Nije još vikend, ali je tužna obljetnica: u današnjem Retrovizoru prisjećamo se jedinstvenog Diega Armanda Maradone, koji je preminuo lani na današnji dan. Od više tekstova koje smo tijekom godina posvetili njemu odabrali smo ovaj, napisan na dan njegove smrti, koji se ne bavi biografskim detaljima, analizom njegove igre ili opisom njegovih najvećih trenutaka nego onime za što smatramo da je sama suština El Diegove veličine. A to je zapravo stvar čiste metafizike.
xx
Možda i dalje ne kužite.
Možda ste premladi da biste ga pamtili ili se fokusirate na krive stvari. Možda ste pročitali i pogledali sve jučerašnje posthumne posvete — od onih lijepih i dojmljivih do nemušto sklepanih i neprimjerenih — te saznali ili se podsjetili na sve o Golu stoljeća, Božjoj ruci, Napulju, Argentini, kokainu, njegovoj crkvi; o biografskim detaljima, velikim potezima, važnim utakmicama, katarzičnim trijumfima i srcedrapajućim tragedijama, pa sad mislite da znate zašto je Diego Armando Maradona bio ono što jest.
Ne kažem, radi se o osobnoj stvari i nitko si ne može uzeti za pravo da vam kaže kako biste trebali doživljavati nešto toliko važno kao što je nogomet. Ne želim to ni ja, ali želim iznijeti svoje viđenje koje možda nekome pomogne da shvati.
Jer sve ovo spomenuto može vam objasniti zašto je Maradona velik, zašto je jedan od najboljih ikad — ako ne i najbolji — i zašto je njegova karijera bila takav urnebesni, pompozni roller-coaster emocija. Samo što iza svega toga stoji dublja priča, ona koja će vam reći zašto je bio poseban, jedinstven. A to je zapravo stvar čiste metafizike.
Taj mali, debeli, guzati stvor podvalio nam je ritmičku gimnastiku pod nogomet, uživajući pritom kao prasac u svakom dodiru
Ne znam tko je prvi potpisao frazu da Maradona “drugačije od svih udara loptu” koja se povlačila po domaćim, ali i — kasnije sam saznao — stranim medijima. Tko god da je bio, to je u ovom kontekstu najistinitija izjava o njemu. Iako je zapravo samo napola istinita.
Maradona, naime, uopće nije udarao loptu.
Za njega je ona bila poput nekakve ekstenzije vlastitog tijela, poput prostetičkog pomagala koje ima od ranog djetinjstva i bez kojeg teško može hodati ili, uostalom, živjeti; baratao je njome nježno i s neviđenom pažnjom, ali odlučno i elegantno kao iskusni ljubavnik s ženom koju obožava. Kad bi je primao, ona bi se sljubila s njim; kad bi driblao, ona bi slijedila njegova stopala kao da je nekakvom elastičnom vrpcom privezana za njih; kad je dodavao, to je djelovalo kao da je odlaže ili naprosto stavlja na mjesto na kojem u tom trenu treba biti; čak i kad bi pucao, to nije izgledalo kao udarac nego kao nekakvo koreografirano otpuštanje lopte u mrežu.
Taj mali, debeli, guzati stvor podvalio nam je ritmičku gimnastiku pod nogomet, uživajući pritom kao prasac u svakom dodiru. Prebirao je po toj lopti kao da nije bila lopta nego — kako je to objasnio Eduardo Galeano pišući o izumu el toquea, dodira, na nozi kreolskih virtuoza — izvor muzike. Vodio je ljubav s njom kao Jimi Hendrix sa svojom gitarom u orgiji sinestetičkog sladostrašća, a svi ostali na pozornici bili su samo njegov prateći bend. The Diego Maradona Experience.
Sam je njegov dodir bio drugačiji. I to ste bolje mogli primijetiti u sasvim običnim potezima u sasvim običnim utakmicama nego u nekom od onih highlightsa koji su sada zapljusuli društvene mreže. On je tu neposlušnu loptu zaveo, u potpunosti potčinio i začarao.
Viđali smo kasnije odbljeske tog dodira i kod drugih; mene su najviše na njega podsjetili Robi Prosinečki i Ronaldinho Gaúcho, više nego svi argentinski majstori od Maradone do Lea Messija. Varala ga je s mnogima, ali takvo transcendentalno stapanje u jedno biće i takav ljubavni ples nisu ponovljeni. Takav dodir ja ne znam nazvati drugačije nego božanskim.
Diego je od svoje četvrte godine, otkako ju je dobio, spavao s loptom i nosio je pod majicom iz straha da mu je netko ne oduzme. Žonglirao je njome na putu u dućan po namirnice ili do potrera na kojem će zaigrati s prijateljima. Kad je još bio premlad da bi igrao seniorski nogomet, izlazio bi na travnjak tijekom poluvremena utakmica Argentinos Juniorsa i zabavljao publiku svojim tehniciranjem i trikovima; često su mu skandirali i dovikivali da ostane na terenu. Ali ni to ne može objasniti epsku ljubav koja se razvila između njega i nje; ljubav kojoj su svjedočili svi koji su imali takvu sreću da ga vide uživo — bilo na stadionu, bilo u televizijskom prijenosu.
Bila je to nogometna romansa stoljeća. I sad, kad ga više nema među nama, nitko ga ne oplakuje toliko kao njegova ucviljena udovica.
Nikad nikog lopta nije voljela kao što je voljela Diega.
I to vam je zapravo sve što trebate znati o njemu, prije svih priča o Golu stoljeća, Božjoj ruci, El Pibeu, Napulju, crkvi, Bogu, vragu i koječemu drugome.
—–
Pročitajte još:
Boris Dežulović: Legenda o Diegu Armandu
Milan Mistrić: Kako je Diego postao Bog
Juraj Vrdoljak: Živote, tombolo
