U nepuna dva olimpijska tjedna saznali smo da medalja, fakat, ima dvije strane.
Pratiti Igre značilo je uživati u raznovrsnim sportskim okršajima, ali i povremeno ostati šokiran percepcijom sportaša, s retoričkim i sve jasnijim pitanjem koje se pomaljalo u umu: pobogu, kako i kad smo se pretvorili u ovakve površne i nezahvalne idiote? Valja naglasiti da se u ovom slučaju nije radilo o uobičajenoj količini neznanja i površnosti ekipe oko nas dok komentira (ne)uspjehe sportaša po društvenim mrežama, medijima ili kafićima. Riječ je o nečemu drugome.
U javnosti se formirao opći narativ, i to brzinom požara među isušenim raslinjem i borovima premazanima smolom na kakvom jadranskom otoku, koji je Igre sveo na sve vulgarnije iščekivanje medalja i brojanje odličja domaćih sportaša; dakle, ljudi kojima bi valjda jedini smisao bavljenja sportom trebao biti što viši plasman Hrvatske na onoj ljestvici zemalja-osvajača medalja.
Nakon što je Sandra Perković osvojila četvrto mjesto u bacanju diska, iz domaćih medija mogli smo saznati kako je Hrvatska ostala “bez očekivane medalje” što je fraza koja upućuje na definitivnu zamjenu teza, pa je sve naopačke. Pa je publika, revoltirano zavaljena po kaučevima, ljuta jer je ostala bez trofeja. Sve smo joj omogućili, a ona ne može do trećeg zlata na trećim Igrama.
Najblesavija stvar je da stvaramo toksičan pritisak ljudima čiju motivaciju kao civili uopće ne možemo zamisliti
Nije prošlo mnogo od te naše ‘pale’ šampionke na užasnom četvrtom mjestu, kadli smo nad rukometnim turnirom zavapili kako je “šteta što nema hrvatskih rukometaša” uz poruku IHF-u “prešli ste granicu”, a poraz Portugala koji je onomad izbacio naše u kvalifikacijama na jednom je popularnom portalu tretiran nadnaslovom “Sve se vraća…”
Za većinu će Ivan Huklek ostati onaj koji je izgubio broncu, koji nije uspio dohvatiti medalju. I još je poražen od onog Srbina, pardon, “naturaliziranog Gruzijca koji nastupa za Srbiju”. Čuj, “naturaliziranog Gruzijca”. Ali OK, treba to razumjeti. Poznato je da za Hrvatsku nikad nisu i ne nastupaju ljudi rođeni, štajaznam, izvan Hrvatske. A Huklekova priča je velika. U njegovu slučaju proći kvalifikacije i doći uopće u priliku za odličje je herojstvo. On je pobjednik zbog činjenice da je tamo, u Tokiju, na Igrama. Jer je kroz zadnja četiri mjeseca živio sa strašnom tragedijom, sa smrću 11-godišnje sestre, boreći se na kvalifikacijama i poslije na Igrama natapajući suzama one strunjače.
Osim uspostavljanja kulta medalje koji je zavladao općim mnijenjem, na trenutke me je zaista znalo biti sram zbog medijskog tretmana sportašica i sportaša, i naših i ostalih. I to ne u tolikoj mjeri kao čovjeka iz medija, već kao dobronamjernog zaljubljenika u sport s popriličnim stažom praćenja ovakvih priredbi. Nagledao i naslušao sam se svega, nevino sam mislio. Ali za ovo me nisu pripremali, da parafraziram Iliju Čvorovića.
U nevjerici sam gledao kako Damiru Martinu u intervjuu prije utrke, tv novinar u svakom pitanju spominje one “tisućinke iz Rija”, iako je čovjek na početku mirno i uvjerljivo rekao da je to stvar prošlosti i da je srebro ogroman uspjeh. Nakon trećeg ponavljanja Martin je ispod oka pogledao novinara izvan kadra, evidentno pomalo iznerviran repeticijom “one nevjerojatne, šokantne završnice” iz jebenog Rija.
Ili kada TV novinar neposredno nakon kvalifikacija u kojima Filip Mihaljević nije uspio ući u finale, vidno razočaranom kuglašu koji niti jednom rječju ne traži alibi i na trenutke bolno realno priča o nepostizanju konstantnosti na treninzima posljednjih dana, uputi pitanje: “Filipe, pa što je razlog takvim oscilacijama?” Koje je, moram priznati, poprimilo pomalo montipajtonovske obrise.
U našem kolektivnom metajeziku ljudi poput Mihaljevića, Hukleka, Perkovićke, Sare Kolak će biti označeni kao gubitnici. Svi ti ‘očekivani’ medaljonosci koji su nas razočarali za nas će biti luzeri. I to postojanje luzera je evidentni dokaz potpunog nestanka poštovanja u društvu prema bilo čemu i bilo kome, nepriznavanju ikakvog merituma, što se tako neugodno vidjelo tijekom nepuna dva tjedna. Jer nas sport i sportaši ne interesiraju; zanimaju nas medalje, što je opet stara priča.
A mogli smo lako shvatiti koliko su veliki naši sportaši upravo na ovim Igrama, na kojima su vaterpolisti bili jedina nacionalna vrsta i kad su Hrvatsku predstavljali individualci iz sportova koji nas uglavnom ne zanimaju. Tim šampionima koji su se izgradili u tišini trebamo uvijek prvo zahvaliti i vidjeti kako im pomoći sustavno da budu bolji. A ne brojati im medalje poput entuzijastičnih knjigovođa. Najblesavija stvar je da stvaramo toksičan pritisak ljudima čiju motivaciju kao civili uopće ne možemo zamisliti.
A kad već spomenusmo te naše Barakude, razočaranje izabranicama Ivice Tucka je toliko da nisu vrijedni ni spomena. Osim što ćemo među plebsom organizirati online giljotinu zvanu anketa o tome treba li spomenuti ostati izbornikom. Jer samo trebamo pitati naše ljude, stručne u svemu, o tome ili bilo čemu drugome. Stvarno ne znam što može poći po zlu.
A svaki, ama baš svaki sportaš koji je otišao u Tokio propišao je krv da se ondje nađe. Umjesto da uživamo u dometima, dosezima i uspjesima sportašica i sportaša, mi podvlačimo crte pod sportske i ljudske sudbine kao da su brojevi i prema njima se ponašamo poput Liliputanaca iz vječne satire Jonathana Swifta koji su htjeli oslijepiti Gulivera jer im je bilo neugodno da ih gleda onako male.
Davno smo mi smislili duhovit naziv za te četvrtomjestaše. Njihova odličja su drvene medalje. Onda ne treba čuditi da od tih drvenih medalja ne vidimo ni drvo, kamoli šumu.
