Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Marko Pecarski: Nova senzacija iz Srbije sin je centra kojeg pamte generacije

MVP juniorskog Eura

Prošlog je tjedna u Rigi juniorska reprezentacija Srbije osvojila, ili, bolje rečeno, obranila titulu europskog prvaka. Nakon neuvjerljivog početka turnira (poraz od Litve, u produžetku iščupana pobjeda nad Crnom Gorom), srpski reprezentativci rutinski su odradili nokaut fazu, a vrhunac je dosegnut trijumfom nad domaćinom u finalu.

Juniore Latvije došli su podržati i njihove vedete Kristaps Porzingis i Davis Bertans, a izbornik Arturs Visockis Rubenis nadao se da će mu ubojiti bekovi donijeti zlato, ali na kraju je, suprotno trendovima moderne košarke, presudila centarska linija Srbije. Premda su Latvijci pogodili 15 trica naspram srpske tri, nitko nije mogao zaustaviti Twin Towers u reketu. Filip Petrušev i Marko Pecarski zajedno su utrpali 63 poena (29+34) uz 21 skok (8+13) za pobjedu 99:90.

Obojica završila su u petorci turnira, a Pecarski je proglašen najkorisnijim igračem prvenstva. Potpuno zasluženo, bio je najbolji strijelac (24,7 poena u prosjeku) i najbolji skakač (11 skokova), a svoju najbolju predstavu sačuvao je za kraj, kako i priliči svakom velikom igraču.

Tko je uopće Marko Pecarski, otkuda je sad izniknuo taj dečko koji je skoro čitav turnir odigrao s povezom preko glave zbog ozljede arkade?

Stariji pratitelji košarke sigurno pamte njegova oca Miroslava, koji je krajem prošlog stoljeća ostvario zavidnu karijeru igrajući, između ostalih, za Partizan, Aris, Panathinaikos i Cantu, a s atenskim se Zelenima popeo na krov Europe 1996. Igrao je s velikanima Vladom Divcem, Nikosom Galisom, Dominiqueom Wilkinsom te stekao neprocjenjivo iskustvo koje će kasnije iskoristiti za usmjeravanje mnoge djece kroz svoj košarkaški kamp na Zlatiboru, a prvenstveno svoga sina.

Marko je ispočetka kao vrlo malen stalno pratio oca po kampovima da bi konačno uzeo loptu u svoje ruke i smjesta pokazao da u njima ima čarolije. Otac ga je odveo u KK Zemun gdje je pod trenerom Darkom Peruničićem napravio prve ozbiljnije košarkaške korake. Već s 14 godina, u pionirskoj dobi, igrao je za kadetsku momčad i bio proglašen za MVP-ja prvenstva. Premda već tad vrlo visok, volio je dosta igrati s loptom te bio u stanju pokriti svaku poziciju na parketu, a odmah se vidjelo da posjeduje izuzetno meku ruku.

Nije dugo trebalo da dođe na radar jednom od najuspješnijih europskih menadžera — Miško Ražnatović uzeo ga je u svoju agenciju BeoBasket te ga smjestio u Megu, klub specijaliziran za razvoj talenata. Istovremeno je nastupao i za kadete i za juniore Mege, bio dominantan u obje kategorije (MVP Final Foura juniorskog prvenstva Srbije).

Te je sezone nastupio i u Brooklynu u sklopu turnira Jordan Brand Classic, gdje se okupljaju najbolji mladi košarkaši svijeta. Šlag na tortu bio je nastup za seniore u finalu ABA lige protiv Crvene zvezde, sa samo 16 godina. Pomalo neočekivano, uskoro je promijenio sredinu.

U Bayern, pa iz Bayerna

Početkom 2017. stigla je odlična Bayernova ponuda. Pala je odluka za selidbu, premda Ražnatović voli svoje najveće pulene izravno pripremati za NBA izlog. Naime, u Münchenu je tad stolovao Saša Đorđević, bivši suigrač i cimer Markova oca, a sportski direktor Marko Pešić obećao je sjajne uvjete za daljnji napredak.  Sve to nagnalo je Marka da se sa 17 godina okuša u gastarbajterskom životu. Debi je bio kao iz snova: u juniorskoj inačici Eurolige ubacio je Ciboni 16 poena te dograbio 24 lopte, što je izjednačilo rekord Jonasa Valančiunasa iz 2010.

