Mansell: Il Leone

Osvojio je samo jednu titulu, ali njegova je karijera bila čudesna

Zadnja izmjena: 16. kolovoza 2022.

“Optuživali su me za mnoge stvari, no nikad mi nisu rekli da nisam dao sve od sebe”, u jednom je intervjuu izjavio Nigel Mansell, britanski vozač koji je prije 30 godina, 16. kolovoza 1992. na Hungaroringu matematički osigurao titulu svjetskog prvaka u Formuli 1, svoju jedinu u karijeri. I uistinu nema prigovora na tu izjavu. Kad bi u automobilizmu postojala neka nagrada za srčanost, neki ekvivalent Hajdučkom srcu, prilično je vjerojatno da bi Mansell ostao upamćen kao rekorder po broju osvajanja. Osobno, mislim da u više od 40 godina praćenja Formule 1 nikad nisam vidio nekoga tko je tako očigledno davao sve od sebe u svakoj utrci. Gilles Villeneuve, Jean Alesi, Fernando Alonso… svi oni u tom elementu mogu gledati u leđa Mansellu.

Mada takve nagrade uistinu formalno nema, postoji jedan ekvivalent… Svi su navedeni srčani velikani vozili za Ferrari i bili ljubimci tifosa, ali nikome od njih ti najvatreniji navijači u ovom sportu nisu dali nadimak Il Leone, nikoga nisu nazivali lavom.

Nikoga osim Mansella.

Srčanost sama po sebi samo je dio priče, a o drugim dijelovima dosta govori i ono “optuživanje za mnoge stvari”, ali želim vam reći nešto važno; nešto što se, pogotovo vama mlađima iz današnje perspektive, zahvaljujući desetljećima različitih medijskih tretmana, može činiti čudnim, pa i nevjerojatnim.

Dok su ostali vozači spavali po luksuznim hotelima, on bi prije utrka s obitelji i prijateljima danima kampirao i roštiljao na parkingu

U drugoj polovici 1980-ih i početkom 1990-ih itekako smo bili svjesni koliko iznimnom razdoblju povijesti Formule 1 svjedočimo, ali nismo o njemu razmišljali na način kako ga se danas predstavlja. Nismo gledali borbu jednog Najvećeg, Ayrtona Senne, protiv inferiornih konkurenata, kako mnogi danas misle. Nismo gledali ni Najveće Rivalstvo ikad, borbu Senne i Alaina Prosta — odnosno, jesmo, ali ne samo to. U to smo vrijeme uvijek govorili o Velikoj četvorci Formule 1, o sjajnoj, nevjerojatnoj generaciji čije su perjanice bili Senna, Prost, Nelson Piquet i Mansell. I to vam je ujedno odgovor na pitanje koliko je zapravo dobar bio ovaj brkati Englez: dovoljno da bude u istoj rečenici sa Sennom, Prostom i Piquetom.

Razlike su uglavnom u tome kako je došao u tu rečenicu, a upravo je taj put, uvelike različit od onoga gotovo svih velikih vozača, ono najzanimljivije i najčudnije u priči o njemu.

Iz bolnice ravno u bolid

Rođen 8. kolovoza 1953. u mjestašcu Upton-upon-Severn, odrastao je u Birminghamu, u južnoj, radničkoj četvrti Hall Green. Čak i ako niste čuli za nju, vjerojatno biste prepoznali njenu atmosferu i bazične vrijednosti — upravo je ondje živio J.R.R. Tolkien, a lokacije i ljudi Hall Greena poslužili su kao glavna inspiracija za likove i mjesta u Hobitu i Gospodaru prstenova. Nije to rasadnik slavnih, nego četvrt vrijednih, radišnih ljudi koji se ondje rode, žive i umru, ne tražeći slavu, nego uživajući u jednostavnim životnim vrijednostima, kako i dolikuje žiteljima Shirea. Četvrt je dala razmjerno malo slavnih ljudi, ali čak dvojicu od njih upravo svijetu Formule 1: ondje je rođen i Murray Walker, najveći televizijski komentator F1 svih vremena.

Poput pravog stanovnika Shirea, Mansell je završio školu, zaposlio se kao zrakoplovni inženjer te 1975. upoznao suprugu Roseanne, s kojom je u braku još i danas. Sve je vuklo prema mirnom, nepustolovnom životu, ali Roseanne se pokazala kao njegov Gandalf, osoba koja će ga odvući iz Shirea u avanture po čitavom svijetu. Nigel se već neko vrijeme, otkako je počeo samostalno zarađivati te si mogao to priuštiti, amaterski bavio kartingom i imao u sebi strast prema utrkama, ali tek ga je žena nagovorila da ostavi sve ostalo i posveti se svom snu.

