Manekeni i stari lisac

Armani Milano vodeća je momčad Eurolige. Kako se to dogodilo?

Zadnja izmjena: 17. studenoga 2021.

Per aspera ad astra popularna je latinska izreka kojom se želi naglasiti koliko je izazovan put do uspjeha. U euroligaškom svijetu njom se svakako može poslužiti Anadolu Efes, koji je od posljednjeg mjesta 2018. trnovitim stazama dogurao do osvajanja titule ove godine. No, čini se da još jedan euroligaš prolazi put od trnja do zvijezda: Armani Milano.

Jedini talijanski predstavnik nije se baš proslavio u Euroliginu modernom periodu. U prvoj sezoni, nakon što se liga smanjila na 16 sudionika, zauzeo je posljednje mjesto, dok je godinu potom samo Efes imao lošiji omjer. Uslijedile su tek nešto bolje dvije sezone, i dalje s negativnim omjerom pobjeda i poraza (12:16 pa 14:16), da bi proljetos konačno bio napravljen toliko željeni iskorak: ne samo da je skorom 21:13 izboreno doigravanje, nego je i u maratonskoj četvrtfinalnoj seriji s Bayernom izboren Final Four, na kojem je momčad tijesno poražena (84:82) u polufinalnom okršaju s Barcelonom.

Ono što je uslijedilo ove jeseni pokazuje da Milano nije bio priča samo za jednu sezonu.

U uvodnih devet kola Manekeni su ostvarili osam pobjeda te samostalno drže vodeću poziciju u Euroligi. Jedini poraz pretrpjeli su u München, a rušili su ostale legitimne pretendente na titulu: CSKA, Efes i Barcelonu. Posebno je dojmljiv bio prošlotjedni trijumf u Istanbulu gdje su zauzdali Fenerbahçe, ostavivši ga na frapantna 43 poena.

Messinini Manekeni prije svega izgledaju posve koherentno. To je momčad prekaljenih klasa koje se znaju potući i igrati paklenu košarku

Otkako je slavni modni dizajner Giorgio Armani kupio klub, Milanu novca doista nije nedostajalo. Međutim, ni njegovi milijuni, koji su u grad doveli brojne klasne igrače, nisu bili dovoljni za streloviti uspon na sam vrh. Konkurencija u Euroligi je žestoka, stoga su trebale godine rada, pogrešaka i stjecanja iskustva da bi se došlo do dobitne formule. Podsjetimo, Milano je često formirao momčadi oko atraktivnih Amerikanaca, dok su domaći igrači imali sporednu, ako ne i minornu ulogu. Obično su to bile napadački orijentirane ekipe koje su protiv najjačih euroligaša primale više koševa nego što su mogle ubaciti.

Aktualni Milano posve je drugačija priča, a njezin začetak dogodio se prije dvije i pol godine kada je trenersku poziciju preuzeo Ettore Messina. Čuveni talijanski mag drugi je najuspješniji trener u euroligaškoj povijesti — poslije, jasno, nedodirljivog Željka Obradovića. Messina je tijekom bogate karijere osvojio četiri europske titule: po dvije s bolonjskim Virtusom i s moskovskim CSKA-om.

Dalekovidni potez

Njegov dolazak u Milano ipak nije toliko gromoglasno odjeknuo zbog sumnji da je već odavno prošao svoj zenit. Naime, Messina je svoju posljednju euroligašku titulu osvojio još 2009., a u proteklom desetljeću nije previše bio u europskoj košarci.

Želio je iskoristiti stečenu reputaciju kako bi postao prvi Europljanin šef stožera neke NBA franšize, ali to mu naposljetku nije pošlo za rukom. Proveo je jednu sezonu kao konzultant u šampionskim Lakersima (2012.), a kasnije još pet kao asistent Gregga Popovicha u San Antonio Spursima i na tome je ostalo. U međuvremenu je odradio dvije ne baš uspješne sezone u CSKA-u (2012.–2014.), a nije se proslavio ni u svom drugom mandatu kao talijanski izbornik (2015.–2017.). Dojam je bio da se ipak nalazi u padu te da su, dok je tražio svoje mjesto u Americi, mlađi stručnjaci poput Dimitrisa Itoudisa i Šarūnasa Jasikevičiusa preuzeli primat u Euroligi.

