Prije malo manje od godinu dana, 17. siječnja 2020., Markelle Fultz izašao je iz gostujuće svlačionice u Staples Centeru noseći u ruci znojem natopljeni dres Orlando Magica, dres u kojem je upravo bio odigrao vjerojatno najbolju utakmicu u svojoj nesretnoj karijeri.
Kao nekome tko je dvije i pol godine, primjerice, Twitter otvarao s onom dozom strepnje koja ogromnoj većini ljudi na njihovu sreću nikada neće biti poznata, u tom trenutku morao je osjetiti barem nekakvu mješavinu sreće i olakšanja. Nekako je ipak uspio, valjda. Slobodna bacanja koja su završavala na donjim rubovima table, etiketa draft busta koju je u praksi umjesto prezimena nosio na leđima tijekom rijetkih izlazaka na parket, kronična bol u ramenu, kronični nedostatak samopouzdanja i razočaranost trenutnim stupnjem razvoja suvremene medicine — sve to moralo je u tom trenutku izgledati kao nešto što će napokon moći ostaviti iza sebe.
Magic je te večeri pobijedio Lakerse 119-118, a Fultz se okitio i svojim drugim triple-doubleom u karijeri, zabivši 21 poen, kojem je dodao 10 asistencija i 11 skokova. Do posljednja dva poena, koja su odlučila utakmicu, stigao je 15-ak sekundi prije završetka posljednje četvrtine. Ovim se tužnim povodom nije loše detaljnije prisjetiti kako je do njih došao: LeBron James preuzeo ga je na trici, Fultz je istog trena krenuo u desni prodor, dokopao se reketa i zastao, okrenuo je leđa košu i zatim, s veteranskim strpljenjem kojeg realno nije imao kada i gdje steći, ponovno ubacio u višu brzinu kako bi i sebe i Jamesa još jednom zavrtio u desnu stranu, prije nego što je loptu ostavio na tabli i donio Magicu pobjedu. Nešto poput Luke Dončića, barem na razini najpovršnijeg dojma.
“Da, moj triple-double dres, trebam ga, jer ide na zid”, rekao je Fultz nakon utakmice. “S vremena na vrijeme doživim ovakve trenutke u kojima mogu uživati, trenutke u kojima igram dobro i u kojima isto tako mogu nastaviti prema naprijed.”
U formatu kratkih bljeskova imali smo prilike vidjeti ono što je Fultz uz nešto više sreće mogao biti. Ili ono što u nekom romantičnom scenariju još uvijek stigne postati
Bio je negdje prijelaz s proljeća na ljeto 2017. kad je Bryan Colangelo, u ono vrijeme GM 76ersa koji je funkciju glavnog inženjera Procesa naslijedio od Sama Hinkieja, donio tešku odluku.
Netko poput, recimo, Jaysona Tatuma, u tom trenutku ipak nije izgledao kao posve zadovoljavajuća opcija. Karika koja nedostaje između Joela Embiida i Bena Simmonsa, ona koja će Proces u nekom trenutku neminovno privesti njegovu šampionskom kraju bio je bek koji je odigrao jednu sezonu na Sveučilištu Washington i kojeg se moglo izabrati samo ako ste tog ljeta na draftu birali prvi. I nakon što su budući pick prve runde poslali Boston Celticsima, 76ersi uspjeli su se na koncu nekako naći u toj povlaštenoj poziciji.
Izgubljeni šut
S nešto više od 190 centimetara i s nešto manje od 90 kila, s mogućnošću kreacije iz driblinga i za sebe i za svoje suigrače, s potentnim desnim ulazom i tricom koja se u toj jedinoj sveučilišnoj sezoni zadržala iznad rijetko visoke granice od 40 posto, konsenzualno najbolji igrač u svojoj draft klasi završio je u Philadelphiji. Šampionska slagalica napokon je bila složena.
Nakon što je odigrao četiri blago rečeno čudne utakmice, međutim, s parketa je povučen do daljnjeg. Kada se na njega ponovno vratio, u ožujku 2018. u domaćoj utakmici protiv Denvera, nakon točno 154 dana pauze i dan nakon što su Sixersi izborili svoje prvo doigravanje u šest godina, rookie je u Wells Fargo Centeru naišao na topao doček. Pljesak ga je ohrabrio, a skandiranje zbunilo, priznao je kasnije, jer je mislio da publika zapravo skandira Nicku Folesu, quarterbacku koji je Philadelphia Eaglese odveo do pobjede u Super Bowlu LII.
Fultz je u svojoj rookie sezoni za Philadelphiju odigrao 14 utakmica. Ispalio je u tih 14 jednu jedinu tricu. Nije ju pogodio. Ispalio je, također, i 21 slobodno bacanje. Pogodio ih je 10. Priča o tome kako je i zbog čega Fultz negdje putem izgubio svoj šut bilo je bezbroj, a veliku većinu njih gotovo da ste bez većih problema mogli svrstati u žanr fantastike, ako je točna ona definicija prema kojoj fantastično u najvećoj mjeri karakterizira neodlučnost bića koje se suočava s naizgled natprirodnim događajem.
