Nismo još ni u prosincu, ali proljeće je svejedno — kako je onomad opjevao Johnny Štulić — za hajdukovce jučer stiglo, i to u dalekom i hladnom Minsku. Hajdukovi su juniori s konačnih 1:1 uspješno obranili prednost od 3:0 iz prve utakmice protiv bjeloruskih prvaka, čime su potvrdili prolazak u iduću rundu natjecanja u Ligi prvaka mladih, odnosno sudar s nekim od najvećih europskih klubova. Posljednjih je sezona Dinamo u istom natjecanju dvaput neuspješno lovio polufinale protiv Chelseaja i Benfice. Hajduku se sada također smiješi dalek put.

Priča koja stoji iza ovog podviga mladih hajdukovaca morala bi se paralelno ispričati kroz onu njihova trenera Marijana Budimira i njegova stožera.

Budimir je i kao igrač bio dio Hajdukova omladinskog pogona, iz kojeg se još kao kadet otisnuo u Udinese. Priča kaže da su talijanski skauti stigli na utakmicu između hrvatske i francuske kadetske reprezentacije kako bi pomnije promotrili Djibrila Cisséa, samo da bi na kraju odlučili potpisati Budimira koji ga je sjajno markirao. No, od nekakve velike i blještave karijere koja je u tom trenutku djelovala kao mogućnost nije bilo mnogo; Budimir će u međuvremenu kao svoj najveći uspjeh ubilježiti osvajanje slovenskog kupa s Celjem, a karijera će ga voditi od Slovenije i Litve pa do Prološca, u kojem se 2014. i formalno oprostio od aktivnog igranja.

Odlučio se tada za trenersku karijeru, a ona ga je odvela natrag u Split.

Hajduk mora baš na primjeru Budimira i njegovih ‘proljećara’ konačno naučiti lekciju

Doduše, ne u Hajduk, već u RNK, čiji su najslavniji prvoligaški dani tad već bili na izdisaju, ali su klupske mlađe kategorije i dalje postizali vrlo dobre rezultate. Budimir je odrađivao praksu u, između ostalog, Villarrealu, a kao trener mlađih pionira je u RNK Splitu osvajao niz turnira, uključujući i onaj zagrebački koji nosi ime Darka Mateše, a slovi za neslužbeno prvenstvo u toj kategoriji. S pionirima je u regionalnom okruženju bio prvi, i to s čak 18 bodova prednosti nad Hajdukom.

Međutim, u tim uzrastima pogotovo plasman dolazi kao potvrda rada, šlag na tortu. Budimir je rezultatima privukao pozornost na svoj rad, a kada je u Hajduku na ljeto 2016. došlo do kadrovskih pretumbacija dolaskom novog predsjednika Ivana Kosa, Budimir je postao želja tadašnjeg direktora Hajdukove Akademije Krešimira Gojuna. Bio je to i dio plana da se Akademija postupno napuni sposobnim lokalnim trenerima, vezanim uz Split i regiju. Tako su u nju stigli i primjerice, Roko Kurtović, inače unuk Tomislava Ivića, kao i Mislav Karoglan, danas pomoćnik u prvoj momčadi. Samom Budimiru povjerena je uloga trenera juniorskog sastava.

Svojevrsni ‘otok’

Te se 2016. Hajdukovi juniori — nevjerojatno, ali istinito — nisu natjecali s rivalima iz Dinama, Rijeke, Osijeka i Lokomotive u juniorskoj 1. HNL, već su zapeli u lokalnoj, dalmatinskoj ligi pod ingenercijom splitskog nogometnog saveza. Ondje su se našli odlukom predsjednika Marina Brbića, koji je radi uštede putnih troškova od 100-tinjak tisuća kuna godišnje odlučio odbiti poziv u ponovno uspostavljenu nacionalnu juniorsku ligu, odbivši tako i veći podražaj u jačoj konkurenciji. Priča je bila kako to i nije neka talentirana generacija, ali u njoj su bila imena poput Darka Nejašmića, Tonija Teklića i Domagoja Bradarića, koji tada čak nije imao ni potpisan ugovor.

Iako je Budimir želio ostati s juniorima, prebačen je na poziciju pomoćnog trenera u B momčadi — prvo Marku Lozi, a onda i Siniši Oreščaninu, a 2019. je vraćen u juniore.

U međuvremenu se u Hajduku, kako to već biva, svašta izdogađalo, s Akademijom nerijetko iskorištavanom ne u svojstvu temelja klupske budućnosti, već mehanizma infantilnih obračuna različitih struja koje su dolazile i odlazile. Ipak, jedna misao je ostala upečatljiva, a to je ona koja je iznesena još početkom 2017., o tome kako se “vrhunac tada pokrenutih procesa” očekuje 2020. To je donekle bilo i logično, jer razvojni plan ne ide ‘na sklopku’ i odrastanje, jasno, dolazi s godinama sustavnog rada, a ‘čistke’ u klubu su značile da je dobar dio trenera napustio strukturu Akademije koja se nekako stalno pretumbava.

