Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Marseille: (još jedan) novi početak

Što se ovaj put kuha u najpopularnijem i najluđem francuskom klubu?

Zadnja izmjena: 27. kolovoza 2017.

Čudan je prvi dojam koji ostavlja Marseille.

Još dok ga gledate iz visine – kroz maleni prozor aviona – shvatite kako je to poseban grad najviše od svega išaran suprotnostima. Život ovdje buja drugačije; spoj je to prljavo sivog i azurno plavog, antički starog i modernog novog. Na prvi pogled osjećaj kojeg imate je da ogromni blokovi sivih i ružnih nebodera socrealističkog izgleda na malenim brdima okružuju grad i polako se spuštaju i tope u toplije boje karakteristične Mediteranu. Ali onda, prije nego ih presiječe plavetnilo mora, skoro po pravilu završavaju s ružnom gomilom betona i na njega načičkanih šarenih kontejnera i prljavo žutih dizalica. Opet, s visine, vjerojatno i s vrhova tih istih prljavih nebodera i dizalica u daljini, tamo daleko iza romantičnih fontana i malenih pekarnica Aix-en-Provancea, naziru se žuta i ljubičasta polja suncokreta i lavande i idila kontinentalne Provanse.

Sam centar grada ostavlja isti takav dojam. Kada je prije četiri godine Marseille proglašen za europsku prijestolnicu kulture, on je dobio gotovo potpuno novi izgled. Luka Vieux, Corniche i područja oko sveučilišta i Prada su ulaštena i njihova ljepota je konačno izašla na vidjelo, a lokalne brasserieje i restorančiće napunili su bijeli ovratnici i oni koji sebi mogu priuštiti skupe i luksuzne apartmane, stanove i usidrene jahte. Drugi najveći francuski grad najveća je luka i centar radničke Francuske, ali i mjesto s najvećom stopom nezaposlenosti mladih u zemlji, koja navodno doseže i do 40 posto. Usto je kao najveći industrijski centar regije kroz povijest oduvijek bio kozmopolitski melting pot koji je u međuvremenu prestao otapati i počeo dijeliti ljude; ogromna većina stanovnika Marseillea ima (dalje) imigrantske korijene, a u grad su se s vremenom doseljavali Talijani, Grci, Rusi, Armenci, Vijetnamci, Korzikanci, te stanovništvo zemalja Magreba, a kasnije i Istočne Europe. Prema nekim istraživanjima, u pojedinim arrondissementima živi i preko 50 posto populacije koja imaju porijeklo ili je i sama rođena u sjevernoj Africi.

Grad je postao suprotnost sam po sebi; kombinacija no-go geta i luksuznih turističkih dijelova grada, sudar modernizma i starinskog, Francuske, Magreba i kontinentalne Europe.

Međutim, od prvog dodira s Marseilleom jasno vam je da i tako uređen i nažalost često podijeljen grad, kao i veliki dio regije koja ga okružuje imaju jednu stvar koja ih ujedinjuje. Olympique de Marseille.

Ravno na gol

Kada je prošlog vikenda Olympique dočekao Angers na impresivnom Velodromeu, koji je otvoren 1937. a obnovljen pred Europsko prvenstvo prošle godine, nisu više važni bili ni turisti, ni apéro – tradicionalno vrijeme za popodnevni aperitiv – ni uvoznici vina iz Španjolske koji uništavaju tradiciju, ni nezaposlenost, ni podjela, ni teroristi koji su samo par dana ranije i napali. Bili su važni samo Les Phocéens.

Olympique de Marseille i dalje je tamo gdje se već desetljećima vrti. U sjeni drugih, s improvizacijom koja imitira plan

Olympique je 1899. osnovan, kao i većina sportskih klubova tog vremena, kao sportsko društvo za aristokratsku gospodu koja se bavila prije svega mačevanjem i bilijarom, ali i u to vrijeme najvažnijim sportom u regiji – nogometom. Doduše, ono što su u to vrijeme Francuzi nazivali nogometom ustvari je bio današnji ragbi, pa otud i čuveni moto Droit au But – ravno na gol. Međutim, uskoro je klub imao i sekciju koja se bavila nogometom, a nakon tri desetljeća postojanja i nogometa u povojima progurao se među najbolje francuske momčadi.