U Fultzovu se slučaju, da stvar bude gora, neodlučnost prelila u potpuni gubitak samopouzdanja, a kod svih onih koji su njegovu muku relativno pomnije pratili u potpunu nevjericu. Neko vrijeme jedna od premium vrsta NBA sadržaja bili su oni videozapisi koji kao da su bili snimani kriomice (što vjerojatno i jesu) u kojima Fultz u praznim dvoranama pokušava popraviti ono što ne izgleda kao da se može popraviti — prirodni poredak kao da je bio narušen, precizna dijagnoza problema s Fultzovim ramenom (ili glavom?) nikako nije mogla biti uspostavljena, dok mu je šuterska forma također uporno ostajala žanrovski sasvim adekvatna, odnosno groteskna.
Druga sezona teško da je mogla biti gora od prve, ali bila je ili baš takva ili barem podjednako loša. Nakon što je odigrao 19 slabih utakmica, povučen je s parketa do daljnjeg. Ali barem je napokon dobio dijagnozu — sindrom gornjeg torakalnog otvora. U prijevodu, cijeli niz problema koji nastaju zbog pritiska u području između prvog rebra i ključne kosti.
Manje od tri mjeseca kasnije trejdan je u Orlando, gdje je kraj sezone dočekao bez da je ponovno zakoračio na parket.
“Dolazak ovamo omogućio mu je novi početak i mogli ste na njemu vidjeti da je sretan”, pričao je Nikola Vučević nakon što se Fultz udomaćio na Floridi. “U Philadelphiji mu nije bilo lako. Jednostavno, nekada je potrebno krenuti iz početka.”
Koljeno nije izdržalo
Prvu utakmicu za Magic Fultz je odigrao u listopadu 2019. — nešto manje od 24 minute, 12 poena, šest asistencija. Prošle sezone nastupio je za Magic u 60 od 72 utakmice. Zabio je neke trice (36,25 posto), odradio pet utakmica u doigravanju i po utakmici u prosjeku zabijao 12,9 poena. Nakon svega, prilično pristojno, i ne samo to — s vremena na vrijeme, u tranziciji, u završavanju oko obruča ili u namještanju zicera bez gledanja suigrača kojem se zicer namješta, u formatu kratkih bljeskova imali smo prilike vidjeti ono što je Fultz uz nešto više sreće mogao biti. Ili, iz nešto optimističnije perspektive, ono što u nekom romantičnom scenariju još uvijek stigne postati.
Prikazivanju tog filma nadali su se i u Orlandu pa su Fultza prije 20-ak dana odlučili dodatno motivirati trogodišnjim produženjem ugovora vrijednim 50 milijuna dolara.
“S obzirom na sve što sam prošao u životu, ovo baš i nije normalna ruta”, izjavio je Fultz nakon što je stavio potpis na ugovor. “Bez obzira na to što se sada nalazim u situaciji u kojoj sam mogao potpisati ovakvo produženje, nakon svega što mi se dogodilo i nakon toliko napornog rada, ovo nije kraj puta. Vjerujem da putovanje tek počinje.”
Prije pet dana Fultz je u domaću svlačionicu u Amway Centeru stigao zavaljen u invalidska kolica. Na putu prema onamo pratio ga je sporim korakom, između ostalog, i Jonathan Isaac, još jedan nepouzdani simbol potencijalno bolje Orlandove budućnosti čiji su se križni ligamenti i meniskus raspali ljetos, u kolovozu. Kao i Fultz, i Isaac je barem financijski miran, jer su ugovore produžili u paketu — Isaac čak na četiri godine, po cijeni od gotovo 70 milijuna dolara. Niti tri tjedna kasnije, nad ovim investicijama leži težak znak pitanja.
“Bio je poput Bambija”, rekao je svojedobno Cory McCrae, jedan od Fultzovih trenera iz srednjoškolskih dana u Hyatsvilleu u Marylandu. “Bio je dugačak i žgoljav, koljena bi ga boljela čim bi počeo hodati.”
Doista, bilo je nečeg bambijevskog u načinu na koji je Fultz potrgao ligamente koljena u toj nebitnoj utakmici s Cavaliersima, odnosno u dugoj i naizgled sporoj lateralnoj kretnji na račun koje se mislio dokopati obruča. Ali koljeno nije izdržalo, a život ide dalje.
Što god mislili o tome, pisanje na društvenim mrežama već je duže vremena jedan od nosivih elemenata suvremene NBA kulture — dio proizvoda, ako hoćete, i kao takvo je očekivano uniformirano i obvezujuće. Ova ili ona vrsta optimizma mora se širiti po svaku cijenu, neovisno o stvarnom kontekstu, kompetitivnu ideologiju potrebno je reproducirati do besvijesti, a nije loše ni reći ponešto o zajedništvu.
“Vjerujem u svoju braću, imamo još toliko toga za dokazati”, napisao je Fultz na Instagramu nakon prospavane noći. ”Svim navijačima želim poručiti da ne dižu ruke od nas. Svom oporavku pristupit ću svim srcem i u tom ću se procesu potruditi biti najboljim mogućim članom ove organizacije.”
Još jednom, dakle, sve ispočetka i sve prema pravilima, pa čak i u trenutku u kojem bi — kada se već nešto napisati mora — lakše bilo napisati da život nekad jednostavno nije fer.
