Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Martin u oblacima

Hrvat Martin Kodrić vozi za McLaren. Pobijedio je na jednoj od Velikih Staza. Nikad čuli?

Zadnja izmjena: 5. veljače 2020.

Negdje na samom početku tisućljeća, prvi put sam u Playstation umetnuo novoizašlu TOCA World Tourist Cars, pun velikih očekivanja. Prethodnica, TOCA 2, možda je i do danas ostala najigrivija i najzabavnija vozačka simulacija uopće, usprkos vrlo ograničenom odabiru automobila i staza. Načuo sam da i jednoga i drugog u novoj igri ima osjetno više, te sam, dakako, odmah u izbornicima pogledao što je to novo. Jedno ime odmah se izdvojilo…

Bathurst.

Ne znam, zapravo, kada sam prvi puta čuo za tu stazu. Siguran sam da je 1980-ih moralo biti članaka u Avto Magazinu, ondje su redovno pratili utrke turističkih automobila, uključujući i izlete u Australiju. No, tada sam možda čuo naziv, bez razumijevanja značaja. Tijekom ratnih 1990-ih povremeno su do mene počeli dolaziti neki engleski automobilistički časopisi, te sam počeo povezivati konce što zapravo u svijetu utrka, izvan kod nas medijski korektno pokrivenog svijeta Formule 1, relija i Le Mansa, još postoji. Ubrzo sam iz konteksta shvatio kako su rečenice u kojima se spominje kako je netko pobijedio u Bathurstu tonalitetom podsjećaju na one o pobjedama u Le Mansu ili Nürburgringu… Kako je to jedna od Velikih Staza.

Prošle godine je Kodrić potpisao za McLaren i definitivno postao članom onog najužeg dijela svjetske trkaće elite, vozača kojima momčadi plaćaju da voze za njih

Kliknuo sam u izborniku na nju i krenuo u svoj prvi krug na Mount Panorama Circuitu ikad. Ok, oštar lijevi, dugačka ravnica uzbrdo… opa, ozbiljan set zavoja, i dalje se penjem… Jedan zavoj luđi od drugoga, ograde su prokleto blizu… Najednom, ničeg ispred mene osim neba, osjećam se kao da i u stvarnosti letim, a ne samo u igri… I, dakako, krš i lom, otkrio sam McPhillamy Park, oštri lijevi zavoj nizbrdo odmah iza tog trenutka uznesenja u nebo.

Bio je to jedan od onih trenutaka kakve gotovo da i ne možeš opisati riječima, usporediv s onim kada je Mišo Kovač otkrio Lady Gagu — trenutak kada sam shvatio da se, pa makar i u virtualnom svijetu, nalazim na Velikoj Stazi. Onoj za koju će svaki Australac ustvrditi da je najbolja trkaća staza na svijetu, dok će ljudi s drugih kontinenata ipak uglavnom oprezno umetnuti “jedna od…”.

S time da zapravo najzajebaniji dio slijedi tek iza tog zavoja: suludo usko, vijugavo spuštanje prema groteskno dugoj ravnini Conrod. Prvi od tih zavoja nizbrdo, Brock’s Skyline, dao je naziv jednom od najuspješnijih i najznačajnijih sportskih automobila u povijesti, pridodajući time magiji staze. Preopasne i prelude za Formulu 1, mada je na Conrodu, mjestu gdje V8 Supercars regularno idu do 300 km/h, od srčanog udara tijekom utrke 1992. preminuo Denny Hulme, svjetski prvak 1967.

Dio svjetske trkaće elite

Mount Panorama (to je pravo ime staze, mada je svi zovu prema najbližem gradu) je većim dijelom regularna trkaća staza, dobra i uzbudljiva i u tim dionicama, ali taj uski i zavojiti brdski dio, to je nešto posebno, to je sama esencija svijeta utrkivanja. Zanimljivo, većim dijelom godine riječ je o javnoj prometnici i mjestu za punjenje proračuna: nigdje u Australiji nema toliko policijskih zasjeda i radara; vozite li imalo preko ograničenja, kažu, kazna vam ondje ne gine. Stoga i meni, kao i većini smrtnika, utrkivanje u Bathurstu ostaje samo video igra ili san.

U mojem slučaju čak i doslovno — nisam mnogo puta imao snove u kojima vozim utrke, ali u onima rijetkima sanjao sam upravo brdske zavoje Mount Panorame, jurnjavu njima, taj veličanstveni trenutak ukazanja neba i sumanuti rollercoaster nizbrdice koja slijedi.

Martin Kodrić to ne mora sanjati.

