xx

Jonas Wind udario je loptu glavom, njegov suigrač u napadu pretrčao je svog izraelskog suparnika i, kako se približavao golu, mirno je prebacio loptu preko istrčalog golmana. Izgledalo je to kao da gledate majstora takvih plasiranih udaraca, Lionela Messija, u jednom od za njega uobičajenih radnih dana u La Ligi. Osim što je ovo bila danska reprezentacija u pobjedi 2-0 u Jeruzalemu, a taj prvi gol messijevskim je udarcem postigao je Martin Braithwaite već nakon 13 minuta susreta.

Taj s lakoćom postignut pogodak bio je i jasan signal od Braithwaitea, imena kojemu se nisu nadali u Barceloni, gdje igra od veljače 2020. Možda je samo nekoliko njemu bliskih ljudi moglo zamisliti igrača u Barceloni, kojoj se pridružio u doba kad su njeni drugi napadači bili out s dugotrajnim ozljedama. Stigao je iz malog Leganés u transferu koji je bio najsenzacionalniji u dugo vremena za danski nogomet.

Braithwaite nije arhetipski napadač koji olako zabija nego igrač koji itekako mora zaraditi svoje mjestu u momčadi i naraditi se za svoje golove. Ali otkako se prvi put pojavio na dansku nogometnu scenu, u Esbjergu na zapadnoj obali poluotoka Jutlanda, on radi upravo to.

Njegov otac potječe iz Britanske Gvajane, a mama je Dankinja. Kao šestogodišnjak prebolio je vrlo ozbiljnu bolest zbog koje je dvije godine proveo u invalidskim kolicima.

“Puno ljudi traži potvrdu od drugih. Meni to ne treba. Stvarno mi nije stalo do toga hoćete li me voljeti li nećete. Možete misliti da sam idiot ili dobričina, svejedno mi je”

“Bilo mi je to jako teško”, ispričao je. “Sjećam se da me je bilo sram biti drugačiji i nisam želio pažnju koja je s tim dolazila.” No, u potpunosti se oporavio i počeo igrati nogomet; odrastajući nedaleko grada Esbjerga smatran je velikim talentom, ali imao je poteškoća s probijanjem u prvu momčad istoimenog lokalnog nogometnog kluba. Bio je svestran i treneri su ga koristili na različitim pozicijama, pa je upravo to i bio problem — nije imao definiranu ulogu da bi se pojavio kao jasna opcija za nešto na terenu.

“Na kraju smo odlučili da treba igrati u špici”, sjeća se Ove Pedersen, jedan od njegovih prvih trenera. “Radio je nevjerojatno puno i bio je potpuno posvećeno nogometu, ali naprosto je promašio previše prilika. Njegova finiširanje bilo je prilično problematično.”

Vizualizirao i pehar

Ni veteran rada s mladima, što Pedersen svakako jest, nije mogao predvidjeti da će Braithwaite jednog dana igrati s Messijem. Ma zapravo to nitko u Danskoj nije očekivao od njega. U danskom kontekstu, Camp Nou je mitsko mjesto za zvijezde poput Allana Simonsena i Michaela Laudrupa. Ali Braithwaite je i dosta toga drugoga napravio mimo očekivanja — recimo, kad se Danska plasirala na Svjetsko prvenstvo 2018. u Rusiji, praktički nitko ga nije vidio kao startera na turniru, a on je svima dokazao da to može biti.

Pošteno je reći da u Barceloni ne igra ključnu ulogu, ali svaka momčad treba takve igrače — one koje će se neumorno boriti za svoje mjesto i koristiti svaku priliku koju dobiju. Zbog svoje impresivne radne etike, stava i borbenog duha u više je navrata nagnao trenera Ronalda Koemana da mu pruži minutažu i ove je sezone skupio čak 42 nastupa za klub, zabilježivši sedam golova i četiri asistencije.

Uskoro 30-godišnji Braithwaite ima velike snove i slijedi ih, ne brinući putem što o tome misle drugi — kao što se nije zamarao ni time što su ga ismijavali kad mu je na predstavljanju u Barceloni pobjegla lopta tijekom pokušaja da žonglira s njom.

“Puno ljudi traži potvrdu od drugih”, kaže on. “Meni to ne treba. Stvarno mi nije stalo do toga hoćete li me voljeti li nećete. Možete misliti da sam idiot ili dobričina, svejedno mi je. Važno je jedino da ja znam iza čega stojim i da to dam do znanja ljudima koji su mi blizu”, izjavio je u danskom magazinu Euroman.

Nakon tri uspješne godine u francuskom Toulouseu, Braithwaite se našao u Middlesbroughu, ali ondje se nije uspio uklopiti. Navijači su bili izuzetno kritični prema njemu jer klub je za njega platio jednu od najvećih odšteta u svojoj povijesti, a on to nije opravdavao na terenu. Posebno mu je bilo teško raditi s menadžerom Tonyjem Pulisom, koji ga je otvoreno kritizirao. Ali ni to mu nije osobito teško palo.

“Kao Middlesbroughov igrač bio sam profesionalac i uvijek sam stvarno marljivo radio. Jedan dan si bog, drugi dan vrag, tako je to”, rekao je lani za Jyllands-Posten u intervjuu u kojem je najviše pričao o tome što radi u slobodno vrijeme — a ono je velikim dijelom također vezano uz nogomet, jer provodi ga proučavajući igru, radeći na detaljima, čitajući knjige o mentalnom treningu.

Jedna od tehnika kojima se služi je vizualizacija: prije dvije godine vizualizirao je sebe kako zabija odlučujući gol za Dansku u ključnoj utakmici kvalifikacija za Euro 2020 protiv Irske u Dublinu. I stvarno, 15 minuta do kraja pospremio je jedan centaršut u mrežu, a susret je završio 1-1 i Danska se plasirala.

Pričao je i o drugoj sceni koju je vizualizirao: on stoji na balkonu gradske vijećnice na Raadhuspladsenu, centralnom trgu u Kopenhagenu, podižući pehar osvača Europskog prvenstva pred tisućama Danaca koji divlje odobravaju i navijaju… Ha, nikad se ne zna. Pogotovo kad je u pitanju sanjar Martin Braithwaite.

Jesper Engmann piše za Jyllands-Posten. Pratite ga na Twitteru: @JesperEngmann