Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Madagaskar, ljudi!

Kako su potpuni autsajderi zablistali na Afričkom kupu nacija

Zadnja izmjena: 11. srpnja 2019. GIUSEPPE CACACE

Četvrti najveći otok na svijetu poznat je po mnogim zanimljivim stvarima. Smješten u Indijskom oceanu, nekih 400-njak kilometara od afričke obale, Madagaskar je dom najunikatnijem ekosustavu na svijetu: više od 90 posto njegove biljne i životinjske populacije ne može se pronaći nigdje drugdje na planeti. Otok vam također pomaže da u ovim ljetnim mjesecima uživate u sladoledu od vanilije, pošto 80 posto prirodnog ekstrakta vanilije dolazi upravo s Madagaskara. Uz vaniliju, zemlja u velikoj količini izvozi i kavu te klinčiće i niz drugih začina.

Ali Madagaskar istovremeno i nije baš poznat po sportu, a pogotovo ne po nogometu.

Čak i nakon što su zapadni kolonijalisti u državu donijeli ragbi i promovirali ga u nacionalni sport, žitelji Madagaskara su i dalje u velikoj mjeri bili fokusirani na neke tradicionalne otočke oblike rekreacije, poput lokalnog borilačkog sporta zvanog moraingy ili hrvanja sa domaćom vrstom stoke zebu, rekreacije poznatije pod nazivom savika.

Baš je njihova nogometna selekcija dobila nadimak Barea, što je zapravo zebu bik; u narodu je on simbol časti, ponosa i snage. Nerijetko njihovi reprezentativci slave golove tako što se okupe u krdo i plešu s prstima na glavi oponašajući rogove, ali problem je taj što Madagaskar i nije baš imao previše puta mogućnost slaviti pogotke.

“Nebo je naša granica. Evo, prošlo Svjetsko prvenstvo nitko nije baš računao na Hrvatsku i baš je ona dospjela do finala”

Teško financijsko stanje u državi pogođenoj krvavim građanskim ratom — prema UN-u 70 posto populacije živi ispod granice siromaštva — ostavljalo je sport bez značajnih ulaganja, što se očitovalo i na rezultatima. Madagaskar je sve donedavno bio na 190. mjestu FIFA-ine rang ljestvice od ukupno 211 članica, a jedna od najpoznatijih anegdota je s kvalifikacijske utakmice za Svjetsko prvenstvo protiv Obale Bjelokosti 2001., kada su navijači posjetili igrače u nedovršenom, raspadnutom hotelu u kojem su spavali na podu. Sami navijači su unatoč neimaštini sakupili oko dva milijuna madagaskarskih franaka, što je otprilike 220 eura, kako bi pokazali solidarnost s nogometašima. Tadašnji reprezentativni kapetan se rasplakao po primitku kuverte s novcem, nakon čega su svi zajedno počeli klicati i slaviti.

Madagaskar je tu utakmicu izgubio sa 3:1, ali ljudima je to bilo najmanje bitno.

Oslanjanje na iseljenike

Siromaštvo i manjak organizacije nije, naravno, karakteristično samo za tu zemlju, ali njen poprilično senzacionalni uspjeh na aktualnom Afričkom kupu nacija — gdje će Madagaskar u večerašnjem četvrtfinalu odmjeriti snage s Tunisom — potvrđuje koliko minimalna ulaganja mogu pomoći razvoju nogometa u Africi.

FIFA-in program razvoja nogometa na najsiromašnijem kontinentu dao je neke minimalne uvjete za stabilni razvoj koji krovna svjetska nogometna organizacija pokušava dugoročno omogućiti i uspostavljanjem nadzora nad tamošnjim nogometnim savezom. Ta je mjera uvedena nakon što je zaluđenost nogometom u kvalifikacijama za Kup nacija rezultirala stampedom na domaćem susretu protiv Senegala, a u njemu je smrtno stradala barem jedna osoba, dok je njih 40 teško ranjeno. Pošto to nije bio jedini takav incident, FIFA je odlučila u studenom prošle godine u potpunosti uzeti situaciju pod svoju kontrolu postavivši tzv. Odbor za normalizaciju na čelo nogometa u zemlji.

Dok se tako nadaju postaviti dugoročni plan i program razvoja, ovaj fenomenalni niz — koji uključuje i slavlje rezultatom 2:0 nad jednim od favorita turnira, Nigerijom, u grupnoj fazi — u ogromnoj je mjeri plod truda i vjere izbornika, Francuza Nicolasa Dupuisa. Od njega se jako malo očekivalo kada je u ožujku 2017. stigao na otok kako bi preuzeo reprezentaciju, što mu je bio prvi trenerski posao nakon što je, uz kraće prekide, punih 20 godina proboravio na klupi francuskog četvrtoligaša AS Yzeurea, u kojem je i proveo dio svoje također niželigaške nogometne karijere.

