Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Lovac na talente

Paul Mitchell iz sjene je gradio današnji Tottenham. Sada gradi RB Leipzig

Zadnja izmjena: 19. veljače 2020.

Malo se ljudi može podičiti da su, pogotovo sa samo 38 godina na leđima, arhitekti dviju ekipa koje se natječu u knockout fazi Lige prvaka. Jedan će takav čovjek upravo to doživjeti kada se susretnu Tottenham i RB Leipzig, a on sa tribina nadgleda čitav niz lica na terenu koja su tu velikim dijelom upravo zahvaljujući njegovom radu.

Paul Mitchell nije ime koje bi vam prvo palo na pamet, ako bi vam uopće bilo i poznato.

Čak i njegov fizički izgled može odvesti ljude u drugom smjeru kod profiliranja čovjeka za kojeg kažu da je jedan od najvećih ‘štrebera’ u modernom nogometu. S obrijanom glavom i bradom, Mitchell prije izgleda kao nekakav grubijan iz manchesterskog predgrađa koji je u nogomet zalutao samo kako bi polomio par kostiju i imao izliku za pubovska okupljanja nakon susreta. Pa ipak, radi Mitchella su u Tottenhamu Toby Alderweireld, Son Heung-min, Dele Alli, pa i Victor Wanyama, ako nekim čudom ipak dobije minutažu. S druge strane, RB Leipzig će u svom sastavu imati Nordija Mukielea, Christophera Nkunkua, Ademolu Lookmana, Amadua Haidaru i, naravno, Danija Olma: sve su to supertalentirani igrači koje je on probrao u svojih godinu dana u glavnom Red Bullovu laboratoriju.

To je na hrpi, doduše, samo dio imena koja je Paul izvukao iz anonimnosti i lansirao među zvijezde otkako se prije desetak godina otisnuo u svijet skautinga.

“Mi moramo raditi stvari drugačije: moramo biti uključivi, marljivi, inteligentniji”

Mitchell je bio profesionalni nogometaš, čija je karijera rabijatnog braniča u niželigaškim arenama stala u 28. godini uslijed teške ozljede zgloba. U tom putovanju, od Wigana, preko Halifaxa i Swindon Towna do Wrexhama i Barneta sigurno se baš nije nagledao talenata, a ni osobito progresivnih modela igre. Ali kada ga je viša sila ostavila i bez onoga malog što je od igračke karijere imao, Mitchell je odlučio krenuti sasvim neočekivanim putem. Za njega nije bila bauštela, a ni trenerski posao kao takav, makar su mu MK Dons ponudili tu poziciju nakon što je svojedobno menadžer Karl Robinson nenadano dao otkaz. Mitchell je u tom trenutku bio neka vrst klupskog ambasadora pri službi odnosa s javnošću, što je zaista djelovala kao pozicija dodijeljena iz samilosti.

No, Mitchell je mozgao u toj podosta hermetičnoj zajednici, barem što se tiče pogleda na nogomet i nogometnu filozofiju. I odlučio kako je uloga lovca na talente smjer u kojem želi krenuti.

Upravljanje rizikom

Iako su pod Robinsonom uživali poprilično uspješan period tijekom kojeg su čak stigli i do plasmana u Championship, MK Dons su ipak klub čiji je plafon podosta nizak. Mitchell je kao šef klupskog Odjela za regrutaciju igrača, neke varijante sportskog direktora, pokazao da taj njegov talent zaista donosi plodove nakon što je potpisao nekolicinu igrača koji su pomogli podignuti razinu momčadske kvalitete — poput bivšeg internacionalca Alana Smitha, ali i talenata koji su donijeli klubu više nego solidan novac. Početkom 2012. mu je tako prišao Southampton, koji je tada bio na putu plasmana u Premier ligu i želio iskoristiti taj uspjeh kako bi podignuo razinu identifikacije talenata i jeftinih pojačanja na višu razinu.

