Najpoznatiji hrvatski ‘bjegunac’ ovog ljeta nije bio onaj sklonjen u Međugorju, već je to splitski srednjoškolac. Pitanje lokacije i statusa Luke Vuškovića pretvorilo se u paralelnu sagu Hajdukova ljeta, ali i faktor o kojem je u značajnoj mjeri ovisio Hajdukov prijelazni rok. Čelnici kluba su na Skupštini priopćili da bi Hajduk trebao, ne namakne li taj iznos putem plasmana u neko od UEFA-inih natjecanja, uprihoditi oko osam milijuna eura na transferima igrača.
Pošto se Vuškovićev unaprijed zacrtao kao onaj koji će za Hajduk postati izlazni rekord, taj bi iznos tim više omogućio klubu da mirno brodi financijskim vodama i bez priljeva UEFA-ina novca. Proces se nepredviđeno odužio, ali bijeli dim svake priče uglavnom dođe prije od raznih uličnih doušnika nego od samog izvora. U ovom su slučaju vijesti o konačnoj selidbi obitelji Vušković u London ovoga tjedna mahnito stizale, od terasa kafića do aerodromskih nadzora.
Luka se tako oprašta od Hajduka kao projekt, nakon polusezone koju je sa svojih jedva 16 proveo u seniorskom kadru i s njim osvojio Kup. U taj je put utkao i važan gol u četvrtfinalu protiv Osijeka, ali barem jednak podvig — a u kolektivnoj memoriji navijača dugoročno možda i veći — bit će mu igranje finala UEFA-ine Lige mladih, natjecanja u kojem je odigrao šest od ukupno devet Hajdukovih utakmica, postigavši i u njemu dva gola, od čega je jedan bio za prolaz protiv Šahtara na Poljudu.
U tom kontekstu priča o Vuškoviću postaje priča o Hajdukovoj budućnosti; on je svakako bio generacijski talent kojem je taj juniorski klupski put u Europi samo dodatno podignuo hype. Ukratko, za Luku je u startu bilo jasno da će — ne bude li baš katastrofe u vidu nekakve ozljede ili spektakularno loše vođenih pregovora — postati najvrjedniji Hajdukov eksponat ikad.
Život nakon Ženeve za razvojni klub kao što je Hajduk nije stao samo na uspomenama i zahvalama obitelji Vušković
Ali niti jedan klub, pa tako ni Hajduk, ne radi dugoročne planove na temelju takvih priča naprosto zato jer se generacijski talenti ne pojavljuju često. Njih iole ozbiljan klub ne može toliko loše voditi da im cijena propadne u bunar; dugoročni planovi i evaluacije temelje se na svim onim ‘običnim’ talentima, većima ili manjima, koji čine temelj priče.
Od početne jedanaestorke koja je istrčala u povijesnom finalu u Ženevi u seniorskom je Hajdukovu kadru trenutno fiksno samo Rokas Pukštas. Jasno, za kontekst je bitno napomenuti i da je jedini odlazak upravo onaj Vuškovićev, dok je ‘devetka’ Mate Antunović otišao u Monzu s nadom da će Talijani posudbu pretvoriti u transfer vrijedan nešto više od milijun eura. Svi ostali, uključujući i trenera Marijana Budimira, završili su uokolo po posudbama i ‘posudbama’; šest momaka iz te ženevske bojne je na dvojnoj registraciji u drugoligašu Solinu, a Jere Vrcić i kapetan Marko Capan su kod Budimira na posudbama u Širokom Brijegu.
Muke odrastanja
Da napravite anketu među navijačima, zamjetna većina ljudi bi na taj podatak izrazila želju da potpali vatru u klupskim prostorijama. Kad bi na djelima bili jaki kao na riječima, spalili bi oni sve redom; ma i onaj nesretni barba Boro, kojeg su slavili, sad bi vjerojatno morao bježati glavom bez obzira u nepoznato. Mantre o “našoj dici” njihovim su povijesnim uspjehom postale osobito nesnošljive, jer činjenica da su u vrhu Europe po logici stvari podrazumijeva da su u seniorskom okruženju onda barem u domaćem vrhu? Ma kako nisu, gospe ti mile, jesi ti vidia kako mali Antunović zabija glavon Borussiji Dortmund?
