Lucescu i viša sila

75 mu je godina i upravo je povukao možda najkontroverzniji potez karijere

Zadnja izmjena: 29. srpnja 2020.

Mircea Lucescu je prije 10 godina preživio srčani udar dok je vodio Šahtarov trening, ne shvaćajući kasnije zbog čega mu liječnici “ne dopuštaju povratak”. Tri godine kasnije, 2012., u Bukureštu je skrivio težu prometnu nesreću iz koje se izvukao iako je imao teže ozljede prsišta. I danas, kada na torti puše punih 75 svjećica, legendarni se rumunjski trener suočava s novom preprekom svojoj neuništivosti.

Cirkus koji je njegov angažman u kijevskom Dinamu generirao spada svakako u bizarnije recentne nogometne anegdote. Kao arhitekt Šahtara iz Donjecka, u kojem je na trenerskoj poziciji proveo punih 12 godina i s njim pokorio Ukrajinu, ali i Europu, Lucescu je sa 75 godina, u dobi kada njegovi vršnjaci odavno sjede kući pod šljivom i čitaju novine, odlučio povući iznimno kontroverzni potez i prihvatiti ponudu drugog ukrajinskog velikana i Šahtarova gorljivog rivala. Navijači su se, jasno, pobunili, a ovaj je onda zaprijetio odlaskom nakon nepuna četiri dana provedena u klubu, tvrdeći kako “ne može raditi s takvim pritiskom”. Stvari se sada mijenjaju iz sata u sat; kijevski gazda Igor Surkis naglasio je da je Lucescu Dinamov trener, ali jasno je da je taj angažman očito dugoročno neodrživ, ako se kod 75-godišnjaka može pričati o dugoročnosti.

Ali nije to Lucescuu prvi put da se nalazi u nekoj takvoj poziciji.

Element fatalizma se u njegovu životu provlači puno prije tih srčanih udara i prometnih nesreća. Lucescu je u svoje vrijeme bio odličan igrač, s 24 godine najmlađi kapetan na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1970. Uloga je to koja mu je dodijeljena iz igračkih razloga, ali i iz onih karakternih; tadašnji izbornik Anghel Niculescu vidio je Lucescua kao “intelektualca i idealnog čovjeka da predstavlja tadašnju reprezentaciju na terenu”, unatoč činjenici da ga je svojedobno Steaua odbila, a drugi gradski klub, Rapid, smatrao premalenim za uspjeh. Na kraju je svoje najveće dane doživio u trećem bukureštanskom klubu, Dinamu, u kojem je između 1967. i 1977. osvojio šest naslova prvaka.

Za njega je trenerski posao simptom sindroma Petra Pana od kojeg ‘boluje’, hraneći se energijom mladih igrača tako što ih čini gladnima pobjeđivanja i osvajanja trofeja

I vjerojatno bi njegova tranzicija u trenerske vode došla u epicentru zbivanja, u Bukureštu, da nije sam grad 4. ožujka 1977. pogodio stravičan potres od čak 7,2 stupnja po Richteru, koji je odnio preko 1.500 života. Lucescuova supruga bila je toliko traumatizirana da je natjerala Mirceu da od Dinama traži ispisnicu kako bi se obitelj preselila na sigurno, a to je bilo u daleko u transilvanijskoj provinciji, u gradu Hunedoari.

Ondje je 36-godišnji Lucescu postao trener-igrač lokalnog trećeligaša Corvinula. S vremenom je klub pretvorio u ponajbolji inkubator mladih talenata u Rumunjskoj, a od trećeligaških ponora došao je 1982. i do Kupa UEFA, u kojem je ispao od FK Sarajeva.

Andoneov falus

Lucescu je mijenjao nogometnu kulturu u tom provincijskom okruženju, ali i u cijeloj Rumunjskoj. Uz igranje i treniranje pisao je i taktičke kolumne u lokalnom dnevniku te je vodio i vlastitu radijsku emisiju posvećenu nogometu. Završio je studij ekonomije, a svoje bivše kolege sa studija koji su putovali u inozemstvo tjerao je da mu po povratku kući donose raznorazne nogometne magazine koje je upijao, paralelno učeći talijanski, francuski i španjolski. Bio je netipičan tip u svakom smislu, a njegova čudesna transformacija lokalnog niželigaša donijela mu je i ogromnu čast da preuzme rumunjsku reprezentaciju te s njom dođe do prvog plasmana na Europsko prvenstvo u povijesti, u Francuskoj 1984., pobijedivši Italiju u kvalifikacijama.

To kako će ostati bez te pozicije druga je ključna priča formativnog dijela njegove trenerske karijere, ne toliko fatalistička u punom smislu riječi, ali svejedno bizarna.

