Sjećate li se onoga kada je Njemačka u studenom 2016. nabušila San Marino sa čak 8:0 u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Rusiji? Vjerojatno ne, jer je to zapravo bio tek jedan dan u uredu u takvom odnosu snaga. Ono po čemu biste, doduše, tu utakmicu mogli zapamtiti je izjava Thomasa Müllera, koji se po njenom završetku osvrnuo na tu razliku u kvaliteti između dvije momčadi.
“Shvaćam da je za njih posebna prigoda igrati protiv svjetskih prvaka”, pomirljivo je krenuo Müller prije nego će prijeći na pravu poantu. “Ali zbilja ne razumijem poantu ovakvih nejednakih utakmica koje za nas nose nepotrebni rizik.” Suptilnom prosvjedu pridružio se i Karl-Heinz Rummenigge, rekavši tada kako San Marino “nema nikakve poveznice s profesionalnim nogometom”. Iz San Marina su tada priopćenjem oprali pod s Müllerom, kojemu su — osim podsjetnika da, iako nosi najljepše Adidasove trenirke, uvijek ostaje “lik s bijelim čarapama obučenim na sandale” — poručili kroz šalu što ovakve utakmice zapravo nose takvoj momčadi.
Poručili su mu da su takve utakmice pokazatelj za onih 200-ak likova u San Marinu, “onih koji iz raznoraznih razloga uopće igraju nogomet”, zašto trener od njih traži da daju sve od sebe; da te utakmice usrećuju stanovnike malene nacije koja može biti ponosna na svoju reprezentaciju neovisno o rezultatima. Jer rezultata niti nemaju.
“Sada generalno puno više igramo nogomet i pokušavamo povezati igru, čak i ako time omogućujemo suparniku više šansi.”
Evo, primjerice, uzmite Luksemburg.
Načelno je u pitanju nešto kvalitetnija ekipa od beznadnog San Marina. U trenutku one Müllerove izjave Luksemburžani su na FIFA-inoj ljestvici plesali oko 150. mjesta, nekih 50-ak mjesta iznad San Marina koji je zakovan za dno. No, u tih 50-ak mjesta stane samo borba s negativnim brojkama i pojam uspjeha se u tako debeloj sjeni shvaća na potpuno drugačiji način. I za Luksemburžane je uspjeh bio izgubiti sa što manje golova razlike.
Na meti društva za zaštitu životinja
Momčad iz vojvodstva na tromeđi Njemačke, Belgije i Francuske igra nogomet od pamtivijeka. Reprezentacija je to koja je najviše puta sudjelovala u kvalifikacijama za Svjetsko i Europsko prvenstvo, a da nikad nije uspjela doći do završnog turnira; dapače, nikad nije bila ni blizu plasmana. Do prošle godine ubilježila je samo šest natjecateljskih pobjeda u 22 godine, a nizanje poraza s ogromnom negativnom gol-razlikom bila je njena svakodnevnica.
I nitko Luksemburžane ne bi mogao kriviti da se i dalje vode maksimom kako je bitno sudjelovati; zemlja ima jednostavno premali bazen iz kojeg može crpiti igrače za nacionalnu selekciju. Ukupni broj stanovnika osjetno je manji od populacije Zagreba, s tek nešto više od 600.000 ljudi, od kojih tek polovica ima državljanstvo. Čak 37 posto stanovništva čine imigranti, koji su sastavni dio identiteta nacije još otkako su prvi radnici iz talijanske pokrajine Piemont masovno počeli pristizati krajem 19. stoljeća u potrazi za poslom u tamošnjim tvornicama za obradu čelika. Velika je populacija useljenika i s prostora bivše Jugoslavije, pristigla uglavnom uoči i tijekom posljednjih ratova na ovim prostorima, a Crnogorci, Srbi i Bošnjaci čine značajan udio u ukupnom broju stanovnika.
