Marin Čilić ima problem

Meč je bio u egalu, a onda je on nestao. Opet

Zadnja izmjena: 4. lipnja 2022.

Dvije minute ili 120 sekundi. Toliko u tenisu traje pauza između setova, kad se u glavi tenisača odvija dijalog koji (najčešće) ne možemo čuti, ali koji je, razumije se, iznimno bitan. Iako je pričao općenito o pauzi između gemova, Roger Federer je jednom lijepo opisao kako bi stvari trebale funkcionirati: “Sjedio sam na changeoveru i misli su mi bile prazne. Ni negativne, ni pozitivne, samo sam sjedio i opuštao se”, rekao je nakon meča trećeg kola na prošlogodišnjem Wimbledonu. Pauza između setova prilika je da napravite mini-analizu onoga što se događalo u prethodnom setu i što biste htjeli da se događa u idućem. Još bitnije, ona je često prilika da promijenite mentalitet; vrijeme kad se rađaju pobjede, ali i porazi.

Što se točno dogodilo u glavi Marina Čilića u 120 sekundi između drugog i trećeg seta?

Kad se jutros probudio u svojoj hotelskoj sobi, Čilić je vjerojatno već mogao sagledati širu sliku te zaključiti da jučerašnji poraz nije takva tragedija. Nakon što je dvije-tri godine igrao ispod vlastitih očekivanja Čila je upisao polufinale jednog Grand Slama, jedinog koje mu je nedostajalo u bogatoj karijeri. To je nešto što mu nitko ne može oduzeti i što svakako treba cijeniti. Međutim, kao i svaki vrhunski sportaš, ili samo sportaš, pa i poneko obično ljudsko biće, i on je osoba koja stremi usavršavanju.

Uostalom, stvari treba staviti u kontekst; polufinale Grand Slama igrao je protiv Caspera Ruuda. Radi se o jednom od najboljih zemljaša na Touru u posljednje dvije godine — na kraju krajeva, o top 10 igraču — ali i o igraču s kojim bi mnogi htjeli igrati polufinale Grand Slama, barem u ovom trenutku, pa makar to bilo i na Roland Garrosu. Upravo je zato glupo reći da Čila nema za čime žaliti. Pogotovo kad uzmemo u obzir opet taj način na koji se dogodio poraz.

Čilić ima problem zbog kojeg nije bio makar kompetitivniji na Grand Slamovima; ne radi se, dakle, samo o najjačoj konkurenciji, već se radi o njemu samome

Bilo je 1-1 u setovima, meč je bio izjednačen, zapravo se tek trebao zahuktati, kad je došlo tih 120 sekundi tijekom kojih se u Čilićevoj glavi nešto opasno preokrenulo; u prvom gemu trećeg seta naglo mu se promijenio govor tijela, a faca mu je postala prepoznatljiva; kao da prvi put u životu vidi sudoku i pokušava odgonetnuti kako se on, pobogu, rješava. Upravo je zato smiješno raditi bilo kakvu taktičku analizu.

Znalo se što Čila treba raditi i to je uglavnom radio dobro u prva dva seta; pogotovo je u prvom Ruuda učinio pasivnim, držao ga je u bekend kutu, diktirao je igru zahvaljujući servisu, a odigrao je i dva odlična retern gema; u drugom je imao jedan lošiji servis-gem, Ruud je počeo nešto bolje servirati i više dolaziti do forhenda, ali to je, sve u svemu, bio egal meč. Jest, da, kad je Ruud servirao za set, Čila je imao tri vezane break lopte, ali tada je Norvežanin odigrao pet jako dobrih poena zaredom i pokazao zašto je top 10 igrač. Nije da je Čila imao za čime žaliti (a i da jest, to nije razlog da nestanete do kraja meča).

Je li ga svjestan?

