Bilo je to negdje početkom 2012. godine kad je Sadio Mané kao 19-godišnjak stigao u Metz kako bi, poput mnogih svojih vršnjaka, pokušao naći svoj put u europskom nogometu.
Tog je siječnja stigao u Francusku iz rodnog Senegala kao jedan od većih talenata u senegalskoj Académie Génération Foot. Nakon samo par dana u klubu put mu se susreo s nekim putnikom-namjernikom iz Kine, koji je pri posjeti gradu odlučio svratiti i do klupskih prostorija. Poslije par dana je objava na jednoj od najpopularnijih kineskih društvenih mreža postala viralna, a na njoj je, uz sliku mlađahnog Manéa u klupskoj trenirci stajalo i objašnjenje konteksta.
Ukratko, taj se turist pomalo i začuđeno narugao mladiću koji se “kao Japanac klanjao pod kutem od 90 stupnjeva svima koje je sreo”, a kada je vidio autora da fotografira, zamolio ga je za sliku koju bi mogao “poslati majci kući u Senegal”. Čovjek mu je želio poslati sliku kako bi je on mogao proslijediti, ali na pitanje koja mu je e-mail adresa Mané mu je pokušao dati adresu klupskih prostorija. Na kraju je još pažljivo upitao treba li i nešto platiti.
Jürgen Klopp je jednom prilikom za njega izjavio da je “predobar”, misleći na terenski učinak, ali svima je bilo jasno da to vrijedi i za njegove karakterne osobine.
“Pokušavam što češće doći u selo kako bih znao da držim obje noge čvrsto na zemlji”
Bila bi ta priča podloga za bedasto ismijavanje kulturoloških razlika i činjenicu da netko u siječnju 2012. ne zna što je e-mail adresa, ali ta anegdota, jedna od brojnih vezanih uz Manéa, govori nam i koliko je zapravo dug, zamršen i na kraju krajeva iscrpljujuć put jednog mladog nogometaša iz ruralne Afrike od anonimnosti do slave. Ta će njegova priča, koja je kulminirala trijumfalnim Liverpoolovim prošlosezonskim pohodom do europskog vrha, gotovo sigurno poslužiti mnogim njegovim nasljednicima kao orijentir, od početka do kraja i sa svim dobrim i lošim stranama.
Rođen na periferiji Sédhioua, senegalskog gradića udaljenog 800 kilometara od glavnog grada Dakra, Mané je po svom priznanju bio sramežljivo i pomalo usamljeno dijete. Kako te priče uglavnom i počnu, volio je loptu i od nje se odvajao samo kad bi se bojao nove porcije odgojnih batina ukućana, kojima je nogomet bio zadnja rupa na svirali i sasvim nepotrebna distrakcija od školskih obaveza. Njihov je plan bio da Sadio završi školu prije nego što se zaredi i postane svećenik. Sadio je također veoma religiozan, ali je razlika bila u tome ta što je njemu nogomet bio podjednako sveta stvar, za koju se bio također spreman odricati koliko god je bilo potrebno.
Početak avanture
Otkako je kao 10-godišnjak pratio senzacionalni senegalski pohod na prvom Svjetskom prvenstvu za tu reprezentaciju, onom u Japanu i Južnoj Koreji 2002., Mané je poželio naći mjesta za sebe daleko od Sédhioua. Odrastao je još dovoljno da načuje o prvim probama koje je Génération Foot organizirao u glavnom senegalskom gradu, ali put onamo je bio kolosalan sve i da je imao novca i blagoslov obitelji. U nedostatku obaju faktora morao je gotovo doslovno stavljati glavu u torbu kako bi pokušao demonstrirati svoje vještine dakarskim trenerima; s 15 godina je prelomio i krenuo u realizaciju svog plana. Skrio je svoju sportsku torbu u visoku travu iza kuće da bi u samu zoru pobjegao kroz prozor bez da je ikom išta rekao, osim svom najboljem prijatelju.
“Pješačio sam tko zna koliko dugo dok nisam naletio na poznanika kojeg sam nagovorio da mi posudi novac za autobusnu kartu do Dakra”, pričao je Mané o svojim počecima France Footballu. Pojavio se u Dakru nakon cijelog dana putovanja i osvanuo na ulaznoj rampi kampa u poderanim hlačicama i starim, odrpanim tenisicama.
“Gledali su me čudno, s podsmjehom. Čak su me i treneri pitali mislim li stvarno da sam spreman postati nogometaš. Ja sam shvaćao na što misle, ali nisam imao baš izbora. Bio sam dobar i primili su me, i tu je početak moje avanture.”
Roditelji su ga uspaničeno tražili posvuda. Put ih je naveo do njegova prijatelja za kojeg su pretpostavljali da mu šutnjom čuva leđa, a kada su ga napokon prelomili da im prizna kako je Sadio završio u Dakaru na probama, istog su časa kontaktirali Génération Foot, u kojem su mu treneri već našli obitelj kod koje bi mogao ostati živjeti. Sadio je odbijao ići natrag za Sédhiou prije nego što su mu obećali kako će ga pustiti natrag u Dakar ako položi zadnju godinu škole. Roditelji su pristali, vidjevši što je spreman napraviti samo da igra nogomet, pa se Sadio ponovno zaputio put glavnog grada, ovaj put s ujakom, dan nakon što je školska godina završila.
