Lutak vojskovođa

Marcelo Gallardo je s 43 godine najuspješniji trener u povijesti River Platea. Europa žudi za njim

Zadnja izmjena: 4. studenoga 2019.

Nakon svog kaosa, nasilja i posljedične neizvjesnosti; nakon svih tenzija izvan terena, a onda i kasne drame na njemu u uzvratu lanjskog izdanja Cope Libertadores, Marcelo Gallardo je sjeo u stolicu novinarskog salona na Santiago Bernabéuu kao pobjednički trener. Njegov je River Plate iščupao tu pobjedu protiv najvećih rivala iz Boce u sudačkoj nadoknadi, tisućama kilometara daleko, i tada 42-godišnjak se okitio devetim trenerskim trofejom u svega četiri godine u klubu, od čega je to bio njegov drugi trijumf u najvećem južnoameričkom klupskom natjecanju.

Nakon svog tog kaosa i slavlja, Gallardo je odvojio trenutak kako bi okupio svoj stručni stožer: “Ne mogu napraviti ništa više od ovoga” rekao je tada zadovoljno, ali i u maniri čovjeka koji je prošao kroz katarzu. “Jednostavno nema ništa više od ovoga”, ponovio je zaključak.

Godinu dana kasnije, nečega još ima.

Priča za njega još nije završila i unatoč svim naslovnicama diljem svijeta koje su Gallarda povezivale s preuzimanjem trenerske uloge u najvećim europskim klubovima, on je još u svom Riveru. U međuvremenu je osvojio i treću titulu Recope Sudamericane, južnoameričkog Superkupa, čime je i službeno postao najtrofejniji trener u Riverovoj 118 godina dugoj povijesti, bez obzira na to što nije s njim osvojio argentinsku Primeru. No, želja za titulom nije ono što ga je zadržalo na El Monumentalu nakon tog lanjskog Superclásica, koji je ponudio takvu priču da bi vjerojatno svaki drugi trener u njegovoj situaciji smatrao kako je napravio sve što se napraviti može. U tako hektičnom okruženju stvari nisu nikad tako banalne.

U njemu je narasla vjera da je sustav koji je organizirao u klubu dovoljno jak da nadiđe turbulencije. U sebe i svoje metode je, uostalom, vjerovao od samog početka

Prije tjedan dana ponovno je izveo svoju momčad na Bocinu La Bomboneru, koja je dugo vremena bila za River neosvojiva tvrđava. S Gallardom na čelu postala je promenada; ovo je bio osmi Superclásico koji je vodio u gostima kod Boce i tek drugi upisani poraz. Zapravo, za neke nije ni ostao upamćen kao poraz: River Plate je ovog puta stigao sa prednošću 2:0 iz prve polufinalne utakmice, a čak ni nakon kasnog primljenog gola nije djelovalo kao da Boca ima pretjerane šanse, a ni snage za potpuni preokret.

U novom finalu Cope Gallardo će sa samo 43 godine života imati priliku pridružiti se velikanima Osvaldu Zubeldíji i Carlosu Bianchiju kao tek treći trener u povijesti natjecanja s više od dva naslova.

Napoleon

A onda je minulog vikenda, tek koji dan nakon tog pobjedničkog polufinala, Pep Guardiola dao izjavu kojom opisuje tijek i kraj svog blistavog puta u Barceloni, a ona je podsjetila na Gallardovu eru u Riveru.

“To je bila grupa prijatelja koji su stalno izlazili skupa i na večere” pričao je Pep. “Povezanost s ljudima koji su bili dio te grupe je nenadmašna; nema prvenstva ili svjetske titule koji bi to mogli nadoknaditi. Dali smo jedni drugima puno, ali postoji taj moment koji je naprosto posljedica protoka vremena, kada stvari dođu svom prirodnom kraju.”

Gallarda su još kao 16-godišnjaka prozvali El Muñeco, lutak, najviše zbog sitne konstitucije i dječačkih crta lica. No, na terenu je bio sušta suprotnost tom plahom nadimku, sa sposobnošću rješavanja i najvećih derbija — i to ne samo kroz sjajnu tehniku i topovski udarac, već i kroz mentalnu snagu koju je projicirao na momčad — i među Riverovim navijačima sve je češće zvan ‘Napoleon’. Okruženje južnoameričkog nogometa može od utakmice napraviti i bojno polje i prštavi karneval, a sposobnost trenera da pretoči svoje ideje i mentalno pripremi momčad na ovakve intenzivne susrete, koji su prečesto puno više od samog nogometa, apsolutno je vitalna. Ondje trener stvarno treba biti i vojskovođa.

Mnogi ga onako površno povezuju s Marcelom Bielsom, ponajviše kroz eruditski štih presvučen nekom dozom luđačkog fundamentalizma koji gotovo svi veliki južnoamerički treneri posjeduju u nekom obliku. Gallardo je igrao pod Bielsom u argentinskoj reprezentaciji, ali bilo je to poprilično davno. U jednom intervjuu za El Gráfico ne daje jasan odgovor na pitanje tko su mu trenerski uzori, iako se neminovno osvrće na Bielsu, ali i na Alejandra Sabellu, koji ga je kao 15-godišnjaka promovirao u ekipu Riverovih rezervi.