Southampton je bio idealan poligon za Mitchella. Dolaskom direktora Lesa Reeda klupska politika je krenula upravo u smjeru koji je bio idealan za njega; bila je to “zlatna žila” kako ju je Reed nazvao, samo ju je trebalo pogoditi. Mitchell je dospio na čelo tima koji je razvijao čuvenu Southamptonovu ‘Crnu kutiju’, posebnu prostoriju u kojoj tim analitičara profilira postojeće talente iz akademije, ali i igrača sa strane koji se uklapaju u stil igre momčadi. Tu je iskustvo dobivao od ljudi poput Roda Ruddicka, skauta koji je Garetha Balea probrao kao osmogodišnjaka na turniru za klince u Newportu, organizirajući paralelno čitav sustav koji je opsjeo tržište najkomercijalnije lige na svijetu. U Southamptonu se prvi put susreo i sa Mauriciom Pochettinom koji je u klub stigao u siječnju 2013. i odmah ‘kliknuo’ s njim.

“Dio filozofije je da ne gubimo vrijeme na stvari koje ne možemo postići”, objašnjavao je Mitchell filozofiju rada na takvoj poziciji, u klubu poput Southamptona. “Što zapravo možemo postići i kako možemo biti još efikasniji? To sve pomno analiziramo, kako bismo bili još uspješniji tijekom idućeg prijelaznog roka i kako bismo nastavili s napretkom i svakodnevnim izazovima. To je ključ”.

Izazova je bilo to više što je taj model rada davao više rezultata. Kod takvih programa rada uvijek je prisutan rizik, jer ni najsadržanija analitika ne garantira da možete, ako nemate baš sredstva i mogućnost privlačenja najelitnijih talenata, možete sa 100-postotnom sigurnošću očekivati da ćete profitirati od mladog igrača kojeg ste potpisali. Stvar je u tome da je Mitchell naučio živjeti s konstantnom borbom oko rizika i radom na tome da se on smanji na minimum. To što je Southampton njemu i Pochettinu dao slobodne ruke da rade na metodama pokušaja i pogrešaka bila je najbolja stvar koja se klubu mogla dogoditi; bez nekog ogromnog pritiska i s dovoljno prostora, sustav koji su razvili zaista je smanjio rizik do neslućenih razina.

Lomljenje igrača

Kad je u ljeto 2014. Arsenal poslao ponudu od 18 milijuna funti za Caluma Chambersa, u Southmaptonu su zaključili kako je rizik posla minimalan, jer je Nathaniel Clyne, kojeg su dvije godine ranije potpisali za manje od tri milijuna funti, okarakteriziran kao bolji igrač. Za Clynea im je kasnije Liverpool iskeširao 16 milijuna, baš kao što su im ‘veliki’ iskeširali ogromni novac za još niz igrača koje su redovito uspijevali nadomjestiti. Na svakog Adama Lallanu, Mitchell i ekipa su imali spremnog Dušana Tadića, baš kao što su na svakog Rickieja Lamberta i Danija Osvalda dolazili Graziano Pellè i Sadio Mané, ili na Clynea i Lukea Shawa Ryan Bertrand i Cédric Soares. Mitchell je iz svojih zapisa izvukao sve navedene, baš kao i Dejana Lovrena, Paula Gazzanigu ili Mayu Yoshidu, kojeg je pronašao u redovima nizozemskog VVV-Venla.

Onda su došli i po Pochettina, koji je iz očitih razloga insistirao na Mitchellu kao dijelu svog stručnog kadra.

Tottenhamov gazda Daniel Levy poznat je kao tvrd pregovarač i znao je da Mitchell dijeli taj sentiment kada su u pitanju igrači koje pikira. Uostalom, Mitchell će se prvi put susresti s budućim poslodavcima kad zadnjeg dana prijelaznog roka 2014. bude uvjerio Manéa da bojkotira treninge u Red Bull Salzburgu kako bi se izborio za transfer u Southampton. S vremenom je taj tihi planer oformio sistem koji mu je omogućio golemu razinu samouvjerenosti: znao je točno do koje mjere može držati svoju stranu u pregovorima, svjestan da je igrača već ‘slomio’ svojim izdašnim prezentacijama i projekcijama. A kada u modernoj eri slomite igrača, napravili ste praktički 90 posto posla. Ta je sposobnost rijetka i to je ono što je Levyja zapravo oduševilo kod Mitchella.