Svejedno, u prvom gemu trećeg seta pojavio se novi ili zapravo dobro poznati stari Čila; nesigurni Čila koji overthinka, polako se izjeda i kao da zna kako će sve ovo završiti. Dvije lagane lopte poslao je u out, potom je promašio smash — valjda peti ili šesti u meču, što ga prije nije izbacilo iz ritma — Ruud ga je brejknuo i to je bilo to. Nestao je u 120 sekundi. Nije mu pomogla ni ona aktivistkinja koja se vezala za stup od mreže i izazvala prekid od 15 minuta…

Bio mu je ovo treći poraz na Grand Slamovima u zadnjih godinu dana koji se dogodio na sličan način: Daniil Medvjedev lani u Wimbledonu, pa i Felix Auger Aliassime na Australian Openu, kad je postupno počeo tonuti nakon prvog seta, a znamo i da su mu se takvi porazi znali događati kroz cijelu karijeru. Manje nego što će jedan prosječni kladioničar ili idiot sa šanka reći, ali pustimo sad to.

E sad, ako postoji jedan štetni obrazac ponašanja koji se ponavlja kroz određeno vrijeme, mislim da onda možemo zaključiti da imaš određeni problem koji ne možeš ili ne znaš sam riješiti. Pobogu, ako kroz cijelu karijeru povremeno gubiš mečeve na sličan način, imaš takve brutalne oscilacije u samo jednom meču, onda imaš problem koji sam nisi u stanju riješiti. To bi trebalo biti jasno kao dan. Uopće me ne zanima jesi li 999., 99. ili deveti igrač svijeta. Ne zanima me ni jesi li osvajač Grand Slama i bivši broj 3 na svijetu, barem me ne bi trebalo zanimati ako pričamo u kontekstu tog usavršavanja ili, još bolje, oslobađanja vlastitog potencijala.

Marin Čilić ima problem.

Ima problem zbog kojeg nije bio makar kompetitivniji na Grand Slamovima; ne radi se, dakle, samo o najjačoj konkurenciji u povijesti tenisa u prošlom desetljeću, već se radi o njemu samome i onome na što je on sam mogao utjecati. Je li on sam svjestan tog problema? Nemam pojma, ali sudeći po tome da se taj isti obrazac ponašanja ponavlja, prije bih rekao da nije ili si to jednostavno ne može priznati. Također, koliko mi je poznato — a ako griješim, neka me Bog kazni — Čilić nikad nije zatražio pomoć psihologa.

Tu odmah treba reći da psiholog nije neko ultimativno rješenje koje garantira da ćete uzeti 20 Grand Slamova, pa i da je teško naći osobu koja vam odgovara, ali i koja razumije kroz što sve prolazite na terenu. Međutim, negdje na ovom svijetu postoje ljudi koji bolje od vas razumiju kako se nositi s očekivanjima, kako se nositi s pritiskom, kako iskontrolirati pojedine stresne situacije na terenu, a možda i kako doći do stadija zena — to jest, relaksirane koncentracije o kojoj priča i Federer na početku teksta. Na kraju krajeva, nije poanta ni u tome hoće li vam stručna osoba pomoći ili neće, već je poanta u tome da probate riješiti problem. Da probate postati još bolji igrač.

Začarani krug

U posljednje vrijeme kod Čilića postoji i još jedan obrazac ponašanja. Možda i griješim, ali kad bi mu se prije događali ovakvi slobodni padovi, Čila ne bi bio toliko temperamentan. Više bi se povukao u sebe i kopnio, dok je sada češće vidno nervozan, psuje, puno priča sa svojim boksom i zaista na trenutke djeluje kao frustrirani tip koji je svjestan da je djelić svog potencijala ipak potratio (pritom ne mislimo da je moguće svaki meč igrati kao protiv Medvjedeva na ovom RG-u…).

S obzirom na to da je sad već prikupio podosta tih negativnih iskustava, pa možemo reći i teniskih trauma, ožiljaka koji negdje ostaju zapisani, to možda i ne treba čuditi. Upravo je u tome i problem, što je na neki način ušao u začarani krug. Jer, bez obzira na to što je on već danas vjerojatno svjestan šire slike, činjenica je da ti porazi ostaju negdje zapisani. I činjenica je da ga proganjaju.

Baš zato što se s njima nikad nije pokušao obračunati.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.