Budimir je na kraju ostao gotovo pa svojevrsni ‘otok’, zajedno sa svojim sadašnjim pomoćnikom, 26-godišnjim Zvonimirom Milićem, kojeg je svojedobno vodio u B momčadi da bi mu se on nakon prekida karijere uslijed ozljede pridružio u povratku među juniore.

Stigla je i ta 2020., a Hajduk je s njima nakon čak osam godina čekanja stavio ruke na trofej juniorskog prvaka. Doduše, stigla je i pandemija koronavirusa, koja je prekinula prvenstvo pred sam kraj, da bi Savez, silnim prosvjedima unatoč, temeljem kriterija koeficijenta osvojenih bodova u Ligu prvaka ipak poslao Dinamove juniore.

Na kraju je to ispao samo dodatni poticaj za Budimira, Milića i njihov stožer. Željeli su dokazati i prošle sezone da su zaista imali najbolju ekipu, onu u kojoj su između ostalih dominirali i današnji prvotimci Stipe Biuk i Marin Ljubičić. To su i uspjeli, potvrdivši titulu dva kola prije kraja slavljem baš protiv Dinama u Maksimiru, igrajući pritom jasno definiranim stilom.

Pritom je Ljubičiću i Biuku bio priključen i dio igrača koji su i dalje zapravo izlazno kadetsko godište, poput veoma talentiranog vratara Tonija Silića te Marka Brkljače, veznjaka koji je tek ovog ljeta navršio 17 i dospio na The Guardianovu listu najvećih svjetskih talenata u svom godištu. Nepravedno bi bilo pritom izostaviti i tek nešto starijeg Filipa Čuića, koji je jučer Minsku zabio svoj šesti pogodak u četiri utakmice juniorske Lige prvaka, uz još sedam koliko je postigao u juniorskom prvenstvu. On je mlađi brat današnjeg seniora Marija, kojeg je također Budimir trenirao, baš kao što sada trenira i Domagojeva mlađeg brata Luku Bradarića.

Lekcija za Hajduk

Rado će u Hajduku reći da je sve ovo logični plod jednog petogodišnjeg ciklusa, ali baš je ovaj Budimirov uspjeh zapravo indikativ i dalje konfuznog stanja u čuvenoj Akademiji.

On će sam spomenuti Boru Primorca i njegovu izjavu kako je “pobjeda razvoj”, ali zapravo bi ideja trebala biti ta da iz pravilnog razvoja po inerciji dolaze i pobjede. Sam Primorac je samo u mandatu aktualnog predsjednika Lukše Jakobušića spuštan na ulogu trenera prve momčadi, da bi onda ponovno bio vraćen na poziciju šefa Akademije, s koje od njega nemamo baš prigodu često čuti ni vidjeti neke procese i vizije. Umjesto toga, puno se češće po pitanjima oko Akademije u javnosti pojavljuje njegov donedavni pomoćnik Andro Fistonić, koji je također govorio i na izlaganju nove klupske Strategije. No, on je ta zapažanja iznosio kao novopečeni pomoćnik sportskom direktoru Mindaugasu Nikoličiusu, što ostavlja nedoumicu oko njegove uloge u Akademiji.

Isto tako, Budimir je napomenuo kako je na kraju jesenskog dijela sezone 2019. “odlukom na višoj instanci”, što je za pretpostaviti da ju je trebao potpisati i sam Primorac koji je tada već pola godine bio direktor, dobar dio juniorskog sastava prebačen u Hajduk B. Prošlog je proljeća, poznato je, ta ista B momčad ukinuta, a dio talentiranih juniora razasut je po različitim posudbama. Istovremeno su čak i Biuk i Ljubičić, koliko god talentirani bili, na seniorskom nivou pokazali manjkavosti kojih se sada moraju rješavati u hodu, s apsolutnim rezultatskim imperativom koji je ove sezone uvelike pretpostavljen razvoju.

Upravo zato je ovaj trijumfalni put Hajdukovih juniora unazad dvije i pol godine zapravo Budimirov put. On je također u svom petogodišnjem procesu od ljudi s kojima je radio naučio, kako sam kaže, o geometriji igrača na terenu i o strukturi, ali i o pobjedničkom mentalitetu i naboju. Međutim, naučio je i o tome što znači kad klub nema jasno postavljenu hijerarhiju, kao ni viziju početka i kraja razvojnih procesa i ciklusa; vidio je što znači kada juniori stagniraju zbog odbijanja sudjelovanja u najelitnijem natjecateljskom rangu, ili kako razvojni put dolazi do čepa kada nemate dobar poligon za afirmaciju ovakvih talentiranih mladića u seniorski nogomet.

Poznata je to priča o uspjehu koji dolazi usprkos preprekama, ona u kojoj zapravo Hajduk mora baš na primjeru Budimira i njegovih ‘proljećara’ konačno naučiti svoju lekciju. Bez da ovu priču pritom koristi kao opravdanje za ponavljanje tih vlastitih pogrešaka.