Problem je u tome što Levy ne može protiv sebe i njegova se vizija zapravo tek naslanja na onu koju dijeli s Mitchellom. Levyju nije primat stvoriti nezavisni sustav koji će osigurati da klub funkcionira uspješno čak i kada odu ključni ljudi, kao što je Southampton na temeljima Pochettinova i Mitchellova rada nastavio prosperirati. Levy je oduvijek želio taj sustav kao ekstenziju svoje sposobnosti cjenkanja i kao kartu u rukavu, bez da sagledava njegov širi kontekst i mogućnosti. Levy je čovjek koji je nadgledao kupnju Balea za nešto više od 13 milijuna funti, samo da bi ga preprodao u Real Madrid za sedam puta više novca, koji je onda klub 2013. spiskao na niz potpuno promašenih i skupih prinova. Njegov je glavni cilj bio da mu se nešto takvo ne ponovi, ali naprosto zato jer mu uspjeh u tom segmentu garantira bolju početnu poziciju u pregovorima, onu koju opsesivno voli.

Kako je puklo s Levyjem

Mitchell je posao u Tottenhamu ocijenio kao “ostvarenje sna”. Njegov prvi zadatak bilo je potpisivanje tada 18-godišnjeg Delea Allija baš iz MK Donsa i to za šest milijuna funti, dok je idućeg ljeta dao pun gas u suradnji s Pochettinom. Te 2015. je Mitchell u jednom prijelaznom roku potpisao Sona, Alderweirelda, ali i Kierana Trippiera, kojeg je locirao u Burnleyju i za njega pritom izdvojio niti 4,5 milijuna funti.

Djelovalo je zaista to sve skupa kao nadogradnja projekta za koji je imao odriješene ruke poput onog u Southamptonu, ali je situacija s Levyjem bivala sve kompliciranija.

Mitchell se slaže s idejom koju proklamiraju svi progresivni treneri, a koja nalaže da se momčad mora konstantno osvježavati na ključnim pozicijama ukoliko tražite veliku dozu koncentracije i zalaganja.

“Moja filozofija iziskuje da iz godine u godinu trebate nova lica i nove profile kako biste stimulirali grupu”, izjavio je u svježem intervjuu za The Athletic. “Čisto da održite dnevne treninge grupe na maksimumu i na kompetitivnoj razini koju sve velike momčadi imaju. Ne govorimo o valovima novih igrača, već od dva do četiri nova imena visoke kvalitete svakog prijelaznog roka, onih koja imaju sposobnost izboriti se za mjesto u prvih 11.”

I tu je puklo.

Levy je ulaganjem u novi stadion dodatno ograničio i otežao proces ulaganja u pojačanja, bez obzira na njihovu cijenu i status. Rizik s kojim je Mitchell svakodnevno uspješno radio za Levyja trebao je biti i formalno smanjen na razinu statističke pogreške, što je i sam Pochettino sve češće pokušao provući kao ozbiljan problem. Levy je imao svoj pojam rizika i on je probio sve granice realnosti: iznos za pojačanja kopnio je iz roka u rok, sve dok se Mitchell, zajedno sa kolegom Robom Mackenziejem, našao pred zidom. To više nije bila racionalizacija, već apsolutno natezanje mogućnosti do razine nepodnošljivosti, one koja je za Mitchella postala “noćna mora”.