“Oni su bila dvojica najboljih trenera pod kojima sam igrao”, pokušao je Gallardo ipak dati nekakav odgovor. “Šteta što se s Bielsom nisam susreo još kasnije, jer za klinca njemu nije jednostavno pristupiti, pošto je podosta distanciran. No, kada bi ti prišao, od njega si samo upijao, a ja sam kasnije baš intenzivno želio znati razloge za sve, pokušavajući saznati odgovore od trenera i profesora. To me i usmjerilo k trenerskom poslu”

Doktorica Mozak

River mu je prvi put pristupio još kada je sa Nacionalom iz Montevidea, u kojem je završio svoju igračku karijeru, u debitantskoj trenerskoj sezoni 2012. osvojio titulu urugvajskog prvaka. Međutim, Gallardo se nije osjećao spremnim; imao je problema s tadašnjim vodstvom kluba, pa je tek 2014. postao siguran da je to okruženje u kojem je zaista spreman raditi. I iako je klub tih godina prolazio kroz vrlo turbulentno razdoblje, već je prve sezone Gallardo odveo River do trijumfa u Copi Sudamericani. To je klubu bio prvi kontinentalni trofej nakon predugih 17 godina čekanja, a već iduće sezone je osvojio i prvu Copu Libertadores nakon 1996., kada je trofej podigao upravo on kao Riverova ‘desetka’.

Uslijedio je pad, ponajviše zbog neminovne rasprodaje momčadi, ali u njemu je narasla vjera da je sustav koji je organizirao u klubu dovoljno jak da nadiđe turbulencije. U sebe i svoje metode je, uostalom, vjerovao od samog početka.

Jedan od prvih poteza po preuzimanju River Platea bio angažman neuroznanstvenice Sandre Rossi, koju je poslovično mačističko i tradicionalistički nastrojeno okruženje argentinskog nogometa prozvalo “Doktoricom Mozak”. Ali on je znao da mu je njeno znanje potrebno kako bi u kratkom roku podignuo razinu mladih igrača koji se brzo trebaju adaptirati na seniorski nogomet, pogotovo u Argentini. Njene tehnike kojima se pospješava stvaranje veza među neuronima, a samim time i obujam mozga, navodno su bile od velike pomoći mladićima pri brzom usvajanju automatizama.

Dok su ulice na putu do La Bombonere uoči lanjskog finalnog Superclásica ključale u kaosu, Gallardo je sjedio u svom uredu na 14 kilometara udaljenom La Monumentalu, gdje je bio u svojevrsnom kućnom pritvoru zbog suspenzije koju je zaradio u polufinalu protiv brazilskog Grêmija. Njega nisu morile slike nasilja koliko finalne pripreme za rat na terenu; cijeli dan se predomišljao oko toga isplati li se ići na Bocinih 4-3-3 s varijacijom na 4-4-2 koja ga je dovela do finala. Nazvao je pomoćnika Matíasa Biscaya, koji se s ekipom od ranog popodneva probijao kroz pomahnitalu svjetinu na ulicama. Naredio mu je da prenese igračima kako od njih traži da se prebace na varijantu s trojicom u zadnjoj liniji.

Dajte sreću mome srcu

“Saznao sam za promjene taj dan”, pričao je poslije stoper Javier Pinola, koji je krenuo od prve minute kao jedan od te trojice u obrani. “Ali bio sam miran, jer smo uvježbavali i tu varijantu još na pripremama. Uostalom, Gallardo posjeduje nevjerojatnu sposobnost analiziranja utakmica i prilagodbi na okolnosti kako bi izborio najbolji ishod.”

Naravno, kada na sve to dođe i rezultat, onda je povjerenje momčadi poput onoga koje vojnici imaju prema vojskovođi, bez obzira na to koliko teška bila situacija u kojoj se nalaze. Rijetko tko se više iščuđava njegovim odlukama, pošto je pokazao da su one donesene u najboljoj namjeri i često daju rezultat. Isto tako je to povjerenje u njegove metode, kao i u strast s kojom ih provodi, utjecala na Riverov momčadski duh, onaj za koji se prije njegovog dolaska — a posebno ispadanjem u drugoligaško društvo po prvi put u povijesti 2011. — mislilo da je bespovratno izgubljen. Gallardo je zaista od lutka postao Napoleon, isključivo kroz znanje i metodičnost za koje se nada da će i njegovi igrači početi s vremenom tražiti, baš poput njega svojedobno.

Baš zato nije ni čudno što su Riverov lanjski trijumf u Madridu s tribina pratila mnoga imena koje je Gallardo poveo do osvajanja tog istog pokala 2016., želeći dati podršku ekipi, ali i pokazati privrženost njemu kao treneru, iako je njihov “prirodni protok vremena”, kako je to onda Guardiola sažeo, u Riveru došao kraju.

Taj ciklus, barem što se Rivera tiče, možda konačno završi i za Gallarda eventualnim ulaskom u kontinentalnu legendu, osvajanjem treće Cope u finalu protiv Flamenga. Nakon toga je manje-više očito da budućnost za njega leži ondje gdje je proveo dobar dio igračke karijere i gdje svi talentirani igrači i treneri kad-tad žele doći: u Europi. Njegovim dolaskom na ovu stranu Atlantika europski će nogomet dobiti novog osebujnog ideologa

Ali to sigurno neće biti prije nego što El Muñeco još barem jednom stane uz aut-liniju dok s tribina deseci tisuća Riverovih fanatika krenu pjevati jednu od najljepših navijačkih pjesama, posvećenu njegovoj vojsci i njemu samom: “Dajte sreću, sreću mome srcu…”

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.