xx

Zahvaljujući navijačima iza vlastitog gola nakon utakmice u kojoj je njegova Finska pobijedila Bjelorusiju 2-0, Lukáš Hrádecký je iznenadio zgrabio punu čašu piva od jednog od njih i eksirao je. Bilo je to nešto tipično za njega; spontan, uvijek s osmijehom od uha do uha i s pošalicama na pameti, reprezentativni golman omiljen je među finskim navijačima.

Nekoliko tjedana kasnije, Hrádecký je potražio čovjeka kojemu je oteo pivo iz ruke kako bi mu se odužio — s kamatama. Tvitao je fotografiju zadovoljnog navijača s kartonom od 24 limenke češkog piva. “Dug je sada isplaćen”, napisao je.

“Postoji taj neki tabu oko pijenja piva”, jednom mi je rekao, kad se njegova ljubav prema tom piću spominjala u finskim medijima. “Pivo se proizvodi da bi se ljudi napijali. Ljudi možda misle da se i ja svaku večer napijam, ali to nije slučaj. Naravno da nije, pa ja sam profesionalac. Upalim si Netflix, skuham nešto, uzmem jedno pivo iz hladnjaka i odmaram.”

Rekao je i riječ-dvije o psovanju, koje mu nije strano. “Pa 99,9 posto ljudi psuje. Zašto bismo mi nogometaši morali biti veći sveci od svih ostalih? Nogometaši su na neki način institucionalizirani i prisiljeni živjeti iza zatvorenih vrata. Smatram da je jako važno biti ono što jesi i srećom sam to shvatio rano u karijeri. Bilo da si u ozbiljnom ili neozbiljnom okruženju, moraš biti svoj.”

Opuštena atmosfera i šale na svačiji račun pravilo su u finskoj svlačionici. Zbog toga se svi osjećaju kao jednakopravni članovi momčadi

Njegovo pivopijsko, humoristično i čak klaunovsko lice ne može biti različitije od onoga kakav je kao sportaš: ambiciozan, onaj koji traži najviše od samoga sebe. Ove sezone je prvi finski golman u odličnoj formi za Bayer Leverkusen — u 27 nastupa primio je 25 golova, a devet puta je sačuvao čistu mrežu — i mogli biste ga primijetiti na Europskom prvenstvu, gdje njegova reprezentacija nastupa prvi put u svojoj povijesti.

Hrádecký će morati raditi čuda da bi Finska prošla dalje iz skupine u kojoj su još Belgija, Danska i Rusija, ali upravo to i radi sad već godinama, uz pomoć jedne od najčvršćih obrana koje ćete vidjeti na turniru; kad obrambenim blokom uspješno zaustave suparnički napad, ovi momci to proslavljaju kao da su zabili gol. To govori puno o finskom mentalitetu, isto kao i onaj primjer kad je sam Hrádecký jednom obranio udarac “mudima” i poslije rekao da mu takva obrana donosi najviše zadovoljstva. Kao mnogi drugi golmani, i on ima mazohističku crtu u karakteru.

Prevladan strah od lopte

Sada 31-godišnji vratar rođen je u Bratislavi, a u Finsku je preselio još kao beba kad je njegov otac Vladimir dobio poluprofesionalni ugovor kao odbojkaš u gradu Turkuu. Lukáš je sebe smatrao talentiranijim za tenis ili hokej na ledu nego za nogomet, ali sport koji je na kraju odabrao igrao se svakodnevno na šljunčanom terenu u kvartu u kojem njegova obitelj i danas živi.

Kad je hokej u pitanju, Hrádecký navija za Slovačku i, vjerujte, takvo što nije samo fusnota za javnost u Finskoj, gdje nogomet po popularnosti tek sad sustiže hokej. Međutim, u nogometu je upravo on bio najvažniji kotačić uspjeha za reprezentaciju iza koje je stoljeće razočaranja.

Probio se kroz omladinsku školu kluba Turun Palloseura i prije nego što je navršio 20 je promoviran u seniorsku momčad. Međutim, nije stigao odigrati niti jednu utakmicu u najvišem finskom rangu prije nego što je 2009. prešao u danski Esbjerg. Ondje je imao težak početak, bio je nervozan i danas priznaje da ga je bilo strah “kontakta s loptom” na utakmicama. Teško je vjerovati da je to bio isti lik kojeg danas gledamo s toliko samopouzdanja i opuštenosti.

Nije, međutim, dopustio da ga taj strah pobijedi. Nakon što je proveo jedno ljeto u kolibi s najboljim prijateljima, vratio se nogometnoj karijeri uvjeren kako je najvažnija stvar ostati svoj, a ne povoditi se za tim da moraš ispuniti očekivanja drugih. I onda je počeo njegov uspon.

Postupno je postao jedan od najboljih golmana u danskoj Superligi te osvojio nacionalni kup prije nego što je transferiran u Brøndby. Ukupno je u Danskoj proveo šest godina i to je jedan od razloga zašto će njegov debi na Euru biti nabijen emocijama — jer prva finska utakmica na turniru je upravo protiv Danske i to u Kopenhagenu, gradu u kojem je živio.

U Kopenhagenu je Hrádecký dijelio stan s još jednim nacionalnim nogometnim herojem, svojim vršnjakom i vjerojatno najpoznatijim finskim igračem, Teemuom Pukkijem. Kad je vratar otišao za Eintracht Frankfurt, Pukki je ondje ostao još par sezona prije nego što je prešao u Norwich.

“Kad sam otišao u Njemačku, Pukkiju su u stanu ostali samo nož, vilica, tanjur i madrac”, sjeća se tih dana.

Opuštena atmosfera i šale na svačiji račun, bez obzira na to je li riječ o najvećoj zvijezdi ili nekome tko je tu samo da popuni broj, pravilo su u finskoj svlačionici. Zbog toga se svi osjećaju kao jednakopravni članovi momčadi čiji je nadimak Huuhkajat — Sove ušare (zato i ova uvodna slika s maskom iza koje Lukáš proslavlja plasman na Euro, op. ur.). Ipak, na terenu se neki ističu više od drugih, a štrkljavi i glasni golman je netko koga nećete moći ne primijetiti.

Saku-Pekka Sundelin piše za Ilta-Sanomat. Pratite ga na Twitteru: @SPSundelin