S vremenom je Lucescu prešao natrag u Bukurešt, u Dinamo. Bilo je to nezgodno vrijeme za bilo kakve ambicije, pošto je Steaua bila na vrhuncu moći pod vodstvom tehničkog direktora Valentina Ceaușescua, diktatorova sina. Samo 10 dana nakon što je Steaua u finalu Kupa prvaka 1986. svladala Barcelonu, Lucescuov Dinamo ju je porazio u ligaškom ogledu, a onda i u finalu rumunjskog Kupa. Valentin, koji je zbog oca razvio manijakalni mesijanski sindrom, to je shvatio kao osobnu uvredu i Lucescu je otpušten s izborničkog mjesta nekoliko dana nakon što je u kvalifikacije za Euro 1988. ušao demoliranjem Austrije rezultatom 4:0.

Godinu dana kasnije, rivalstvo s Ceaușescuom mlađim se nastavilo kada su se dva bukureštanska kluba ponovno susrela u finalu Kupa, u kojem su u samom smiraju susreta suci pri rezultatu 1:1 poništili Steaui pogodak zbog zaleđa. Valentin je poludio i natjerao Steauine igrače da napuste travnjak, samo da bi Dinamov stoper Ioan Andone — jedan od onih koje je Lucescu razvio u Corvinulu — skinuo hlače i pokazao svoj falus članovima Partije u loži. Iako je trofej isprvadodijeljen Dinamu zbog Steauina napuštanja terena, sutradan je odluka povučena i trofej je ipak uspio dopasti u Steaue ruke, a Andone je kažnjen jednogodišnjom suspenzijom.

Lucescu je s vremenom ipak i kao trener osvojio dvostruku krunu s Dinamom, i to odmah prve sezone nakon Ceaușescuova pogubljenja na Božić 1989., ali iz te dvije priče je sa sobom u svijet pokupio dva ključna detalja koja su mu formirali ličnost. Prvi je opsesija razvojem mladih igrača, pri čemu je i u Corvinulu i u Dinamu, a i u reprezentaciji, uspjehe ostvario s kosturom momčadi sastavljenom od mladića u svojim 20-im godinama, kakav je bio i on kada je dobio kapetansku vrpcu na SP-u. Tvrdio je kako trener “nikad ne može pobjeđivati s ekipom 30-godišnjaka bez motivacije”, i to je utvrdio tada. Druga stvar je to rivalstvo s autoritarnom figurom poput Valentina, zbog koje je kasnije razvijao nezdravu opsesiju u odnosu s bilo kakvim autoritetom.

Brazilska enklava

Oba ta aspekta su ga pratila kroz čitav trenerski put.

U Italiji je u Bresciji pokušao izgraditi momčad nakon plasmana u Serie A uz pomoć niza rumunjskih internacionalaca s Gheorgheom Hagijem na čelu. Ta je ekipa bila poznata, pomalo i posprdno, kao Brescia Romena i, iako njegov plan tada nije u potpunosti uspio, ekipa je igrala dopadljivo i često je skidala skalpove velikanima. U toj Bresciji je otkrio i 18-godišnjeg Andreu Pirla. I iako se potajno nadao da bi uspjehom sa Brescijom mogao okolnim putem dobiti mjesto talijanskog izbornika, što je tada bilo ravno čudu, Lucescu je 1998. dobio poziv Massima Morattija da preuzme Inter u turbulentnoj sezoni. Ondje izdržao svega nepuna četiri mjeseca prije nego što se posvađao sa svima, tvrdeći da je otišao pod pritiskom medijskog guranja Marcella Lippija kao ‘idealnog’ Interova trenera, što se tog ljeta i dogodilo.

Slična mu se stvar dogodila i u Galatasarayju, s kojim je u dvije sezone osvojio i naslov prvaka i europski Superkup u ogledu s Real Madridom, samo da bi ga na kraju te druge sezone — u kojoj je stigao i do četvrtfinala Lige prvaka — klub otkantao kako bi vratio Fatiha Terima na klupu. Uvrijeđeni Lucescu je već tada pokazao kako nema problem skočiti u rivalske redove, preuzevši Beşiktaşovu klupu i odmah osvojivši titulu prvaka, dok je druge sezone obrana naslova izmaknula nizom utakmica punih sudačkih kontroverzi. Tu je, pak, pokupio prnje evociranjem uspomena na bukureštanske dane, lamentirajući o uroti Turskog nogometnog saveza i Galatasarayja protiv njega.

