Samo su dva razloga da s Autopista del Mediterráneo, gotovo 1.000 kilometara duge autoceste koja povezuje sjevernu i južnu Španjolsku s njenom istočnom obalom, skrenete u Vila-real. Prvi razlog je ako ste u potrazi za keramičkim pločicama – ovaj maleni gradić na 60-ak kilometara od Valencije baza je najuspješnijim i najvećim španjolskim proizvođačima pločica i središte je ove industrije.

Drugi je razlog, naravno, nogomet.

Stadion El Madrigal nemoguće je promašiti i to ne samo zato što je obložen – a čime drugime – žutim keramičkim pločicama. Nalazi se u samom centru gradića koji na lokalnom jeziku Castellona zovu Villarreal. Njegov je kapacitet 24.890 gledatelja, što je gotovo polovica populacije mjesta, i dom je klubu po imenu Villarreal CF. Žuta podmornica trenutno je petoplasirana momčad španjolskog prvenstva i klub koji je u svojoj povijesti igrao i polufinale Lige prvaka i polufinale Europa Lige. Ukratko, nešto što se od tima koji dolazi iz ovako male sredine i koji nije igrao Primeru prije 1998. – tek 14 sezona proveli su u Segundi i Segundi B, a ostale u Terceri i regionalnim ligama – nitko ne bi očekivao. U čemu je, dakle, tajna?

U keramičkim pločicama, naravno. I jednoj mesnici.

Rezultat je dio puno šire priče. Priče o samoodrživom klubu kakav je postao motor koji vuče čitavo lokalno društvo i život u provinciji čini ljepšim

U 19. stoljeću ovo je dotad ruralno područje živjelo od uzgoja naranči, koji je omogućio ogromni ekonomski napredak. Nakon Građanskog rata lokalni vlasnici plantaža odlučili su zarađeni novac pretvoriti u izgradnju tvornica keramike, pretvorivši gradić u jedan od najvažnijih u Europi za ovu industriju. Za to je vrijeme obitelj Roig u Valenciji otvorila mesnicu Mercadona i uskoro krenula u brzo rastući biznis supermarketa. Za četiri godine otvorila je osam prodavaonica u regiji, a onda je u 1990-ima Mercadona doživjela bum – danas je to, prema Forbesu, tvrtka s devetom najboljom reputacijom u svijetu, s preko 75.000 radnika i preko 1.500 poslovnica te godišnjim profitom koji prelazi preko 600 milijuna eura.

Model za male klubove

Fernando Roig, jedan od vlasnika ovog trgovačkog lanca i vlasnik tvornice pločica Pamesa, prije 20 je godina odlučio dio novca investirati u lokalnu nogometnu momčad, koja se u to vrijeme nalazila u drugom rangu natjecanja i imala prosjek od jedva 3.000 gledatelja po utakmici. Godinu kasnije Žuta je podmornica prvi put zaigrala u Primeri; već u travnju 2006. bila je u polufinalu Lige prvaka, a Juan Riquelme je u posljednjoj minuti promašio jedanaesterac koji bi dvoboj s Arsenalom odveo u produžetke.

Međutim, nije ovo tipična priča o bogatašu koji je svoje gotovo dvije milijarde eura vrijedno bogatstvo odlučio rasipati na skupa pojačanja i napraviti instant-uspjeh.

Roig je od početka želio stvoriti klub koji će biti samoodrživ i poslovati bez minusa. Za početak je popravio uvjete u omladinskoj školi, potom raširio skautsku mrežu u Južnoj Americi, a u isto vrijeme prigrlio relativno jeftine igrače koje su veliki klubovi odbacili, poput Riquelmea ili Diega Forlana. U Europu je iz Južne Amerike doveo i trenera Manuela Pellegrinija i maleni je klub s periferije preko noći postao respektabilna sila.

Klub s malim stadionom, malim budžetom i iz malene zajednice pretvorio se u klub s velikim snovima.

“Villarreal je model po kojem bi se trebali organizirati i raditi mali klubovi”, kazao je za ESPN prošle godine Dan Plumey, stručnjak za nogometne financije sa Sveučilišta Hallam u Sheffieldu. “Klub je godinama radio na ulaganju u mlade talente, razvoju akademije, stvaranju veza s lokalnom zajednicom, a sve kako bi funkcionirao kao samoodrživ biznis. Navijači su ovo prihvatili jer su vidjeli da je Roig na pravom putu”.

Velika ekonomska kriza od sredine 2000-tih tresla je Španjolsku, a posao s pločicama je bio pred propadanjem, pa je klub došao pred zid. Međutim, Roig je odbio ponuđenu pomoć lokalne vlasti, smatrajući da je novac potrebniji zajednici nego klubu. Štoviše, 2009., u jeku krize, svi su nezaposleni vlasnici sezonskih ulaznica mogli besplatno na tribine besplatno.

Nogometno središte regije

Ipak, klub se nije mogao nositi s većim i bogatijima od sebe, pa je prije dvije godine ispao u niži rang natjecanja. To nije negativno utjecalo na njegovo poslovanje. Roig je prodao svoj udio u Mercadoni, jednoj od rijetkih španjolskih kompanija koja je i u ekonomskoj krizi poslovala u plusu, i uložio ga u klub. Ali ne način da su dovedena skupa pojačanja. Prije svega su vraćeni svi dugovi, pa je klub krenuo od nule i od početka poslovao u plusu. Dovršen je i veliki, supermoderni trening centar Sports City s devet terena i svom pratećom infrastrukturom. Proširena je skautska služba, ojačana struka u omladinskoj školi, a onda je izgrađen i drugi trening centar s još 12 terena kojima se koriste ostale momčadi regije.

Vila-real, gradić od jedva pola kapaciteta Camp Noua u Barceloni, pretvoren je u pravo nogometno središte — Villarreal se vratio u Primeru, njegova B momčad je u Segundi B, C momčad je u Terceri, a osnovana je i ženska ekipa koja je trenutno u drugom rangu natjecanja. Usto u klubu procjenjuju da se njihovim terenima svakog tjedna služi između 1.500 i 2.000 mladih nogometaša.

Cilj je jasan. Proizvoditi igrače i na njima bazirati momčad koja bi opet trebala biti savršeni balans jeftinih pojačanja i domaćih snaga. Uz ravnopravniju podjelu novca od TV prava koja je dogovorena u Španjolskoj, Villarreal bi trebao imati priliku nešto duže zadržati najtalentiranije mlade igrače i biti konkurentan, ali i u isto vrijeme održati poziciju samoodrživog, stabilnog i dobro organiziranog kluba i to prodajom igrača vlastite proizvodnje.

No, za Žutu podmornicu rezultat će uvijek biti važan, ali samo kao dio puno veće i šire priče. Priče o samoodrživom klubu kakav je gotovo preko noći postao motor koji vuče čitavo lokalno društvo i koji život u provinciji čini ljepšim.