Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Löwova de-Pep-izacija

Zašto je Njemačka ovako loša?

Zadnja izmjena: 18. listopada 2018. Profimedia

Dva mjeseca nakon što je Njemačka doživjela poniženje na Svjetskom prvenstvu, izbornik Joachim Löw i generalni direktor Oliver Bierhoff izašli su pred javnost ponuditi objašnjenja neuspjeha i rezultate analize.

“Moja najveća pogreška je bila u tome što sam vjerovao da možemo proći grupu igrajući dominantan nogomet baziran na posjedu lopte“, objasnio je Löw novinarima u analizi učinjenog. “U zadnjih smo nekoliko godina često igrali na taj način i imali smo velikih uspjeha, ali to je taktika koja donosi visok stupanj rizika. Da bi uspjela, momčad i uvjeti moraju biti savršeni. Priznajem, bilo je pomalo arogantno od mene što sam se toliko držao tog plana igre.“

Arogancija je definitivno bila problem. Međutim, ona se nije manifestirala držanjem plana igre nego držanjem nekih odnosa u momčadi, pri čemu je lojalnost i zahvalnost prema starijim igračima došla do te razine da je plesala na rubu protekcionizma.  Nakon što je Toni Kroos prelomio utakmicu protiv Švedske kasnim golom, izgledalo je kako je Njemačka došla u prijelomnu točku koja sama po sebi nameće odgovore kako dalje. Njemačka je u toj utakmici pokazala da ima vrhunski uigranu geometriju i da igrači okupiraju zone terena tako precizno da su gotovo u milimetar točni. Taktički, ako pričamo o figurama ili točkama na taktičkoj ploči, sve je bilo apsolutno u redu.

Međutim, igrači nisu figure i Löwova greška nije bila u tome što se držao krive taktike, nego što je na prave pozicije postavio sasvim krive ljude. Leroy Sané, igrač profila koji je neophodan u taktici za koju se Jogi odlučio, nije niti išao na Svjetsko prvenstvo, a za odlučujuću utakmicu protiv Južne Koreje Löw je u početnu postavu vratio Mesuta Özila i Samija Khediru, iako je iz utakmice sa Švedskom bilo jasno da su oni solidan dio poteškoća s kojima se Njemačka susreće.

I upravo je arogancija još uvijek veliki dio problema. Nakon Svjetskog prvenstva Löw je odlučio potpuno promijeniti taktiku. Kao jedan od prvih poteza kojim je želio dobiti potpuni otklon od prijašnje ideje nogometa, izbornik je odlučio prebaciti Joshuu Kimmicha s pozicije desnog beka na mjesto zadnjeg veznog igrača. S obzirom da je Pep Guardiola u Bayernu prebacio Kimmicha na bočnu poziciju, takva odluka je simbolični početak oštre de-pepizacije njemačkog reprezentativnog nogometa, kidanja svih veza s onim visoko rizičnim planom igre zasnovanim na posjedu koji je Löw označio kao temeljni razlog neuspjeha. I koji je odlučio promijeniti.

Tvrdoglavost i arogancija

Ali nije pomoglo. Usprkos taktičkim promjenama i otklonu u strategiji igre Nizozemska je nalupala Njemačku 3:0, a nakon poraza od Francuske se prvi put u povijesti dogodilo da je Die Mannschaft upisala šest poraza u kalendarskog godini.

Problematična arogancija se očitava u tome što Löw kao razlog za katastrofu još uvijek ne vidi svoje odluke o raspodjeli uloga, nego sustav igre kao takav. Njegov je stav da su procjene o tome koje igrače treba bile točne, da je vukao dobre poteze, ali sustav je takav da sam po sebi ne nudi mogućnost da bude uspješan, usprkos svim medaljama koje su ostvarene u njemu. A ono što se savršeno uklapa u sliku po kojoj Löw ne drži sebe pretjerano odgovornim i ono što jasno priča priču o toj nekoj prisilnoj de-pepizaciji, upravo je Kimmich i prekomanda koju je dobio u sredinu terena.

Unutar sasvim novog sustava igre Löw i dalje arogantno i tvrdoglavo popravlja stvari koje nisu pokvarene, a ne dira ono što koči igru

Iako je u mlađim kategorijama bio vezni igrač i iako ima tehničke i motoričke karakteristike kojima se može efikasno nametnuti u sredini terena, Kimmich se zadnjih godina profilirao kao zaista elitni bočni igrač na prilično deficitarnoj poziciji. I to ne samo pod Guardiolom, jer svoj talent je potvrdio i pod Carlom Ancelottijem i Juppom Heynckesom, a u moru problema u koje je upao Niko Kovač u zadnjih nekoliko utakmica Kimmich je najmanji. I upravo zato premještanje prema sredini terena, za koje je Löw zapeo kako bi se sakrio od svojih loših odluka, ne rješava apsolutno ništa. Dapače, otvara nove probleme jer sad desnu stranu njemačke reprezentacije drže stoper Matthias Ginter na beku, a na krilu Thomas Müller, koji ni u najboljim danima nije bio igrač koji će raditi višak s loptom u nogama.

Tvrdoglavost i arogantan izbor kadra, ne nužno i sama taktička postavka i novi sustav igre, imaju za posljedicu katastrofu koja se dogodila protiv Nizozemske. Katastrofu čije razloge najbolje opisuje ova grafika prosječnih pozicija i broja dodira lopte.

Löw svojim izborima i dalje odbija prihvatiti da nikad nije bio problem u samom sistemu koji simbolizira Kimmich na beku, nego je problem u tome što na krilima nije imao igrače koji mu mogu stvarati višak driblingom. On popravlja ono što nije pokvareno i odbija popraviti ono što je najveći problem.