Međutim, nije sve išlo glatko u Bavarskoj. Nakon prvih par tjedana roditelji su se vratili u Srbiju, a Marko je u osjetljivoj dobi ostao posve sam u tuđini. Dogodila se i apsurdna situacija da je ostao upisan u školu u Beogradu i nastavu odrađivao u kratkim izletima. U Münchenu se u slobodno vrijeme nije imao s kime družiti, stoga je dane kratio igrajući razne videoigrice. Kad se sve zbroji i oduzme, ta polusezona nije mu dobro sjela, stoga je na ljeto odlučio da se u Njemačku neće vraćati.

U Bayernu su ostali šokirani te ga suspendirali nakon što se nije pojavio na prozivci, ali uskoro se našlo rješenje — javio se Partizan i nakon kraćeg razdoblja pregovaranja između svih strana Marko je pošao stopama svoga oca. Čekao ga je mitski Pionir.

Mada je i dalje nastupao za juniore (postao euroligaški rekorder s pet odigranih turnira), njegov glavni zadatak bila je prilagodba na seniorsku razinu košarke. Čekao ga je broj 15 i mjesto u prvom timu, a tamo ga je dočekao i jedan idol iz djetinjstva:

“Najveći broj mojih uzora dolazi iz Partizana, zato što sam cijeli život veliki navijač crno-bijelih”, rekao je. “Jedan od mojih idola je i Novica Veličković, moj suigrač, što mi uistinu mnogo znači.”

Sezona je protekla kako se moglo i očekivati za jednog adolescenta – čas bi igrao, čas bi sjedio, ali najvažnije je da je dobivao prilike i kod Mute Nikolića i kod Nenada Čanka, a u oskudnoj minutaži znao je pokazati koliki talent čuči u njemu.

Ugledati se na oca

Pecarski je visok 208 cm i rasporedio je jedva 100 kila na tu visinu. Međutim, ima široka ramena, što sugerira da će u sljedećim godinama nakupiti potrebnu masu da bi mogao dominirati i među seniorima. Njegov najveći nedostatak je igra u obrani, zbog čega dosad nije mogao dobiti veću ulogu u Partizanu. Tu su nedostatak mišića i koncentracije učinili svoje.

Ali zato dečko briljira na drugoj strani parketa. Tako široki napadački repertoar zaista se rijetko viđa kod centra od 18 godina. Može ugurati čovjeka pod koš i položiti ili zakucati, može pivotirati i sve završiti horogom, može fintirati tricu pa prodrijeti do obruča, ali i bez problema uzeti šutove s distance i poludistance, često ih i sam sebi kreirati u stilu Dirka Nowitzkog. Njegova snalažljivost oko obruča zaista impresionira, kao i lagani mačji korak koji ga krasi dok konstantno pronalazi prazan prostor za utrčavanje.

NBA skauti mu najviše zamjeraju manjak visine za poziciju centra te nedostatak eksplozivnosti da bi mogao igrati na ‘četvorci’, ali treba istaknuti da je visok kao i Nikola Jokić, čijim bi putem volio poći. Možda za početak da krene s terapijama burekom.

No, prošle je godine Marko promijenio čak tri kluba i vrijeme je da malo stane na loptu, ostane neko vrijeme na jednom mjestu. Partizan je u velikoj krizi rezultata i samo povratak na odgajanje vlastitih talenata daje mu nadu u bolje sutra, a Pecarski je najveći biser kojeg posjeduju. Oko njega se za par godina može izgraditi momčad za velike stvari, ali trebat će ga znati zadržati dovoljno dugo.

Ne smije se smetnuti s uma da je Pecarskom tek 18 i pol godina i pred njim je ključno razdoblje — ili će napraviti posljednji iskorak i nadomjestiti ono što mu nedostaje, ili će ostati zapamćen kao još jedan neiskorišteni potencijal. Otac Miroslav nije bio toliko bogat talentom kao on, ali je ustrajnim radom ostvario sjajnu karijeru. Ako je isti voljni moment uspio prenijeti na sina, Đorđević će uskoro dobiti novu ekstraklasu u reketu.

Ne propusti top članke