Marcelino, gubitnik i pobjednik

Potjeran je iz Valencije nakon osvojenog trofeja. Sad je osvojio Superkup s Athleticom

Zadnja izmjena: 20. siječnja 2021.

Onih punih 120 nedjeljnih minuta nogometa na seviljskoj La Cartuji činili su se na trenutke kao teniski meč, ili barem košarkaški. Barcelonin Antoine Griezmann zabija za 1:0 u 40., Athleticov Óscar de Marcos poravnava samo dvije minute kasnije. Griezmann u 77. podiže ulog i zabija za 2:1, i čini se da je s tim riješio pitanje osvajača španjolskog Superkupa. No, tu su prvo Asier Villalibre, koji u 90. poravnava na 2:2, a onda nezaobilazni Iñaki Williams tri minute u produžetku zakucava na 3:2, što će ispasti i konačni rezultat.

Marcelino García Toral, za prijatelje i sve štovatelje poznatiji samo kao Marcelino, stajao je uz aut liniju stisnutih šaka i stidljivog smiješka.

Na čelu je Athleticove struke tek nešto više od dva tjedna i već se dvaput susreo s Barcelonom; prvi put je u prvenstvu poražen također s 2:3, ali drugi put nije propustio odnijeti vrijednu pobjedu. Uostalom, osvajanjem ovog trofeja je postao i prvi trener kojem je pošlo za rukom dvaput u nizu poraziti Barcelonu u finalu igranom na jednu utakmicu. No, ako se prisjetimo tog prethodnog finala, onda nam postaje jasno odakle dolazi ta mala rezerviranost dok gleda kako njegova momčad podiže pokal u finalu protiv Barcelone. Prošli put kada je tako slavio završilo je vrlo ružnim rastankom.

Marcelino je omeđen fatalizmom. Njegova igračka karijera bila je daleko od zapažene, uglavnom svedena na niželigaške epizode, dok se nije sa 28 godina morao zbog ozljede umiroviti u tada trećeligaškom Elcheu. Ta mu činjenica nije stala na put da fokus rano prebaci na svoj trenerski razvoj. Krenuo je od dna, tako što je CD Lealtad, svoj lokalni klub, uveo u trećeligaško društvo. Nakon toga je dobio gažu u Sporting Gijónu, klubu u kojem je proveo dobar dio svoje igračke karijere, a koji mu je povjerio mjesto trenera prve momčadi nakon pomalo i neuvjerljivog vođenja rezervne momčadi u četvrtoligaškom društvu. No, unatoč odlasku Davida Ville, Marcelino je stabilizirao Gijón i odveo ga do petog mjesta u Segundi, što je tada bio najbolji plasman kluba još od ispadanja iz Primere 1998.

Marcelino je tu ispao gubitnik, ali je u očima svojih igrača i navijača koji su iza njega stali postao velik. Ostao je čovjek od riječi

Unatoč neiskustvu, Marcelino je bio samouvjeren, a ta se samouvjerenost vrlo brzo preslikavala na momčadi koje je preuzimao. Tako je s Recreativom iz Huelve prvo izborio plasman u Primeru, a onda je s njom i senzacionalno završio na osmom mjestu prvoligaške ljestvice, što mu je priskrbilo prvu od dviju titula osvajača Marcina Trofeja Miguel Muñoz, onu koju list dodjeljuje najboljim trenerima sezone. Drugi put ga je osvojio kada je prešao u Real Zaragozu, gdje je ekspresno pronašao put natrag u Primeru, unatoč mnogim manjkavostima u momčadi.

Uskoro je došlo vrijeme za još veće stvari.

56 izgubljenih kilograma

Valencia mu je prvi put pristupila još tada, ali ju je odbio ponajprije zato jer su njegove usluge dobile na cijeni; tog svibnja 2008. Marcelino je, odlaskom Bernda Schustera iz Real Madrida, postao i najbolje plaćeni trener u španjolskom profesionalnom nogometu, s 2,4 milijuna eura godišnje plaće. Znao je da će prilika na vrhu biti, pa je čak uzimao i pauze u radu kako bi osvježio svoje često minuciozne i pomalo ekscentrične metode rada.