Ozbiljnu karijeru počeo je — danas to zvuči nevjerojatno — tek s 23 godine, u britanskoj Formuli Ford, a to je financirano prodajom gotovo svega što su mladi supružnici posjedovali, uključujući i hipoteku na kuću. Svemu je zamalo došao kraj već 1977., kad je u Brands Hatchu slomio vrat. Bila je to prva od mnogih teških nesreća koje će ga pratiti tijekom karijere. Liječnici su mu rekli da je bio opasno blizu tome da postane kvadriplegičar, da će morati provesti šest mjeseci u kolicima i da se više nikad neće moći utrkivati. No, to nije dolazilo u obzir, tri tjedna prije nesreće dao je otkaz kako bi se mogao posvetiti samo utrkama. Potpisao je kako na vlastitu odgovornost odlazi iz bolnice, ponovo sjeo u bolid — i do kraja sezone osvojio titulu britanskog prvaka.

Ta mu je titula bila jedini zapaženiji rezultat u manjim kategorijama, ali beskompromisan vozački stil u kojem je uvijek davao sve od sebe zapeo je za oko Lotusovom gazdi Colinu Chapmanu, koji mu je prvo dao posao testnog vozača, a potom, u drugom dijelu sezone 1980., i priliku za nastupe u Formuli 1. Zanimljivo, dvojici možda i najvećih, najkarizmatičnijih vođa F1 momčadi u povijesti sporta, Chapmanu i Enzu Ferrariju, upravo će Mansell biti posljednji vozač kojeg će potpisati u životu.

No, nije sve bilo tako idilično, naprotiv.

Pobjeda inteligencije nad glupošću

Većina velikih vozača, budućih svjetskih prvaka, vrlo brzo nakon dolaska u Formulu 1 pokažu neku najavu svog potencijala. Nekima je, poput Damona Hilla ili Jensona Buttona, trebalo malo dulje — no, nikome koliko Mansellu. On je odvezao četiri pune sezone za Lotus, uz samo tri plasmana na podij, te je u svakoj od njih bio temeljito deklasiran od momčadskog kolege Elija de Angelisa. Povijest ovog Talijana možda ne pamti kao velikana najvišeg ranga, ali znamo da u posljednjoj punoj sezoni, u identičnom bolidu, nije bio nimalo inferioran Senni. Koristim priliku za spomenuti kako je upravo prije nekoliko dana veliki srpski enigmat sa zagrebačkom adresom Zoran Radisavljević osvojio prestižnu nagradu na svjetski uglednom natjecanju Anagrammy Awards za premetaljku prezimena De Angelis “Is a legend”.

Na kraju sezone 1984. Nigel bi vjerojatno ostao bez mjesta u Formuli 1, ali imao je sreću što je to bilo jedno od najmanje dobrih razdoblja za britanske vozače. Nakon povlačenja Johna Watsona, samo je Renaultov Derek Warwick izgledao donekle sposobnim za veće dosege, tako da je Mansell, mada to dotadašnjim rezultatima realno nije zaslužio, dobio ponude od dviju britanskih momčadi, Arrowsa i Williamsa. Odabrao je ovu drugu i time si trasirao put prema legendi.

Momčad Franka Williamsa imala je ugovor s japanskim dobavljačem motora Hondom te je veći dio sezone protekao u razvoju, problemima i odustajanjima. Uz napomenu, dakako, da je velik broj odustajanja, gotovo uvijek veći nego kod momčadskih kolega, i inače bio konstanta Mansellove karijere, ponajprije zbog karakterističnog stila vožnje do krajnjih granica, pa i preko njih. No, potkraj sezone sve je sjelo na mjesto i momčad je sezonu završila s dominantnim bolidom, pobjedama u posljednje tri utrka. Dvije od njih, u Brands Hatchu i Kyalamiju, bile su Mansellove — a kada je jednom okusio slast pobjede, više nije stajao.