Istovremeno odmjeren i nagao, Lucescu je 2004. prihvatio ponudu Rinata Ahmetova, lokalnog tajkuna koji je u dotad provincijalnom klubu, čiji je vrhunac bio životarenje u sjeni kijevskog velikana, odlučio krenuti graditi ozbiljnog teškaša. Šest trenerskih izmjena u samo četiri sezone prije Lucescuovog dolaska nisu zvučale obećavajuće. Ipak, u tom neobičnom okruženju industrijskog kraja istočne Ukrajine Lucescu je pronašao ono što se nadao pronaći u Italiji: klub s ambicijama koji je istovremeno spremna dati mu dovoljno vremena da izgradi ekipu po svom nahođenju. S tim da je njegov put u Donjecku imao opet posebni predznak.

To da je Šahtar pod njim postao prava enklava za neke od najvećih brazilskih talenata danas je općepoznata stvar. Neki kažu da je opsesiju južnoameričkim stilom, koji je onda pod svaku cijenu želio inkorporirati u svoj sustav, razvio još na pripremama za SP 1970. na kojima je kao kapetan predvodio Rumunjsku i na nizu pripremnih utakmica koje su momci odigrali u Brazilu protiv nekih od najjačih brazilslkih klubova. Drugi tvrde da je Lucescu u tom kratkom periodu u Interu najbolje ‘kliknuo’ s Ivanom Zamoranom i Ronaldom, unatoč tome što je O Fenômeno već te sezone bio pogođen teškim ozljedama. Najizvjesnije je da je u južnoameričkom stilu vidio glad i ideju prilagođenu svojim standardima igre u visokom tempu.

Pritom je prijateljstvo s Franckom Henoudom, menadžerom koji mu je poslao Mária Jardela iz Porta u Galatasaray, odigralo veliku ulogu.

Poput ovisnika o nikotinu

Henouda je svojim vezama Šahtaru i Lucescuu otvorio direktnu liniju s Brazilom, iz kojeg je onda organizirao dolaske nekih od najvećih brazilskih talenata koji su se etablirali u europskom klupskom nogometu: Jádsona, Fernandinha, Williana, Douglasa Coste, Luiza Adriana, Alexa Teixeire i drugih; na dalekom i hladnom istoku Ukrajine igrao se o jogo bonito po guštu rumunjskog trenerskog erudita.

Bilo je i tu Lucescuovih antiestablišmentskih ispada i graničnih teorija zavjere, pogotovo u doba dok Šahtar nije još srušio Dinamovu dominaciju i na kraju postao šampion u egzilu, ali je u njemu Lucescu ispisao jednu od nevjerojatnijih klupskih priča u modernoj povijesti europskog nogometa. Naravno, nisu tu ključni bili samo mlađahni Brazilci, što su i Darijo Srna te, primjerice, Lucescuov zemljak Răzvan Raţ kao veterani te ekipe potvrđivali, ali je njegov ideal da kreativni aspekt sustava igre nose mladi igrači koji preziru ziheraštvo u Donjecku u potpunosti zaživio.

Tih 22 trofeja osvojenih sa Šahtarom u rasponu od 12 godina, uključujući i trofej Kupa UEFA, pogurale su Lucescua u trenersku vječnost. Jedan je od samo petorice trenera u povijesti — uz Alexa Fergusona, Carla Ancelottija, Arsènea Wengera i Joséa Mourinha — koji su s klupe vodili preko 100 utakmica u Ligi prvaka. A s ukupno 34 trofeja u pet zemalja — od Rumunjske, u koju se naknadno dvaput vraćao da bi, ovaj put s Rapidom, osvajao sve što se u Rumunjskoj osvojiti može, preko Italije, pa do Rusije — spada među najtrofejnije trenere u modernoj povijesti klupskog nogometa.

Sa Šahtarom je ta njegova legenda dobila dodatnu dimenziju upravo zbog činjenice da je prvo transformirao još jednu provincijsku momčad u ozbiljan europskog kluba, a onda i zbog puke dugovječnosti. I ovdje mu se viša sila, taj prokleti rat, uplela u priču, ali daleko od toga da je Lucescu to shvatio kao znak da se konačno povuče. Za njega je trenerski posao simptom sindroma Petra Pana od kojeg ‘boluje’, hraneći se energijom mladih igrača tako što ih čini gladnima pobjeđivanja i osvajanja trofeja. A tu za njega odmora nema, ni jasnog kraja, bez obzira što svoje nasljeđe ima i u sinu Răzvanu, također treneru.

Stari Mircea je poput ovisnika o nikotinu, koji se pod stare dane treba ostaviti cigareta. A ako tu treba povući i rizične poteze, poput ovog stresnog prelaska u kijevski Dinamo koji sada žudi za transformacijom po Lucescuovom programu, svejedno je to manje opasno nego da nakon svih tih godina šokira svoj organizam potpunim povlačenjem. Jednom je ionako već gotovo umro na travnjaku, pa ako će viša sila intervenirati još jedan, posljednji put, Mircea Lucescu očito želi da to bude na najdražem mu mjestu, na trenerskoj klupi.

Ne propusti top članke