Marcelino je poznat po svom specifičnom odnosu sa igračima, koji će često govoriti da je najveći davež s kojim su radili, ali i najbolji trener. Primjerice, jedna od stvari kojom je opsjednut u svom mikormenadžeriranju je i opsesija optimalnom fizičkom spremom svakog pojedinačnog igrača. Često organizira dnevna vađenja krvi kako bi analizirao postotak masnoća, a težina se mjeri na dnevnoj bazi i rezultati se javno vješaju na pločama u trening-kampovima, baš kao što se ‘vješaju’ i oni koji pređu granice makar za gram. Toliko je beskompromisan po tom pitanju da postoje priče o tome kako bi se igrači izgladnjivali ili bjesomučno znojili u saunama, samo kako bi bili u trenerovoj milosti.

No, te su metode uspijevale, i to je bio prvi, temeljni zalog da igrači uopće budu spremni na takve spartanske režime i prohtjeve. Sam Marcelino im je vraćao apsolutnom vjerom u one koji su vjerovali u njega, a one koji nisu bi nastojao što prije otkloniti iz kadra.

Kada je 2013. preuzeo tada drugoligaški Villarreal, klub je bio u poprilično kompliciranom stanju. Čovjek odabran da ga vrati u Primeru, Manuel Preciado, pronađen je mrtav nakon srčanog udara, samo dan nakon što je imenovan novim Villarrealovim trenerom. Marcelino je momčad preuzeo od privremenog rješenja Julija Velázqueza, inače trenera rezervne ekipe, i u tim teškim okolnostima napravio podvig. Ne samo da je s vrlo skromnim budžetom vratio momčad u Primeru, nego u je i odveo i do vrha ljestvice, ali i do polufinala Europske lige 2016., u kojem je ispala od Liverpoola. Kažu da je Villarrealova ekipa na hrpi izgubila 56 kilograma te prve sezone pod njegovim vodstvom. Ali su obrnuto proporcionalno rasle vrijednosti igrača iza kojih je stajao.

“Sve počinje s idejom da je nogomet kolektivna igra”, govorio je tada Marcelino. “Dobra momčad nije ona koja ima puno dobrih igrača, već ona u kojoj su igrači kompatibilni jedni s drugima. Sve i da imate sjajne igrače, ali one koji su u svojoj prirodi individualci, to neće funkcionirati ako nemate nekog da povezuje momčad na terenu”.

Ono nešto

Onog trenutka kada je granica povjerenja prijeđena, a očito je prijeđena samo tjedan dana prije što je s klubom trebao debitirati u Ligi prvaka 2016., povratka nije bilo. Marcelino je već neko vrijeme imao zategnute odnose s Villarrealovom upravom, pošto je držao da ni on nije apsolutni čudotvorac i da bi ti rezultati trebali ipak biti popraćeni s više odobrenih sredstava. Klub je odgovorio tako što je potencirao sukob između njega i Matea Musacchija, kojemu je oduzeo kapetansku vrpcu. I čim je Marcelino izgubio svoju vojsku, čim su u kolektivu postojale strane, priči je bio kraj.

Prelazak u rivalsku Valenciju do kojeg je konačno došlo nakon još jedne njegove pauze bio je otprilike dolazak na te krajnje okolnosti, odnosno postavke iz Villarreala. Marcelino je u tom trenutku bio nevjerojatni 13. trener kojeg je Valencia imenovala u samo pet sezona, a 16 igrača je tog ljeta napustilo klub koji je pod kontroverznim singapurskim vlasnikom Peterom Limom vrludao na svim poljima. Dani Parejo, kapetan i vođa, trebao je biti 17. koji će krenuti s Mestalle, stadiona koja se urušava. Kada je Marcelino stigao i na sve to od prvog dana nakalemio svoj režim, Parejo je mislio da je ovaj kompletni luđak. Ipak je upalilo; Marcelino je znao da ne smije izgubiti Pareja, ali i da mora pažljivo rukovati s jednim tako eksplozivnim karakterom kao što je njegov.