U sljedeće je dvije sezone Williams imao najbolji bolid na gridu, a Nigel je konstantno izgledao kao najbrži, gotovo pa dominantni vozač — samo da bi obje sezone završavao kao drugi u poretku. Bilo je to vrijeme velikih trzavica s momčadskim kolegom Piquetom i nebrojenih međusobnih oduzimanja bodova. Bilo je to i neko manje kalkulantsko vrijeme, Mansell je danas cinično svjestan kako je vjerojatno mogao uzeti titulu 1986., samo da nakon pucanja gume u posljednjoj utrci, dok je bio u vodstvu, nije dao sve od sebe da smiri bolid i parkira ga pored staze. Da je umjesto toga pustio da se razbije o ogradu, utrka bi izvjesno bila prekinuta, pa bi titula otišla njemu, a ne Prostu.

Dakako, takve kalkulacije nisu mu nikada padale na pamet, to je naprosto bilo potpuno suprotno njegovom stilu, mada su svi glavni konkurenti u njegovo vrijeme već itekako koristili različite nesportske igrice i na stazi i izvan nje. Kada je nakon nesreće i ozljede u Suzuki morao propustiti posljednje dvije utrke i prepustiti titulu momčadskom kolegi, Piquet je to opisao kao “pobjedu inteligencije nad glupošću” i, uz sve ograde zbog za Brazilca tipične neumjesnosti, ne mogu ustvrditi da ne razumijem što je želio (mada ne i trebao) reći.

Legendarno pretjecanje

Nigel, u to vrijeme već poznat i po crvenom broju 5 na nosu bolida (susjed Walker počeo je koristiti frazu “Red Five”, koja je otada Mansellov zaštitni znak), pa… nikad nije odavao dojam osobito inteligentne osobe. I to u sportu u kojem su vrhunske analitičke sposobnosti gotovo pa conditio sine qua non uspješnosti. Njegovi komentari nakon utrka, intervjui, ponašanje… pa, hajmo reći da bi se prije uklopili u, recimo, nogometni, nego automobilistički svjetonazor. Također, više od ma kojeg F1 vozača kojeg pamtim, bilo je očigledno da na domaćim utrkama, pred domaćom publikom, uvijek ide korak dalje i daje onih iz sportskih izjava famoznih 110 posto svojih mogućnosti.

Upravo zbog toga u domovini je privukao i nogometnu publiku, a razina obožavanja bila je upravo enormna. Postao je “our Nige”, jedan od njih, dijete iz radničke obitelji — i to s brkovima! — koje je ostvarilo san i popelo se na vrh svijeta. Dok su ostali vozači spavali po luksuznim hotelima, on bi prije utrka s obitelji i prijateljima danima kampirao i roštiljao na parkingu pored staze u Silverstoneu. Usto, nije odselio u Monako, nego na otok Man (danas, pak, živi na Jerseyju) — nisam ustvrdio da je glup, i ondje su manji porezi, ali je to i dalje dio Ujedinjenog Kraljevstva. Jednostavno, on je bio prava engleska zvijezda, a ako ste pogledali ovogodišnji Festival of Speed na Goodwoodu, mogli ste vidjeti da još i danas ondje izaziva ekstazu — slobodno ću ustvrditi, veću od ma kojeg drugog velikog britanskog vozača.

Samo što je u to vrijeme, potkraj 1980-ih, postojao očigledan problem. Dvaput se popeo gotovo na vrh svijeta, ali nije još imao svjetski naslov. Nakon još jedne sezone u tada ponovo nekonkurentnom Williamsu s atmosferskim, Juddovim motorom, odlučio je oprobati sreću u najvećoj svjetskoj momčadi, ali i onoj koja je već desetljeće čekala na vozački naslov, Ferrariju.

Suradnja nije mogla bolje početi, otvorio je sezonu 1989. pobjedom na stazi Jacarepagua u Rio de Janeiru, recentno preimenovanoj u Autódromo Internacional Nelson Piquet u čast njegovu bivšem momčadskom kolegi. Dvije sezone u Ferrariju donijet će mu još samo dvije pobjede, uključujući i onu legendarnu s 12. mjesta na Hungaroringu, ali i neizmjernu privrženost tifosa koji su u tom, prema Piquetovim riječima, “neobrazovanom glupanu” pronašli upravo one vozačke, pa i ljudske vrijednosti koje razlikuju istinske legende od onih koje su to samo po ostvarenim rezultatima.