S francuskim nogometom tog vremena specifično je to da je pojeo one najuspješnije. Momčadi koje su dominirale između dva rata i nakon profesionalizacije klubova mahom su ili nestale ili su daleko od mainstreama tamošnjeg nogometa. Klubovi poput Sètea (dvostruki prvak), pariškog Racinga (dvije titule), Roubaixa, pa i Lilloisa i Fivesa (koji su se, doduše, udružili u jedan – Lille) nestali su s mape, a na sličnom putu bio je i Marseille. Klub se ljuljao na granici ispadanja iz Prve divizije, a onda krajem 1950-ih i ispao i životario. Čak su i navijači okrenuli leđa već tada velikom klubu. Vrhunac je došao u travnju 1965., kada je na Velodromeu za kup utakmicu protiv US Forbacha ulaznicu platilo ukupno 434 čovjeka.

Bila je to ustvari samo predigra za sve ono što će ovaj klub proživjeti u narednih 50-ak godina.

Stvari su se promijenile brzo i drastično. Uskoro je na mjesto predsjednika došao Marcel Lecrerc i počeo ulagati novac. Preko Hannovera je u klub stigao Josip Skoblar i slika se zauvijek promijenila. Postao je Olympique obožavani klub radničke klase koji su jednako voljeli i svi oni koji su u Provansi starosjedioci i oni koje je trbuh za kruhom natjerao u ove krajeve. Velodrome je bio otvoren svima, a l’OM je uskoro barem na kratko prekinuo dominaciju Saint-Etiennea i postao najvažniji nogometni čimbenik u zemlji.

Princ na bijelom konju sa sumnjivim novcem

Marseille je u isto vrijeme i grad koji se u francuskoj kulturi predstavlja kao rub zakona, mjesto gdje su prevaranti i kriminalci na svome. Vjerojatno ste gledali Francusku vezu: navodni bivši direktor lučke kompanije, a ustvari krijumčar heroina Alan Charnier veli da ”nije radio ništa pošteno otkad je sišao s dizalice”, a takvim se često pokušava predstaviti ovdašnji način života. Leclerc nije spadao među izuzetke; od kluba je morao odustati nakon što je pronevjerio novac preko vlastitih kompanija, ali i ušao u sukob s ligom jer je želio veći broj stranaca u klubovima.

Uslijedila je nova kriza i opet je Marseille bio siromašan i igrao u drugoj ligi, čekajući princa na bijelom konju i sa sumnjivim novcem. A boljeg od Bernarda Tapiea nije mogao naći. Parižanin koji je s vremenom postao Monsieur Marseille; čovjek koji se bavio svim i svačim – od glazbe, preko TV prodaje, do politike i auto utrka – bio je bogataš koji se nije libio trošiti i igrati prljavo.

Bilo je to i vrijeme u kojemu je na Velodromeu počeo jačati ultras pokret. Navijači su imali jako važnu ulogu u organizaciji kluba, ali tako da je njihova bila zadnja. Tapiejev dolazak stvari je tek malo promijenio i njihov utjecaj je i dalje bio veliki. Tapie je u Marseille počeo privlačiti za francuske prilike gotovo nevjerojatne igračke i trenerske zvijezde – Jean-Pierre Papin, Dragan Stojković, Franz Beckenbauer, Didi Deschamps, Alen Bokšić, Rudi Völler, iz Engleske je doveden Chris Waddle. Klub je izgubio jedno finale Kupa prvaka (1991.), ali dvije godine kasnije dobio finale Lige prvaka, kao dosad jedini francuski klub s tom počasti.

Europa je bila zadivljena, a Marseille, čiji je Velodrome u vrijeme praznih francuskih stadiona imao prosjek od gotovo 30.000, opijen uspjehom. Međutim, opijeni su često bili i suci i novinari i funkcionari i igrači drugih klubova; javna tajna je bila da je Tapie velik dio poslova radio ispod stola. Kada je 1993. započela istraga koja će dvije godine kasnije biti završena oduzimanjem (domaće) titule i izbacivanjem Marseillea iz lige, tvrdilo se da je iz klupske blagajne od Tapiejeva dolaska u ovu svrhu otišlo preko 110 milijuna tadašnjih franaka.

Bivši direktor kluba Jean Pierre Barnes tvrdio je da se godišnje kupovalo i po desetak utakmica, a Miroslava Blaževića optužio je da je bio jedan od posrednika. Tadašnji hrvatski izbornik odležao je i 17 dana pritvora upravo blizu Aixa, ali se pokajnik Barnes naglo predomislio i pobio vlastite optužbe gotovo srušivši slučaj. Ipak, dokazano je namještanje utakmice protiv Valenciennesa, kojeg je u to vrijeme vodio Boro Primorac. On je lako dokazao nevinost, ali nikada više poslije toga nije radio kao glavni trener.

