Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Luz Long: Priča o nacistu koji je izgubio od Owensa i zagrljaju koji je ponizio Hitlera

Prijateljstvo koje je spasilo olimpijski duh

Prasak se prolomio zrakom. Luz Long vrisnuo je od boli i srušio se na tlo. „Konačno je došao moj čas“, pomislio je osjetivši kako mu krv izvire iz netom otvorene rane. Pogledao je prema gore. Na Siciliji je bio sunčan ljetni dan, ali nebo se jedva vidjelo od gustog dima nastalog bjesomučnim bombardiranjem savezničke i osovinske artiljerije.

Oko njega je vladala nesnosna galama – pucale su granate, fijukali meci, a vojnici su urlikali. Međutim, sav taj kaos činio mu se sve tišim i tišim. Osjećao je kako mu se polako gase sva osjetila, kako se približava nesvjestica. Pred očima su mu prolazile najbitnije slike iz nedugog života. Sjetio se svoje žene i svojih sinova. Sjetio se svog prijatelja Jesseja. Sjetio se publike koja mu je skandirala dok je skakao po stadionima.

A onda se sjetio i rovova koje je preskakao, svih onih leševa suboraca i neprijatelja koje je preskočio u bitkama. „Sada je napokon gotovo“, pomisli. Ostao mu je još samo jedan, konačni skok. Skok u smrt.

***

Luz Long gotovo je nepoznato ime većini današnje populacije.

Ako je nekom sportskom znalcu možda i zazvonilo u ušima, sigurno će pomisliti na „onog nacista kojeg je isprašio Jesse Owens“. No, kao što je Owens u stvarnosti imao drugačiju priču od one po kojoj ga pamte, isto možemo reći i za njegova najvećeg rivala.

Carl Ludwig Long rođen je 1913. u Leipzigu. U to doba sasvim je normalno i, štoviše, nužno bilo da talenti iz bilo kojeg sporta usporedno „guraju školu“. Tako je mlađahni Long čitave dane provodio u gimnaziji i njezinoj dvorani, a nakon mature upisao studij prava na Sveučilištu u Leipzigu. Ondje će netom prije početka Drugog svjetskog rata steći doktorsku titulu.

U međuvremenu ga studentske obaveze nisu spriječile da žestoko trenira. Pokazivao je nadarenost u više disciplina, ali  tadašnji su stručnjaci procijenili da će najviše postići u skoku u dalj. Njegov veliki fizički potencijal rano je došao do punog izražaja uz prepoznatljivu njemačku pedantnost što se tiče tehnike. Već kao 20-godišnjak osvojio je naslov prvaka Njemačke i to s nacionalnim rekordom (7,65 metara). Godinu kasnije osvojio je broncu na Europskom prvenstvu u Torinu. Taj doseg ponovio je i 1938. u Parizu, a titulu njemačkog prvaka osvojio je ukupno šest puta. Međutim, natjecanje zbog kojeg će ostati zapisan u povijesti sporta održalo se u ljeto 1936. u Berlinu.

Nekoliko godina ranije nacistička je stranka osvojila potpunu vlast u Njemačkoj te je njen vođa Adolf Hitler odlučio prezentirati svoju moć čitavom svijetu. Organizirane su dotad daleko najblještavije Olimpijske igre – sagrađen je megalomanski Olimypiastadion na kojem se moglo natiskati preko 100.000 gledatelja. Na uvodnoj ceremoniji nebom je kružio čuveni cepelin Hindenburg, a Führer je gromoglasno proglasio igre otvorenima.

Nacističko vodstvo na sport je isključivo gledalo kao na učinkovito sredstvo za svoju propagandu. Njemački su sportaši pobjedama trebali dokazati fizičku superiornost, a posebni značaj imala je atletika kao bazični sport.

Luz Long bio je idealni primjerak ‘arijevske rase’.

Visok, plavook, plavokos, kao stvoren za ljubimca nacije. Hitler i ostatak nacističkog vodstva znali su za Owensovu reputaciju i rezultate, ali su očekivali da će njihov mezimac ponoviti pothvat boksača Maxa Schmelinga, koji je par mjeseci ranije u New Yorku nokautirao dotad nepobjedivog Joea Louisa.

I tako je sve bilo spremno za najčuveniji okršaj u skoku u dalj u povijesti. Međutim, malo je nedostajalo da do njega niti ne dođe.

U kvalifikacijskoj rundi norma za finale bila je 7,15 metara, odnosno gotovo metar ispod Owensova osobnog i svjetskog rekorda. Ali Owens je ranije istog dana odradio kvalifikacije na 200 metara, srušio olimpijski rekord pa došao prilično potrošen na skakalište.

Prvi pokušaj – prijestup. Drugi pokušaj – prijestup. Ostala je mu još samo jedna prilika i Jesseja je uhvatila velika nervoza. Tada mu je s osmijehom prišao on, njegov najveći rival, o kojem je tijekom priprema slušao mnogo, ali malo toga lijepoga.

Luz ga je pozdravio na engleskom i predstavio se, a Jesse ga je pristojno upitao kako je.

„Ja sam dobro, ali pitanje je – kako si ti?“, znakovito je protupitanjem odgovorio Nijemac.

„Kako misliš?“ zbunio se Jesse.

„Mora da te nešto muči, trebao bi biti sposoban kvalificirati se i zatvorenih očiju“, dobacio je Long i nastavio s par tehničkih savjeta kako da izvede posljednji skok bez previše rizika. Amerikanac ga je poslušao i posljednji skok odradio kako spada te tako rezervirao mjesto u finalu. Longova gesta ga je oduševila, stoga su poslije kvalifikacija pronašli vremena za popiti kavu u olimpijskom selu i pobliže se upoznati.