Dupuis je kao skromni zadatak dobio pokušaj plasmana na Afrički kup nacija prvi put u povijesti, a u tome je na kraju mimo očekivanja uspio. Kako vidimo, uspon nije stao tu.

Pritom je i dalje vezan poslom uz Francusku, u kojoj obnaša ulogu trenera i sportskog direktora u četvrtoligašu FC Fleury 91. Možda je ružno to tako postaviti, ali ta mu pozicija jako pomaže da do kraja sprovede svoj paralelni posao na Madagaskaru, a to je smjena generacije. Madagaskar je zemlja s populacijom od 25 milijuna ljudi, ali bazen iz kojeg može crpiti talentirane nogometaše je neproporcionalno mali, pogotovo jer država nema profesionalnu nogometnu ligu. Zbog toga se i dalje oslanja na iseljenike u Francuskoj, od koje je država 1960. službeno proglasila nezavisnost, te pokušava uvjeriti njihove potomke da se odluče igrati za zemlju udaljenu tisućama kilometara.

Izbornik je krenuo u potragu za novim imenima koja bi zamijenila ikone poput 35-godišnjeg kapetana Faneve Ime Andriatsime, člana francuskog Clermonta, te dua u obrani, 34-godišnjeg Gervaisa Randrianarisoe iz Saint-Pierroisea i momčadskog mu suigrača, 32-godišnjeg Pascala Razakanantenaine. Oni su, uz 33-godišnjeg napadača Paris FC-a Lalaïnu Nomenjanaharyja, već desetak godina stupovi reprezentacije.

Hrvatska kao inspiracija

Prvi im se pridružio Toavina Rambeloson, 26-godišnji branič tada francuskog trećeligaša Tourcoinga, nakon čega su “da” rekli i Ibrahima Dabo, vratar rođen u Créteilu, kao i 23-godišnji Marco Ilaimaharitra, sin iseljenika s Madagaskara koji igra za belgijski Charleroi. Tu ima i internacionalnih imena, poput Romaina Métanirea koji nastupa za Minnesota United u SAD-u te Anicet Abel, igrač bugarskog Ludogorca.

No, najveće ime koje odlučilo pomoći na ovom putu je svakako legendarni Jérémy Morel, 35-godišnji stoper s više od po 100 nastupa za Marseille i Lyon. Njegov otac je doseljenik s Madagarskara, a napredak u razvoju struke iza Dupuisa i energija s kojom mu je izbornik prišao nagovorila ga je da sa 34 godine debitira za Madagaskar u kvalifikacijskoj utakmici protiv Sudana prošlog studenog.

Prisutnost takvog profesionalca svakako pomaže i dvojcu iz domaćih klubova koji su na reprezentativnom rosteru: treći vratar Jean Dieu-Donné Randrianasolo, 30-godišnji član CNaPS Sporta, te 21-godišnji napadač Fosa Juniorsa čije ime, Romario Baggio Rakotoarisoa, govori da se nije mogao u životu baviti ni čim drugim osim nogometa.

“Mi nemamo zvijezde u ekipi, već je momčad ta koja je zapravo zvijezda”, priča Dupuis. “To je momčad pravih prijatelja, ali i talentiranih igrača koji su vrlo dobri, ali ipak nisu zvijezde. Igrači koji se slažu i koji uz malo taktičke discipline mogu biti sjajna momčad.”

Baš kao u kakvom filmu o luzerskoj momčadi koja se sklepa u pobjednike, Madagaskar je pogodio dobitnu kombinaciju iskusnih profesionalaca i mladića željnih da donesu slavu svojoj izmučenoj zemlji.

Trijumf protiv DR Konga u osmini finala, kad je prolaz izboren boljim izvođenjem jedanaesteraca, s tribina je pratio i sam predsjednik Andry Rajoelina. On je iznajmio čartere za čak 480 navijača, čija prosječna mjesečna plaća iznosi oko 200 kuna, kako bi ekipi mogli osobno dati podršku s tribina. Ovaj neočekivani trijumf njihove reprezentacije pomaže im da u tim teškim vremenima pronađu ponos i sreću koju su utkali u duhu baree, životinje koja im stoji i na nacionalnom grbu. Pritom inspiraciju vuku iz još jedne priče o maloj državi s mnogo problema koja je kroz nogomet stigla do velikih visina.

Da, Madagaskar se ugleda na Hrvatsku i na njen trijumfalni put u Rusiji.

“Nebo je naša granica”, izjavio je u intervjuu za BBC napadač William Gros. “Evo, prošlo Svjetsko prvenstvo nitko nije baš računao na Hrvatsku i baš je ona dospjela do finala. Za mene je reprezentacija više kao obitelj i ovo što smo učinili je veliki napredak za Madagaskar, stoga mislim da ovdje možemo otići onoliko daleko koliko mi to želimo”.

S naoštrenim rogovima, ova družina će družina i danas željeti nastaviti svoj san.

Ne propusti top članke