Senegalski uspjeh na SP-u 2002. — kada je reprezentacija na otvaranju pobijedila tad aktualnog prvaka Francusku i neporažena stigla do četvrtfinala u kojem je u produžetku izgubila od Turske — samo je dodatno potencirao interes koji francuski klubovi imaju za skautiranje akademija u bivšim kolonijama. Računica je jednostavna: mogu dovesti na desetke najtalentiranijih mladića koji pritom znaju jezik, često imaju i francuske papire, a dovoljno je da jedan od njih napravi kakvu-takvu karijeru i transfer da se isplate sva ulaganja za one koji ne uspiju. S povećanim interesom klubova stigao je i povećani interes agenata koji vrbuju te siromašne dječake, znajući da su spremni napraviti bilo što da se domognu Europe i nogometne slave.
Srećom, Manéa su najpohlepniji među takvima mimoišli prije nego što ga je u jesen 2011. Metz odlučio dovesti svoje redove.
Od dobrog duha do demona
No, nisu samo e-mailovi i kineski turisti bili šok za tinejdžera sa senegalskog sela, koji je tek godinu-dvije dana prije toga skrivao torbe po grmlju kako bi u tajnosti putovao 800 kilometara na probu. Adaptacija na razinu elitnog europskog nogometa teška je, a upravo taj konstantni priljev igrača iz sredina sličnih onoj iz kakve je on došao znači da mjesta za pogreške nema previše. U Metzu se izborio za svoje mjesto, ali njegovu učinku nije pomoglo to što je klub ispao iz Ligue 1; ostao je na jednom pogotku iz 21 susreta, ali to nije obeshrabrilo ni njega ni potencijalne kupce koji su vidjeli potencijal koji kao igrač posjeduje.
Najbrži na okidaču bili su iz Red Bull Salzburga i platili ga četiri milijuna eura, što je — pomalo i iznenađujuće — u tom trenutku treći najveći iznos koji je Metz dobio za nekog svog igrača. I to nakon samo jedne, realno po klub vrlo loše sezone.
Mané zaista djeluje dobroćudan tip, ali nogomet najčešće nije dobroćudno okruženje.
Lako ga je zavoljeti kad shvatite da je to čovjek koji opsesivno nezgrapno kopira slavlja svojih suigrača i koji za sebe kaže da je “vjerojatno jedini profesionalni nogometaš koji ne zna igrati PlayStation” ili koji posveti zamjetan dio intervjua opisivanju situacije u kojem mu je žena u supermarketu gurnula dijete u ruku da se s njim fotografira. Ali isto tako će se mnogi, pogotovo Salzburgovi navijači, prisjetiti kako je Mané izigrao klub koji ga je promovirao kao zaista spremnog za najviša dostignuća. Jedan njegov potez do danas je ostao nerazjašnjen i neopravdan.
Bila je to ona situacija kad se Mané nije pojavio na posljednjem treningu pred ključnu uzvratnu utakmicu doigravanja za plasman u grupnu fazu Lige prvaka. Salzburg je tog ljeta 2014. u prvom susretu pobijedio Malmö 2:1 i bio na korak do svog još uvijek nedosanjanog sna, ali je uoči uzvrata Mané, svjestan da ga Southampton očajnički želi u svojim redovima, odbio trenirati i putovati s momčadi. Pošto je bio ponajbolji igrač i glavna uzdanica sa 45 golova i 32 asistencije u 87 susreta, to je toliko destabiliziralo atmosferu u klubu da se momčad na uzvratu u Švedskoj raspala u fragmente i izgubila s uvjerljivih 3:0. Mané je već bio na putu za Englesku, gdje je potpisao četverogodišnji ugovor, a Salzburg je dobio nešto manje od 13 miljuna eura. Ali to nije bila utjeha: dobri duh se preko noći pretvorio u njihova demona.
Tamo gdje je sve počelo
Nakon dvije sezone u Southamptonu prešao je u Liverpool, postavši neizostavni dio Kloppova ubitačnog napadačkog trozupca u kojem je ove sezone zajedno s Mohamedom Salahom podijelio titulu najboljeg strijelca Premier lige. Ta fantastična, ali strašno iscrpljujuća sezona i trofej Lige prvaka podignut pred njen kraj podsjetili su ga i na dane kada mu stvari nisu išle po planu. Kada je znao upadati u golgeterske nizove koje bi znali pratiti i sušni periodi iz kojih se svojom pozitivom znao izvući i zbilja podignuti svoju igru na još viši nivo.
Njegov karijerni put do zvijezda bio je zaista dug i težak, poput onog puta u jednom smjeru od Sédhioua do Dakra.
Nekoć je žarko želio pobjeći glavom bez obzira iz svog sela kako bi ostvario svoju životnu želju. Danas, nakon što ju je ostvario, rado se vraća. Mogao je nakon trijumfalne sezone birati, poput svojih suigrača, bilo koje luksuzno mjesto na svijetu za zasluženi odmor, pogotovo jer je na kraju cijele balade uspio odvesti i Senegal do finala Afričkog kupa nacija u kojem je ipak poražen od Alžira, ali radije se vratio onamo gdje je sve počelo.
Prije koji dan stigao je natrag u Sédhiou, gdje šalje dio svoje danas obilne plaće na obnovu bolnica, cesta, ali i područne škole u koju se vratio one godine samo radi obećanja koje su mu dali roditelji.
“Pokušavam što češće doći kući u svoje selo kako bih znao da držim obje noge čvrsto na zemlji”, objasnio je.