A jesi ti vidia kako onaj mali Alexander Schmidt zavlači Benfici za europsku titulu?
Schmidt je bio član Red Bullovih juniora koji su 2017. osvojili naslov europskog prvaka u finalu pobijedivši Benficu. Ako se pitate gdje je danas, sa 25, upravo je potpisao za bečku Austriju kao rotacijski igrač, nakon niza drugoligaških gaža. Kapetan te selekcije Sandro Ingolitsch upravo je potpisao za Altach, Luca Meisl igra za Beerschot u belgijskoj drugoj ligi, a Philipp Sturm brani boje UFC Siezenheima u četvrtoj austrijskoj ligi. Nešto ‘bolji’ je Nicolas Meister, koji je u trećem rangu, dok je veznjak Nico Gorzel ostao bez kluba nakon potucanja po njemačkim niželigašima.
Od cijele te slavne juniorske generacije karijeru su na najvišoj razini napravila tek četvorica igrača: Amadou Haidara, Xaver Schlager, Mërgim Berisha i, ajde, Hannes Wolf, iako je potonji ispao iz rotaciji u Gladbachu do te mjere da ga se povezivalo s posudbom u Dinamo.
Vušković je, dakle, generacijski talent koji izlazi iz specifične evaluacije, ali tu su Pukštas i Niko Sigur kao etablirani prvotimci zbog kojih se već, kao u primjeru Pukštasove ozljede, čupaju kose.
S druge strane, ovaj sustav dvojne registracije koji je dijelom ‘zamijenio’ koncept B momčadi pokazuje opći smjer razvoja; u prvom je kolu Prve NL tako Solin dočekao BSK, a na terenu su od prve minute bila čak šestorica Hajdukovih mladića. Već je iduće kolo ta brojka pala na četvoricu, a onda i na dvojicu u trećem. Jasno, brojke osciliraju i zbog činjenice da trener Marko Lozo ipak mora imati kostur ‘svojih’ igrača, ali s jedne strane 10 primljenih golova u pet utakmica dovoljno govori o mukama odrastanja mladih braniča, kao što činjenica da niti jedan od sedam postignutih nije zabio neki od hajdukovaca isto nudi uvid u sporiju adaptaciju na drugoligaški seniorski nivo.
Život nakon Ženeve
I jasno je da neće svi uspjeti, kao i to da je Hajduk spreman na taj scenarij, ali onda će najveći uspjeh — osim podizanja nekog od njih barem na razinu solidne rotacije za prvu momčad — biti uspješna prodaja. A ona podrazumijeva pronalazak kupca kojem će i sam taj talent biti dovoljno zanimljiv da Hajduku pomogne u zatvaranju financijskog okvira.
U prijevodu, Hajduk mora podignuti renome tako što neće imati brisani prostor između najvećih talenata koji su očekivano i najskuplje prodaje, te ovih ostalih koji u pravilu redovno odlaze kao slobodni igrači. Hajduk treba hype iskoristiti ne samo da inkasira milijune od ovih koji su očito predodređeni za takve poslove, već da podigne renome na tržištu igračima iz drugog ešalona te megauspješne generacije, a onda i njihovih nasljednika. Interesa u toj još uvijek sirovoj fazi ne manjka, kao što i Antunovićev slučaj pokazuje.
Već ove sezone juniori ne igraju Ligu prvaka i svi oni koji su u općoj euforiji baš njega evaluirali isključivo po onom golu Borussiji sada će ostati bez pravog ‘prozora’ u razvoj mladih igrača. Taj manjak fokusa dobro dođe kao nešto mirnije okruženje za rad, dok ideal ovih staratelja ‘naše dice’ živi kroz veoma dobru doselekciju u mladim kategorijama, i to iz vječno zagovaranih dalmatinskih i hercegovačkih bazena.
Život nakon Ženeve za razvojni klub kao što je Hajduk nije stao samo na uspomenama i zahvalama obitelji Vušković; taj život sada u nikad većoj mjeri teče u onom drugom, paralelnom rukavcu, koji Hajduk mora iskoristiti na duge staze, kao prijelomni trenutak za neke nove priče. O njima možda neće pričati Fabrizio Romano, ali najvažnije je za klub da baš njihove protagoniste po dobrom pamte Hajdukovi navijači.