Gašenje političkog požara

Međutim, porazi od Nizozemske i Francuske, rekordno loša godina, potencijalno ispadanje iz A grupe Lige nacija i potencijalno ostajanje bez statusa nositelja za kvalifikacije tek su konačne posljedice. Pravi je problem ishitrena odluka koja je trebala pokazati javnosti da je sve u redu jer sad postaje jasno kako je DFB kardinalno pogriješio kada je prvo dao bezuvjetno povjerenje Löwu, a onda krenuo u analiziranje učinjenog u Rusiji.

“Bio sam iznenađen, kao i mnogi drugi, time što je Joachim Löw zadržao posao“, komentirao je Michael Ballack stanje u njemačkoj reprezentaciji nakon Svjetskog prvenstva. “Radio je s momčadi dugo vremena i radio je jako dobro. Međutim, nekad treba reći da neke stvari koje su prije funkcionirale više ne funkcioniraju kada si toliko dugo s momčadi. Svjetsko prvenstvo je bilo ogromno razočaranje i postoje razlozi zašto se to dogodilo. Te je razloge trebalo analizirati u Savezu, ne samo reći da će se analizirati nakon što ste već odlučili ostaviti izbornika na poziciji i onda se nadati da će se popraviti. To nije prava analiza.“

I zaista, kad primijenite pogrešan postupak, do ispravnog rješenja možete doći samo slučajno. Stvari se inzistiranjem na tome da je samo sustav kriv nisu popravile, a razlog je taj što je DFB podrškom Löwu gasio neke druge požare.

Kao i na mnogim drugim mjestima, nogomet i politika su u Njemačkoj prilično povezani. Predsjednik Saveza Reinhard Grindel, novinar i bivši član Bundestaga, jako je dobro znao kako je percepcija javnosti da reprezentacija prenosi duh njemačkog društva. Godinama je Die Mannschaft bila simbol njemačke upornosti i preciznosti, a onda je kroz reprezentaciju i bitne uloge igrača s imigrantskim korijenima poput Özila, Khedire i Jérômea Boatenga došla savršena reklama za politiku kancelarke Angele Merkel koja se bazirala na odmjerenosti i inkluzivnosti prema manjinskim zajednicama, te izlasku iz recesije koji je bio povezan s potrebom za novom radnom snagom koja je tada bila dobrodošla.

Međutim, vremena su se promijenila u odnosu na zadnjih 10 godina. Izbjegličkom krizom koju je potaknuo rat u Siriji Njemačka se našla pod posebnim pritiskom i problem izbjeglica je postao sve veće političko pitanje. U tom kontekstu promotivna fotografija Özila i İlkaya Gündoğana s Recepom Tayyipom Erdoğanom u vrijeme priprema za Svjetsko prvenstvo postala je puno veći problem nego što bi bila prije desetak godina.

Stanje u Bayernu ogleda se na reprezentaciji

I kako bi odaslali poruku da je sve u redu, da u reprezentaciji nema nikakvog razdora i da nema nikakve krize vezane uz slikanje s tuskim predsjednikom, iz DFB-a su požurili dati podršku Löwu. Potpuno suprotno svemu što znamo o njemačkom nogometu, u Savezu odgovorni nisu napravili nikakvu analizu, nije bilo prevelikih razgovora u kojima bi se detektiralo je li se izbornik zaista potrošio, nije bilo sistematičnog pristupa koji je u fokusu imao nogomet. DFB-ov je fokus bio na pitanjima koja su bila više politička nego nogometna, a ostavljanje Löwa na klupi je bila poruka javnosti da reprezentaciju u Rusiji nisu pokopale napetosti vezane uz imigrante, kako se slagao narativ naslonjen na kritike Erdoğanovim manekenima Gündoğanu i Özilu, koji je bio jedan od najlošijih na SP-u.

I zaista, DFB je bio u pravu. Njemačka nije ispala u skupini zbog imigranata i podjela u društvu.

Isto tako kao što sad Njemačka ne gubi zbog Nike Kovača, bez obzira što se u javnosti polako slaže takav narativ. Naravno, sudbina Bayerna i njemačke reprezentacije je često vrlo usko povezana, a Die Mannschaft obično prati Bayern i stilom igre i uspješnim ili neuspješnim razdobljima. U tom kontekstu, jasno je da se kriza u Bayernu mora djelomično preliti u reprezentaciju s obzirom na to da je od 33 moguća startera u zadnje tri utakmice njih 16 bilo iz Bayerna. Takva jaka baza sa sobom donosi grupnu dinamiku i određene koncepte igre, a onda to može biti olakšavajući ili otežavajući faktor, ovisno o razini na kojoj se nalazi Bayern.

Za probleme njemačke reprezentacije je kriv isključivo Löw koji i dalje vuče krive poteze. Micanje Kimmicha u sredinu terena je simbolička konačna de-pepizacija taktike i odmicanje od plana igre koji je zakazao u Rusiji, ali usprkos tome Löw unutar sasvim novog sustava igre i dalje arogantno i tvrdoglavo popravlja stvari koje nisu pokvarene, a ne dira ono što koči igru.

Međutim, nije ni on baš glavni krivac. Ovo sve je samo posljedica toga što mu je Savez dao potporu bez prave analize, dva mjeseca prerano. Kad u takvim odlukama ne razmišljaš o nogometu, onda jedini rezultat može biti da pati sama igra, što je Njemačka jasno pokazala nakon Svjetskog prvenstva.

Ne propusti top članke