Nije slučajno ni to da su on i Mackenzie otprilike u isto vrijeme podnijeli ostavke na svoje pozicije u Tottenhamu, znajući da je njihov posao postao praktički suvišan. Mitchell je očekivao da će transferi poput onog Sonova postati standard, ali su s vremenom imena poput Wanyame i Vincenta Janssena ili Georgesa-Kevina N’Koudoua postala luksuz. A to je onda bila razina koju vjerojatno nijedna sportska politika na svijetu ne može pratiti, barem po pitanju omjera uloženog i dobivenog.

Slagalica od 500 komada

Nikad se nije jasno razjasnio točan razlog konačnog pucanja odnosa između Levyja i njegovih lovaca na zlato, ali priča o tome koji je trenutak bio presudan ionako nije stala na jednom slučaju. Mitchell je, a to je ključno, naučio da nogomet ne funkcionira prema ustaljenim zakonitostima, čak i ako pojedinac poput njega pomiče granice u korist profita. Uvijek je u velikim okruženjima prisutna i golema razina taštine predodređena ljudima koji rukovode takvim kolektivima, premreženima svojim interesima koje drže ‘višima’. Zato je Paul odbijao niz ponuda takvih klubova, uključujući i navodnu poziciju sportskog direktora u Manchester Unitedu.

Na kraju je našao novu obećanu zemlju ondje gdje je mnogi i proklinju: u Red Bullovu laboratoriju, baziranom na ulaganju u viziju kakvu je on proklamirao davnih dana.

Leipzig ima sasvim zadovoljavajuću razinu kapitala, ali klupski se plan i program bazira baš na nadogradnji one ideje koja je Mitchellov talent i lansirala u elitu. Ideje koja je razrađena na činjenici da interesi kapitala ne mogu biti neovisni o interesu struke, pogotovo ne na toj razini. Ta se ideja i priča isprepletala na više načina: od Southamptonova povjerenja u Ralpha Hasenhüttla i njegov proces naučen na istim ideološkim temeljima poput onih Mitchellovih, zbog čega Austrijanac i jest preko RB Leipziga dospio upravo do Southamptona, pa do povjerenja koje su u Red Bullovu pogonu dali Mitchellu, koji je u međuvremenu postao direktor Odjela za razvoj drugoplasirane bundesligaške ekipe čiji je prosjek godina od 23 i pol.

“Bayern i Borussia Dortmund su velikani, u organizacijskom i nogometnom smislu”, rekao je Mitchell, kojemu, po svemu sudeći, sada nude posao tehničkog direktora cjelokupnog Red Bullova globalnog nogometnog projekta, od Njemačke i Austrije do SAD-a i Brazila. “Mi moramo raditi stvari drugačije: moramo biti uključivi, marljivi, inteligentniji. Moramo imati jasnu i definiranu strategiju da ostvarimo ono što želimo.”

Nogomet je igra rizika, odnosno svođenja rizika na najmanju moguću razinu. Red Bull, koliko god iz očitih i razumnih razloga bio omražen, ne živi od floskula ni po cijenu igre s rizikom. Nekad ni hrpetina novca, kao ni klupska reputacija nemaju nužno prednost nad sustavnim razvojem.

“Nogomet je slagalica sastavljena od 500 komada”, kaže Ralf Rangnick, Red Bullov glavni projektant. “Naša je uloga da svaki njen dio iskoristimo kako bi se igrač razvio”.

Kad Paul Mitchell danas sjedne na svoje mjesto na tribini stadiona svog bivšeg kluba, vidjet će pred sobom, u jednoj utakmici, plodove svog rada, ali i kontrast modernog nogometa. S jedne strane je tu klub koji mu je bio “san” i u kojem je izgradio okosnicu ekipe finalista Lige prvaka, ali koji je postao “noćna mora” naprosto zato jer je u njegovu ideju vjerovao samo deklarativno. I drugi, koji je noćna mora svim nogometnim navijačima, ali koji istovremeno daje prostora čovjeku poput njega, pa i Julianu Nagelsmannu da riskiraju koristeći neke nove ideje. One koje nogomet vode iz sadašnjosti u budućnost.

Ne propusti top članke