Najbolji pokazatelj zašto je stekao takav status i postao Il Leone bilo je pretjecanje Gerharda Bergera u Peraltadi 1990, s vanjske strane. Pazite, govorimo o zavoju u kojem je iste sezone izmjerena bočna sila od 4,7 g, sila kakvu želite samo preživjeti, stisnuti zube i proći kroz taj prokleti zavoj… a ne uza sve to još i napasti i preteći konkurenta… Nažalost, u današnjoj je konfiguraciji od tog zavoja ostao samo djelić, ali Meksikanci su taj djelić, odnosno posljednji zavoj nazvali po Mansellu.

Zbog viška kila nije stao u kokpit

Nakon što je Prostovim dolaskom u Ferrari 1990. opet unazađen u de facto drugog vozača, odlučio je prekinuti karijeru, ali stigla je nova ponuda od Williamsa. Nemajući uopće namjeru nastaviti voziti, postavio je ‘nemoguće’ uvjete, uključujući i onaj o neupitnom statusu prvog vozača, a momčad i partneri su ih, na njegovo čuđenje, prihvatili. Novopridošla dizajnerska zvijezda Adrian Newey dizajnirao je FW14, koji će postati jedan od najdominantnijih bolida u povijesti sporta. Titula je 1991. ipak otišla Senni, jer je prva polovica sezone bila uhodavanje novog bolida, ali u drugom je dijelu crvena petica apsolutno dominirala, najavljujući ono što će se događati 1992.

A to je apsolutna dominacija.

Počelo je s pet pobjeda u prvih pet utrka, nastavilo se u sličnom tonu, do tada rekordnih devet trijumfa u sezoni, a 14 pole positiona u 16 utrka još uvijek je najbolji postotak u povijesti prvenstva. FW14B je imao aktivan ovjes i bio toliko dominantan da nasljednika, FW15, mada je bio spreman već sredinom sezone, nisu niti koristili do sljedeće sezone. Mansell je matematički osigurao titulu već u kolovozu, ali nije sve bilo idealno. Dobavljač motora, Renault, nagovorio je momčad da za 1993. potpiše Prosta, želeći francuskog vozača. Istovremeno, Senna je nudio da će besplatno voziti za momčad, kamo će i doći 1994., te se Mansell, usprkos načelnom dogovoru za još dvije sezone, počeo osjećati suvišnim. Došao je na vrh svijeta, daleko od Shirea, i nije mu padalo na pamet ponovo prihvatiti ulogu drugog vozača, niti opet biti u istoj momčadi s nekim od Velike četvorke.

U tom mu je trenutku stigla ponuda od momčadi Newman/Haas za nastup u CART seriji. Michael Andretti prešao je u Formulu 1, pa se otvorilo mjesto u momčadi uz njegova oca, legendarnog Marija Andrettija koji je Mansellu bio prvi momčadski kolega u Formuli 1, 12 godina ranije. Nigel je odlučio oprobati sreću u Americi — i ostao na vrhu svijeta. Na spektakularan način, od pobjede već u prvoj utrci na sjajnoj australskoj uličnoj stazi Surfers Paradise, do osvajanja titule prvaka u rookie sezoni. Usto, pošto je istu osvojio prije nego što je razriješeno F1 prvenstvo, postao je jedini čovjek u povijesti koji je držao obje titule istovremeno.

Tu je, zapravo, bio i kraj. Druga američka sezona nije donijela nove pobjede, odnosi s Andrettijem, momčadi i fanovima su zahladili, te se već potkraj 1994. vratio u Formulu 1. U završnoj utrci sezone ostvario je svoju 31. i posljednju F1 pobjedu. Nakon sramoćenja početkom sljedeće sezone, kada zbog viška kila nije mogao stati u McLarenov kokpit, pa ga je morao mijenjati Mark Blundell, odvezao je dvije utrke i zauvijek otišao iz Formule 1. Kasnije je još povremeno nastupao po raznim natjecanjima, čak i sa sinovima koji nisu ponovili karijere njegove razine, a vrhunac tih povrataka bile su pobjede u dvjema od triju ikad održanih utrka veteranske serije Grand Prix Masters.

Mansell je do danas ostao vozač s najviše pobjeda, a samo jednim naslovom prvaka. Tijekom ove će ga sezone najvjerojatnije nakratko prestići Max Verstappen, pa mu potom vratiti rekord, kad osvoji drugu uzastopnu titulu. Može se reći da je imao peh što je vozio u vremenu takvih velikana te da bi u nekim drugim vremenima osvojio još poneki naslov, ali i ovako mu je zacementirano mjesto među istinskim legendama Formule 1.

I, ma koliko velikana prošlo kroz taj sport, ostaje jedini koga su tifosi nazvali lavom.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.