Fotografija s dresom već je bila procurila po društvenim medijima, što nije baš usrećilo ljude iz Liverpoolova PR-a, ali najbitnije je bilo da je tu. Nakon što je zadnjeg dana siječnja klub ishodio sve dozvole, a Luis Díaz postao novo pojačanje Redsa te ovaj put i formalno pozirao s dresom, red je bio i na Jürgena Kloppa da kaže par riječi.
“Igrač je to kojeg smo stvarno jako htjeli” ushićeno je objasnio. “U pitanju je igrač koji je jako gladan uspjeha; koji zna kako se boriti za doći do onog što želi. On je pravi borac, bez ikakve sumnje u to”.
Riječi kao što su “glad”, “uspjeh”, “želja” ili “borba”, jasno, standardne su fraze iz onih najbazičnijih nogometnih rječnika. No, kako sam Klopp nije pretjerano poznat po ispraznim i generičnim mislima, tako se i izrazi koje je imao za Díaza slobodno mogu i malo dublje protumačiti. Za početak, tako što Díaz, koji je u 125 nastupa za Porto zabio 41 gol i asistirao 19 puta prije nego što će iz aviona rješavati Liverpoolove derbi-oglede s Manchester Unitedom i Evertonom, zaista zna što znači biti gladan, i to doslovno. Kada je sa 19 godina prvi put u životu vidio avion, onaj koji ga je vodio na petosatni let iz Kolumbije u Čile, Díaz je ljude koji su ga ukrcali pitao smije li pojesti isto jelo više puta.
Bio je to let koji ga je vodio na njegovu prvu Copu Américu, ali ne na izdanje turnira na kojem je lani s Kolumbijom osvojio treće mjesto, usput podijelivši titulu najboljeg strijelca s Lionelom Messijem. U pitanju bilo specijalno izdanje turnira na kojem su nastupale selekcije pripadnika autohtonih plemena iz svake južnoameričke zemlje. Tu je Díaz, koji je tada težio jedva nešto preko 50 kilograma, zajedno s još 21 suigračem dobio prvu prigodu vidjeti život izvan rodne La Guajire, izolirane regije na sjeveru Kolumbije, smještene na karipskoj obali. Vođa puta je bio izbornik, ni manje ni više nego legendarni Carlos Valderrama.
Ako postoji pravo utjelovljenje nogometnih frazetina o gladi i borbi, pa i one o igraču koji “priča na terenu”, to je onda on
Život je u tom kraju definirao jedan rudnik ugljena, čije je postojanje jedini minorni razlog interesa iz velikih središta za provincije u kojima su živjeli uglavnom pripadnici tih autohtonih naroda. Sam Díaz, rođen u Barrancasu, pripadnik je lokalnog plemena Wayúu, poznatog po žestokom otporu španjolskim kolonistima kroz čitavo 18. stoljeće; tada je to bilo jedino pleme na čitavom teritoriju današnje Kolumbije koje je naučilo koristiti barut, kao i konje, dok su Španjolci njegove pripadnike opisivali kao “bezbožne barbare bez zakona i kralja”.
Španjolci su ih kakvih 100-njak godina kasnije uspjeli preobratiti na kršćanstvo, ali problemi njih, kao ni za ogromnu većinu od ukupno 102 aktivne plemenske zajednice, nisu prestali. Prema istraživanjima Organización Nacional Indígena de Colombia, političkog udruženja predstavnika tih plemenskih zajednica, čak 70 posto od ukupno dva milijuna pripadnika raznih plemena — što je otprilike četiri posto ukupne kolumbijske populacije — mlađe je od 25 godina, a pola njih, riječima ONIC-ova glavnog tajnika Juvenala Arriete, mogu se opisati kao “frustrirani sportaši”.
Letio po krilu kao skakavac
Te su zajednice ‘kralja’ dobile u sportu također uvezenom iz Europe, ali zbog prometne izoliranosti i manjka generalnog interesa mnogi od njih nemaju nikakve prigode demonstrirati svoje sposobnosti izvan lokalnih travnjaka. Upravo zato je i organizirano to specijalno izdanje Cope, jer iako ogromna većina sudionika svejedno neće ostvariti nogometnu karijeru, sudjelovanje neke od njih može izvući iz anonimnosti i ponuditi im budućnost koja ne uključuje standardnu svakodnevnicu prožetu siromaštvom, ali i rizikom od priključivanja mnogim gerilskim skupinama koje te mladiće redovno regrutiraju.
Díazov put tu bio je dug, doslovno i figurativno.
Godinu dana prije tog prvog leta bio je tek jedan od čak 3.000 mladića iz tih karipskih regija, koje je najbliži lokalni veći klub Atlético Junior pozvao na dane otvorenih vrata u Barranquillu. U pitanju je grad na granici s Venezuelom, udaljen kakvih šest sati od njegova Barrancasa, pa ga je kao 17-godišnjaka onamo morao dovesti ujak.
Još jedan problem s kojim se susreću djeca iz tih izrazito siromašnih područja je glad, od koje je u osam godina između 2008. i 2016. umrlo gotovo 5.000 djece iz plemena Wayúu. Iako je Díaz tada već bio u poznijoj tinejdžerskoj dobi, bio je izrazito sitan i pothranjen; Juniorovi skautovi su odmah notirali to kao ozbiljan problem, ali su isto tako svejedno primijetili njegovu izvanserijsku izdržljivost i sposobnost s loptom.
