ni u današnjem kup-derbiju: s jedne strane City, koji se tog pokreta prisjetio kroz svoju garnituru dresova, a s druge strane United, koji na teren izlazi uz još jednu melodiju iz tog vremena.

A navijači obaju klubova će zapjevati svoje verzije This Is How It Feels Inspiral Carpetsa — Unitedovi svoju, Cityjevi svoju, ali nitko se neće naći povrijeđenim tim provokacijama. Ionako je sve to samo hir.