Nije to bilo bez podloge. Euroliga se uvelike promijenila u proteklih desetak godina. Kada je Messina bio na svom vrhuncu, to je bila liga u kojoj su najveće zvijezde bili treneri; Njihov autoritet bio je neupitan i nije bilo govora o tome da će sustav prilagođavati određenom igraču. Igrači su se, ma koliko god bili kvalitetni, trebali uklopiti u trenerovu viziju ako su željeli doći do minuta i ovlasti. My way or the highway, reklo bi se.

U međuvremenu su, pod velikim utjecajem NBA lige, euroligaški igrači dobivali sve jači status i može se reći da su postajali zvijezde u smislu koji ta riječ ima u Americi. Posljedično su si sve više toga dopuštali, a treneri su počeli tolerirati svakakve hirove svojih pulena u zamjenu da od njih izvuku maksimum na parketu. Messini je, pak, takav pristup bio nepojmljiv, zato je valjda prva stvar koju je napravio kada je došao u Milano bilo izbacivanje Mikea Jamesa iz momčadi, i to ne zbog nečeg što je učinio, nego zbog stvari koje bi mogao učiniti.

“Činjenica da nikad nisi bio kažnjen zbog svog ponašanja meni je nevažna”, napisao mu je u čuvenom otpusnom e-mailu, “Zvao sam ljude koji su te trenirali u Panathinaikosu, Phoenix Sunsima, pa čak i one iz tvojih mlađih uzrasta. Svi su potvrdili moje sumnje da si preveliki rizik za timsku kemiju.”

James je tada imao važeći milijunski ugovor i činilo se da je Messina sišao s uma rješavajući se igrača koji je prethodne sezone igrao košarku karijere i bio na 20 poena i šest asistencija prosječno. Međutim, James je potom otišao u CSKA, a svoju epizodu u Moskvi završio je upravo na način kojeg se Messina pribojavao. Usprkos odličnoj igri, njegovo ponašanje postalo je neprihvatljivo, stoga ga je Itoudis izbacio iz momčadi samo par kola uoči doigravanja. Tako se Messinin naoko suludi potez pokazao briljantno dalekovidnim.

Preciznost, odgovornost, agresija

U međuvremenu je talijanski mag u Milanu okupio momke po svom ukusu i pretvorio (ispod)prosječnog euroligaša u kandidata za titulu. Kao i prethodnih godina, američki igrači i dalje predvode momčad u poenima (Shavon Shields, Devon Hall i Malcolm Delaney), ali iznimno bitan dio momčadi čine dvije talijanske zvijezde: povratnik iz NBA lige Nicolo Melli (koji je u svojoj prvoj milanskoj epizodi skupljao mrvice, pa se trebao probijati na najveću scenu kroz Bamberg) te veteran Luigi Datome. Dašak ekstra-klase daje španjolski španer Chacho Rodriguez, dok mobilni bedem u reketu predstavlja njegov vršnjak Kyle Hines (linkovi na oba).

Istina, Manekeni su podosta vremešni na nositeljskim pozicijama. Igra se mnogo utakmica i činilo se da će lani to predstavljati nepremostivi problem u intenzivnoj seriji s Bayernom, ali Messinina stara garda pokazala je vrhunsku fizičku spremu. Kako sada stvari stoje, ni ove sezone ne misle usporiti, a osim toga, veliki trenerov adut je i zavidna širina kadra.

Milano je momčad koja šutira najviše trica u Euroligi (27 po utakmici), ali daleko je to od napucavanja: igrači imaju vrlo visoku preciznost od 36,6 posto (peti u ligi). Krasi ih velika odgovornost prema lopti (uvjerljivo najbolji omjer izgubljenih lopti i asistencija u ligi), kao i mobilnost u obrani, ponekad možda i odviše agresivna, što se odražava kroz veliki broj napravljenih prekršaja (gotovo 21 po utakmici, peti u ligi).

Messinini Manekeni prije svega izgledaju posve koherentno. To je momčad prekaljenih klasa koje se znaju potući i igrati paklenu košarku. Pored toga, bespogovorno slušaju upute, što je osobito bitno autokratu koji ih vodi. Stari lisac se u velikom stilu vraća među europsku elitu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.