Oni koji su imali ozbiljnije ambicije u profesionalnom nogometu uvijek su bježali prvom prilikom preko granice, u neku od triju velesila koje omeđuju zemlju. Luksemburgu bi ostajali oni koji nogomet zaista toliko vole da ga, da parafraziramo kolege iz San Marina, igraju iz kojekakvih razloga. Dapače, toliko su bili loši da je lokalno društvo za zaštitu životinja u jednom trenutku iz šale pokrenulo peticiju da se luksemburškoj reprezentaciji oduzme pravo na nadimak Crveni lavovi, pod izlikom da je uvreda uspoređivati kraljevske životinje s takvim luzerima.
Još je jedna komična situacija zabilježena u jesen 2015., tijekom domaće prijateljske utakmice s Portugalom koju su, naravno, izgubili 2:0. U jednom trenutku je izbornik Luc Holtz s klupe podignuo Cédrica Sacrasa, kojem je to bio debi za reprezentaciju, a mikrofoni uz teren su pokupili zanimljivu opasku. Sacras je, iako u jednom trenutku član Metzove omladinske škole, pomalo i iznenađen nabacio šalu dok je oblačio dres za veliki trenutak, ne znajući da ga čuju u prijenosu.
“Treneru, kako to da ste se odlučili za mene? Pa tek sam prošlog tjedna naučio igrati nogomet!”
Uzdanje u priljev imigranata
Oni su, dakle, imali svaku izliku da i dalje ostanu luzeri, ali sigurno laže onaj koji kaže da dovijeka može stoički trpiti ruganje na svoj račun bez da barem jednom pokuša utjecati na povod. Tako su i Luksemburžani došli na ideju kako bi mogli promijeniti nešto i skinuti luzersku etiketu sa sebe. Stari klišej i dalje kaže kako danas svi igraju nogomet, ali njima je stalo da ga pokušaju igrati dobro — ili barem onoliko dobro da im donese nešto više od utješnih komentara nogometnih hipstera.
Temelj promjena je nogometna škola otvorena u selu Mondercange na jugozapadu zemlje, koje je dotad bilo poznato po pisti za karting na kojoj su Michael Schumacher i Jarno Trulli dolazili vježbati na početku svojih karijera, iskorištavajući nisku dobnu granicu za izdavanje trkaćih dozvola u Luksemburgu. Jedna od ključnih stvari za pomak bila je i promjena u shvaćanju bavljenja nogometom, što je za amatersku reprezentaciju iz tako male državice ogroman posao.
“Teško je nagovoriti igrača da ode iz Luksemburga s 22 ili 23 godine”, kaže Paul Philipp, bivši izbornik koji je nakon 15 godina vođenja reprezentacije preuzeo ulogu predsjednika tamošnjeg nogometnog saveza. “Tada već dobiju dobar posao uz nogomet, a igrajući mogu dodatno zaraditi. Mladi igrači su ti koji trebaju ići sa 16 ili 17 godina ako misle biti profesionalci, a ovo što mi radimo je dugoročni plan.”
Škola u Mondercangeu je baš iz tog razloga bazirana na radu s talentiranom djecom u dobi između 13 i 19 godina. Tako osigurava da temelj nogometnog obrazovanja dobivaju u svojoj zemlji, čime ujedno i razvijaju osjećaj pripadnosti. U zemlji u kojoj gotovo polovica stanovništva ima drugo državljanstvo naizgled nema smisla uvjeravati mlade igrače kako je njihova budućnost vezana za Luksemburg i to se na najvećoj razini vrlo vjerojatno nikada ni neće promijeniti, čega su svjesni i u Mondercangeu. Oni nikad neće zadržati igrača kalibra Miralema Pjanića, čija je obitelj pobjegla od rata upravo u Luksemburg i koji je prošao njihove mlade selekcije prije nego što je odlučio debitirati za Bosnu i Hercegovinu pod Ćirom Blaževićem, ali sustavnim radom i s natruhama ambicije mogu zadržati one koji su dovoljno dobri da podignu razinu nogometa.
“Sa snažnim priljevom imigranata iz čitavog svijeta imamo sjajnu priliku odvesti našu momčad na razinu koju dosad Luksemburžani nisu mogli ni sanjati”, glasio je proglas Saveza iz 2015.. “Učeći od naših susjeda — Belgije, Francuske i Njemačke — pokrenuli smo suradnju s Ministarstvom imigracije kako bismo naturalizirali mladiće koji pokazuju izvanredni talent za predivnu igru”.