Onda je došlo vrijeme za veliku završnicu. Stadion je bio u potpunosti ispunjen, a u ložu je došao i njemački kancelar sa svojom zloglasnom svitom. Spektakl je mogao započeti.

U prvoj seriji Long je podbacio sa skokom od 7,54. Owens je skočio čak 20 centimetara dalje, a između njih se ugurao i Japanac Naoto Tajima s rezultatom 7,65. U drugoj seriji erupcija na tribinama – Long se izjednačio s Owensom na vrhu. Međutim, odmah potom Jesse ide do 7,87. U trećoj seriji Tajima se prvo izjednačava s Longom, ali ovaj zatim ide do 7,84, a Owens podbacuje sa 7,75. U idućoj seriji Luz ne uspijeva popraviti rezultat, dok Jesse radi prijestup.

Najbolje su sačuvali za kraj. Prvo je Long raspametio publiku skočivši do novog izjednačenja na vrhu, čitava loža bila je u deliriju. Ali uslijedio je hladan tuš – Owens leti do 7,94. Začuli su se uzvici američke delegacije: „USA! USA! USA!“. Sve njemačke nade pale su na posljednji, rješavajući skok Luza Longa. Može li nadmašiti vlastite granice i treći put uzvratiti Owensu istom mjerom?

Važnost trenutka pojela je Longa i napravio je prijestup. Hitler je istog trenutka ustao i napustio stadion.

Owensu je tek tada pao kamen s leđa i, potpuno opušten, izveo je slavljenički skok od 8,06 metara, još jedan olimpijski rekord. Čim se ustao iz pijeska osjetio je ruku oko ramena – Luz mu je prvi prišao, zagrlio ga i stisnuo mu ruku pred očima preostale nacističke elite, uključujući Rudolpha Hessa, Hitlerova zamjenika. On je kasnije Longu poslao službeni prijekor i upozorenje da „nikada više ne zagrli crnca.“ Ta poruka danas se nalazi u Sportskom muzeju u Leipzigu.

U tako kratkom vremenu je između Longa i Owensa buknulo žarko prijateljstvo, ali nakon Igara se više nikada nisu vidjeli. Život ih je razdvojio, no ostali su u kontaktu preko pisama. Long se sljedeće godine učlanio u studentsko udruženje nacističke stranke, a godinu potom pristupio je Sturmabteilungu (SA) – njemačkoj paravojnoj postrojbi koja je nakon Noći dugih noževa 1934., kada su joj SS-ovci pobili vodstvo, dobila sasvim minornu ulogu. Long je naposljetku 1940. pristupio i samoj nacističkoj stranci. Regrutiran je u Wehrmacht godinu kasnije i smješten u Berlin, gdje je vojnicima držao satove sporta i tjelovježbe.

Postoje nedoumice oko njegove daljnje sudbine.

Jesse Owens u svojoj autobiografiji tvrdi da mu je Long 1942. poslao posljednje pismo sa sjevernoafričkog bojišta. U pismu Luz predosjeća svoju skoru pogibiju i moli ga da poslije rata pronađe njegova sina i priča mu o ocu i svijetu u kojem svi ljudi mogu biti braća.

Međutim, njemački izvori tvrde da je Luz sve do 1943. bio izvan akcije, kada je poslan u protuzračnu jedinicu odmah u Italiju. Toj tezi pridonosi i jedan Owensov raniji intervju u kojem je izjavio da nakon početka rata više nije dobio nijedno Longovo pismo, ali se poslije rata zaista počeo dopisivati s njegovim sinom Kaijem. Na koncu se zaista i našao s njim u Njemačkoj te su razvili prisan odnos.

Long je bio ranjen 10. srpnja u bitci za San Pietro i ostavljen u njemačkom povlačenju. Zarobili su ga Britanci i smjestili u vojnu bolnicu. Rana sama po sebi nije bila smrtonosna, ali je izgubio previše krvi i nakon četiri dana je umro. Pokopan je na groblju u sicilijanskoj Motta Sant’Anastasiji. Obitelj mu je uspjela pronaći grob tek 1951., a poslije mu tijelo prebaciti u Njemačku.

„Bilo je potrebno mnogo hrabrosti da se sprijatelji sa mnom pred Hitlerovim očima. Sve moje medalje i trofeji ne vrijede ni približno kao prijateljstvo koje smo tada stvorili“,  jednom je rekao Owens.

Luz Long živio je u mračnoj državi čiji je režim promicao ideju rasne superiornosti. On je bio domoljub i jedan od mnogih Nijemaca koji su u nacistima vidjeli vođe naroda poniženog u Prvom svjetskom ratu; vjerojatno im je zbog toga (kao i snažnih pritisaka kojima je bio izložen kao javna osoba) na koncu i pristupio.

Međutim, njihova velika propaganda nije mogla suzbiti njegovu još veću ljudskost. Danas je gotovo nezamislivo da sportaši pomognu suparniku kada mu nešto pođe po krivu, pogotovo kad je na kocki neprocjenjiv ulog poput olimpijskog zlata. Dok su njegovi državni vođe Igre vidjeli kao borilište u kojem će pokazati svoju premoć, Long je svojim gestama sačuvao pravi olimpijski duh u najtežim vremenima.

Nije Jesse Owens ponizio Hitlera svojom pobjedom, već Luz Long svojim zagrljajem. Ta spontana, topla, tako jednostavna gesta spasila je sport, donijela mu pobjedu nad ideologijom. Zbog toga je zaslužio da ga se zapamti kao velikana, premda zapravo nije osvojio nijedno veliko zlato.

Ne propusti top članke