Iako je bio nevjerojatno krhak, Díaz je letio po krilu s loptom u nogama kao kakav skakavac koji djeluje kao da će mu noga svakog trenutka otpasti s mršavog tijela. Odlučili su ga zbog toga dovesti u klupsku akademiju kako bi proveli dodatna testiranja, a ona su potvrdila ono što su oči vidjele: od 450 djece u svim uzrasnim skupinama njihove akademije, Díaz je imao najveći potencijal.
Međutim, tehnika je jedno, a fizički razvoj drugo, i taj je segment bio jako riskantan po njegovu eventualnu karijeru. Klupsko vodstvo bilo je zainteresirano, ali kada su treneri spomenuli posebne nutricionističke režime i dodatne sate u teretani, tu su počeli sumnjati u financijsku isplativost, pogotovo zato jer bi u normalnim okolnostima taj proces talent prolazio s 15 godina, a ne s 18 koliko je već navršavao. Srećom, treneri su vjerovali u njega, a on im je to itekako vraćao.
Nastup na onom turniru, gdje je svojim golovima odveo Kolumbiju do (izgubljenog) finala protiv Paragvaja, samo je dodatno potvrdio potencijal. U klubu su za njega čak oformili posebnu juniorsku selekciju, pošto je s jedne strane tehnički daleko nadmašivao svoje vršnjake, dok starijima nije uspijevao fizički parirati. U kratkom roku su ga doveli na 60-ak kilograma tako što je, između ostalog, jeo tjesteninu i prije samog doručka, ali to je za sobom donijelo i poteškoće u vidu privikavanja na novo težište i prilagodbu te strašne njegove brzine, zbog čega je bio poslan na posudbu u drugoligašku Barranquillu. Vratio se kao izbrušeni dijamant, a već 2017. bio je član mlade reprezentacije nakon što je s Juniorom osvojio kolumbijski Kup i došao do finala Cope Sudamericane.
Neopterećen konvencijama
Zanimljivo, gostovanja po Kolumbiji uključivala su i redovita putovanja u gradove poput Quita i Bogote, koji su na puno većoj nadmorskoj visini od obalnog područja s kojeg Díaz potječe. Iako su treneri bili skeptični oko odigravanja velikog broja utakmica na tako drastičnoj visinskoj razlici, pogotovo za takav organizam poput njegova, Díaz je i dalje pružao fantastične partije. To su ponovno primijetili skauti, al ovog puta oni iz puno većih sredina.
Kao klinac je Díaz često provodio vrijeme gledajući velike vagone pune ugljena iz rudnika Cerrejón, koje su pretovarali u brodove za Europu. Pričao je o tome kako je zamišljao i sam otići u nepoznato s nekim od tih brodova; u tome je i uspio, ali sada kao kolumbijski reprezentativac, kojeg su — kada je Portova ponuda stigla — na prihvaćanje nagovorili Radamel Falcao i James Rodríguez, s njihovim svjedočanstvima o razvoju iz prve ruke. Razgranata klupska mreža južnoameričkih talenata pratila je njegov put i zašla u najuži rukavac kolumbijske Amazone.
Ne treba naglašavati koliki je kontrast ove priče u odnosu na generalni način funkcioniranja današnjeg sportskog tržišta, na kojem klinci od 15 godina već kucaju na vrata seniorskih ekipa u nadi da će tako lakše doći do razine koja se može unosno monetizirati. Díazova europska priča, ova koju ne treba previše prepričavati ako iole pratite velike svjetske medije i koja ga je i kroz dvostruku krunu osvojenu u Portovu dresu profilirala u veliku Kloppovu želju, počela je zapravo tek s 22 i pol godine.
Naravno, Klopp govori o potrebnoj gladi za uspjehom jer je ona, jasno, u tom prenesenom značenju koje upravo Liverpoolov menadžer jako dobro zna prepoznati apsolutno ključna za afirmaciju u napadačkom tridentu Redsa, okarakteriziranom bjesomučnom energijom i fokusom.
Kod njegova dolaska nije bilo samo pitanje dodatne kadrovske dubine, nego je stvar i u pristupu; za nekoga iz takve pozadine, nogomet je jedina stvar koju je u konstanti savršeno poznavao, osim valjda uglja i tih vlakova iz Cerrejóna. Kažu da je po prihvaćanju Liverpoolove ponude smjesta sjeo i počeo učiti engleski, kao što se u Kolumbiji praktički opismenio tek kad mu je nogomet ponudio prvi izlaz iz gladi i siromaštva; izvan terena je tih i povučen.
Ako postoji pravo utjelovljenje nogometnih frazetina o gladi i borbi, pa i one o igraču koji “priča na terenu”, to je onda on.
Njegova igra, lepršava i vidljivo neopterećena konvencijama i okvirima koje nameću privilegiranim, talentiranim klincima u sve ranijoj dobi, zaista brzo ispunjava nogometne apetite. S druge strane, Díaz je kroz nogomet konačno utažio onu doslovnu glad, ali svoj neizmjerni apetit za nogometom teško da će ikad uspjeti zadovoljiti.