“Sjećam se straha prije svake utakmice”
I mimo svih očekivanja, kombinacija sustavnog rada i iskorištavanja geopolitičke situacije učinila je čuda.
U posljednje dvije godine Luksemburg je slavio u čak 10 od ukupno 22 odigrana susreta. Nekada su i ‘derbiji’ protiv Malte ili San Marina bili ‘na nož’, ali sada se njih pobjeđuje u hendikepu; baš kao i Moldaviju, koja je u sklopu Lige nacija demolirana s čak 4:0, što je Luksemburgu bila prva pobjeda s više od gola razlike još od 1972. Pobijeđeni su i Bjelorusija, Albanija i Gruzija, ali najveća su dostignuća zapravo bili — remiji. Ponajviše onaj u natjecateljskoj utakmici protiv momčadi koja će godinu dana kasnije postati svjetski prvak.
Bilo je to samo nekoliko dana nakon što su Francuzi u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo pobijedili Nizozemce s čak 4:0, a susret protiv Luksemburga bila je prigoda da dodatno poboljšaju gol-razliku uoči finiša kvalifikacija. Tog su dana u Toulouseu s druge strane istrčala imena poput Paula Pogbe, Kyliana Mbappéa, Thomasa Lemara, Antoinea Griezmanna, Oliviera Girouda i ostatka udarne postave, ali do gola protiv Luksemburga na kraju nisu mogli doći.
“Ogromna je to razlika u odnosu na tek koju godinu ranije”, rekao je nakon te utakmice Jonathan Joubert, vratar i kapetan s više od 13 godina provedenih u ulozi reprezentativne ‘jedinice’. “Sjećam se se straha prije svake utakmice. Svaki put smo se samo grčevito branili, a ja bih razmišljao o tome koliko će lopti proći iza mene ovog puta. Sada generalno puno više igramo nogomet i pokušavamo povezati igru, čak i ako time omogućujemo suparniku više šansi.”
Sinoć se Luksemburg u jednom trenutku našao na vrhu svoje kvalifikacijske skupine, nakon što je poveo protiv Ukrajine. Gosti su preokrenuli rezultat, došavši do pobjede potkraj utakmice, tako da se nije ponovio uspjeh iz prethodne utakmice kada je pala Litva s 2-1. Jedan od golova na toj utakmici postigao je Leandro Barreiro Martins, 19-godišnji talent koji je rođen u Luksemburgu i ondje prošao sve reprezentativne selekcije, a kao 16-godišnjak je otišao u njemački Mainz, za koji je prije nešto više od mjese dana debitirao u bundesligaškom ogledu s Leverkusenom.
Mnogi njegovi suigrači su također ‘vani’ od tinejdžerske dobi, poput Christophera Martinsa Pereire koji je dogurao do Lyona (trenutno na posudbi u Troyesu, Ligue 2). Po Transfermarktu najskuplji (tri milijuna eura) Luksemburžanin je 19-godišnji veznjak Vincent Thill, koji je još kao 12-godišnjak otišao u Metzovu omladinsku školu, a sada igra na posudbi za Pau FC u trećoj francuskoj ligi. Njegov brat Olivier ostao je kod kuće do svoje 22. godine, a zatim prošlog ljeta za 250.000 eura prešao u rusku Ufu. Napadač Daniel Sinani igra za F91 Dudelange, domaći klub koji je ove sezone senzacionalno dospio do skupine Europske lige s Milanom, Betisom i Olympiakosom. Grcima je čak zabio i gol.
Svi oni čine novu generaciju nogometaša u Luksemburgu, one koja prkosi uvriježenom izrugivanju. I ne gaje iluzije o tome da neće i ubuduće primati porcije od velikih ekipa, ali su svojom odlučnošću i hrabrosti da se odupru defetizmu putokaz drugim nogometnim ‘patuljcima’.