“Od prvog treninga sam mogao skužiti da je kod njega nešto drugačije”, rekao je Parejo. “Ne znam što točno, ali nešto je postojalo, i to ne samo kod njega, nego kod čitavog njegovog stožera. Način na koji smo trenirali, na koji su oni vidjeli nogomet, radili i pripremali utakmice. Rekao sam sebi kako ne mogu potrošiti godinu dana svoje karijere bez da radim sa ovim trenerom”.

Marcelino je bio, kako su ga igrači nazivali, “gonič robova”, ali svi su redom u njemu vidjeli to nešto što je vidio i Parejo. U prvoj sezoni je odgrupe zasebnih individualaca u Valenciji, od kojih je barem polovica htjela pobjeći iz kluba glavom bez obzira, napravio momčad koja je zabilježila najbolji prvenstveni start u 70 godina. Simone Zaza i Rodrigo su procvali, potonji je postao čak i španjolski reprezentativac. Gonçalo Guedes i Geoffrey Kondogbia su bili spremni raskinuti svoje posudbe, ali su pod Marcelinom potvrdili talent koji imaju, baš kao što su mladići José Luis Gayá i Carlos Soler vlastitim razvojem podizali kvalitetu ekipe. Transformacija je bila čudesna.

U obranu časti

I onda, nakon dvije sezone u kojima su od 12. mjesta i borbe za opstanak došli do dvije uzastopne sezone na četvrtom mjestu i polufinala Europske lige, stigla je i kruna na kraju. Finale Cope del Rey protiv Barcelone 2019., ono iz kojeg će Marcelino svakako izaći kao gubitnik, iako je na terenu pobijedio i donio klubu prvi trofej još od 2008.

Marcelino je nagrađivao trud svojih igrača tako što je beskompromisno stajao pred svakim tko bi ih kritizirao. A pošto je u tom trenutku bilo svakakvih ljudi oko kluba, ali kritičara iz očitih razloga nije, onda su jedini koji su stajali nasuprot njega bili upravo klupski vlasnici. Limova kći Kim navijačima je objašnjavala kako vlasnici “mogu s Valenciom raditi što god žele”.

Marcelino je otvoreno govorio Limu sve što ne valja s klubom. Spočitavao mu je transfer politiku — to što je propuštena prilika ojačati momčad igračima poput Rafinhe, ili što je bez njegove suglasnosti vlasnik želio prodati Rodriga Morena u Atlético Madrid, makar je i to Lim uprskao vlastitom nesposobnošću. A kada u klubu imate nekog poput Marcelina i njegova najbližeg suradnika, direktora Mateua Alemanyja, koje dotad razočarani i otuđeni navijači obožavaju, a igrači poštuju, onda vaša nesposobnost postane preočiti kontrast. Limova frustracija je bila tolika da je otpustio Marcelina i Alemanyja nakon osvojenog trofeja, samo tjedan dana uoči gostovanja kod Chelseaja u Ligi prvaka.

Parejo i družina nisu imali namjeru šutke ispratiti Marcelina iz kluba. Prva utakmica koju je poslije otkaza vodio njegov nasljednik, Albert Celades — koji također više nije u klubu — bila je također protiv Barcelone i Valencia je izgubila 5:2. Nakon nje su igrači prekršili protokol i odbili stati pred kamere da daju izjave, znajući da bi mogli reći i previše toga, ali da naprosto nema smisla. Ponovno su, kaznama unatoč, Celadesa ostavili da sam priča na presici uoči gostovanja kod Chelseaja. Poruka je poslana, u granicama mogućnosti.

Marcelino je tu ispao gubitnik, ali je u očima svojih igrača i navijača koji su iza njega stali postao velik. Ostao je čovjek od riječi, onaj koji se neće libiti istupiti kako bi obranio svoju, ali i momčadsku čast, i koji će biti spreman snositi najveće posljedice zbog toga što je sasuo u lice ono što treba onome kojem to treba sasuti.

Vidjevši vlastiti odraz u ovom trofeju Superkupa koji je u nedjelju osvojio s Athleticom, raširio je osmijeh ispod zaštitne maske znajući da ponosno može gledati u njega, za razliku od nekih, pravih gubitnika.

Ne propusti top članke