Novi spasitelj

Usponi i padovi nastavljeni su i pod vladavinom Roberta Louisa Dreyfusa, vlasnika Adidasa. On je Olympique ponovno stavio na noge, vratio u vrh i privukao zvijezde, ali je tek u sezoni nakon njegove smrti (2009./10.) osvojena i jedina titula u posljednjih 25 godina. Njegova nasljednica Margarita mučila se s financijama, klub je mijenjao trenere kao na traci, a onda je u ljeto 2016. bio prinuđen prodati svoje najveće zvijezde i ponovno gledati prema dolje.

Ovaj put se spasitelj se pojavio preko bare. Američki biznismen Frank McCourt, koji je prije toga prodao MLB momčad LA Dodgers, iskeširao je i preuzeo klub, predstavivši plan kojeg je nazvao Champions Project i najavivši ulaganje od 200 milijuna eura za četiri godine. U međuvremenu je na klupu doveden Rudi Garcia, sportski direktor je Andoni Zubizarreta, a novac je u Marseille natrag privukao i Dimitrija Payeta i Stevea Mandandu, došao je i Patrice Evra, a ovog ljeta i Luiz Gustavo i Adil Rami. Ekipa je dobro otvorila sezonu i ambicije u Provansi, ali i ostatku Francuske – jer Olympique je daleko najpopularniji klub u zemlji – postale su ponovno velike i šampionske.

Međutim, priča je na Velodromu daleko od blistave.

McCourtovo bogatstvo broji se u milijardama, ali navijači Dodgersa ne pamte ga po dobrom. Za njegove vlasničke ere momčad se mučila, a onda je još postala kolateralna šteta gadnog razvoda. Bivša supruga Jamie, koju je Donald Trump nedavno imenovao za veleposlanicu SAD-a u Francuskoj, bila je CEO kluba a otkaz joj je uručen odmah nakon razvoda. Dvojac se sporio oko vlasništva nad klubom i njegovim nekretninama, a Dodgersi su došli gotovo do bankrota. MLB je uz mnogo peripetija na kraju oduzeo klub McCourtu i prodao ga za njega, a ovaj se s lovom zaputio na Azurnu obalu.

Njegovih 200 milijuna dočekano je kao dar s neba i spas budućnosti kluba, ali prema onome što smo vidjeli do sada, Marseille je u praksi napravio daleko manje nego što tvrdi da su mu ambicije. Rado bi privukli velike zvijezde i nosili se s PSG-om, ali to je naprosto nemoguće. McCourtov utjecaj nije ni približan onome katarskom, a ni klub ni grad nisu dovoljno atraktivni za velike zvijezde.

Improvizacija imitira plan

Momčad Rudija Garcije ustvari je natrpana isluženim i ostarjelim imenima i igračima čija je razina daleko od vrhunske. Igrači poput Payeta, Luiza Gustava, Evre ili Ramija unaprijedit će Olympiqueov igru u odnosu na prije dvije godine, ali daleko od toga da će ih ugurati onamo gdje misle da im je mjesto – u sam vrh francuskog i europskog nogometa.

Osim par solidnih kupnji, većina novca otišla je na igrače starije od 30 godina, što u praksi znači da nisu investirane nego ulupane i da se teško mogu vratiti. Marseille je bez Lige prvaka, prihodi od marketinga i televizijskih prava daleko su od onih koje ima konkurencija, a gotovo je sigurno da ova momčad nije dovoljno dobra da se nosi sa PSG-om i Monacom, a tu su još i potpuno renovirani Lyon i stabilizirana Nica. Prošlog je vikenda kod kuće kiksala u onaj utakmici protiv Angersa (1-1) i igrači su teren napustili uz salve zvižduka s tribina.

Za armiju navijača gladnih uspjeha Champions Project na prvu djeluje kao dobar plan sa savršenim financijskim vjetrom u leđa. Međutim, početak njegove egzekucije ogolio je sve probleme i pokazao da je Olympique de Marseille i dalje tamo gdje se već desetljećima vrti. U sjeni drugih, s improvizacijom koja imitira plan, i koja se prije ili kasnije uruši kao kula od karata.

Ne propusti top članke