Ovaj 23-godišnji Samoborac proteklog je vikenda prvi put nastupio na Mount Panorami, vozeći prvu utrku ovogodišnjeg jakog Australskog prvenstva utrka izdržljivosti. Debi nije mogao proći boje, ostvarena je pobjeda u toj seriji, uz osmo mjesto u ukupnom plasmanu koji se računao za Intercontinental GT Challenge. McLaren 720S GT3 momčadi Team 59Racing, u kojem su mu partneri bili Australac Fraser Ross i Novozelanđanin Dominic Storey, nakon 12 sati završio je krug iza pobjednika, ali čak dva kruga ispred drugoplasiranog u kategoriji Silver — i u natjecanju u kojem su se zapravo nadmetali.

Zapravo je nevjerojatno koliko Martinova karijera prolazi ispod radara domaće mainstream publike. Mada još vrlo mlad, on je već sada bez premca najuspješniji hrvatski vozač kružnih utrka u povijesti. Može se spominjati dvije pobjede u klasi grofa Petra Oršića na Le Mansu 1930-ih, ali on je nastupao pod njemačkom zastavom, i to onom koje se baš ne volimo prisjećati. Neki će izvući i navodnu titulu europskog prvaka Đanija Šverka, iskonstruiranu u domaćim medijima i nikad spomenutu u ma kakvim ETC-ovim službenim statistikama.

Prošle godine je Kodrić potpisao za McLaren i definitivno postao članom onog najužeg dijela svjetske trkaće elite, vozača kojima momčadi plaćaju da voze za njih. U 99 posto slučajeva, u svim kategorijama, vozači sami financiraju svoje nastupe ili eventualno to u njihovo ime čine neki sponzori. Samo creme de la creme ima ovakvu čast, biti na ugovoru sa samim proizvođačima automobila ili trkaćim momčadima. Nitko iz Hrvatske prije Martina nije dosegao takav status — Niko Pulić je bio na platnom spisku tadašnjeg hrvatskog zastupnika Mercedes-Benza, ali to je bila barem u najmanju ruku politička koliko i sportska odluka.

Kodrić, razumljivo, poput većine vozača utrka, dolazi iz vrlo imućne obitelji, koja je mogla pratiti i financirati njegov razvoj. Dakako, njegovi ipak nemaju novca koliko i obitelji Lancea Strolla ili Nicolasa Latifija, no, s druge strane, oni i u Formuli 1 plaćaju za mjesto, dok je Kodrić već u poziciji — mada, dakako, ne znam detalje ugovora — da živi od vožnje utrka bez posezanja u obiteljske resurse.

Što slijedi u karijeri?

U kartingu je bio u samom svjetskom vrhu, boreći se rame uz rame s Maxom Verstappenom, Charlesom Leclercom, Georgeom Russellom, Landom Norrisom, već spomenutim Strollom… No, razvojni put iz Hrvatske je ipak mnogo teži nego kada imate putovnicu neke u automobilizmu jače države, te su svi oni završili u Formuli 1, a naš as u ipak medijski mnogo manje praćenim, mada vrhunskim kategorijama.

Zanimljivo, premda je u tinejdžerskim danima pokušavao i u Formuli Renault, Martin se već sa 18 okrenuo utrkama GT automobila i pronašao svoju nišu — to je pomalo iznenađujuća odluka za nekoga tko dolazi iz zemlje u kojoj ne postoji nikakva kultura i tradicija praćenja utrka izdržljivosti, a svi su medijski reflektori okrenuti prema Formuli 1. Prisjećam se scene otprije 20-ak godina, kada sam na jednom od svojih prvih novinarskih zadataka sjedio sa Sinišom Košutićem koji je tada vozio Porsche Supercup. Ne mogu zaboraviti kombinaciju iznenađenja i oduševljenja koju je pokazao kada je shvatio da je, vjerojatno prvi put, u Hrvatskoj naišao na nekoga tko zna tko je Stephane Ortelli i shvaća kolika je čast uopće voziti u istoj utrci protiv njega…

Danas je situacija, nadam se, ipak dosta bolja, ponajprije zbog dostupnosti informacija i prijenosa — uostalom, već neko vrijeme možemo gledati utrke serije Blancpain čak i na Sportskoj TV, s hrvatskim komentatorima. Upravo je u azijskom Blancpainu Samoborac 2018. osvojio i titulu prvaka, što mu je zasad najveći međunarodni uspjeh. Lani je završio odličan treći u seriji International GT Open, jednoj od najjačih u Europi, a ove još nije objavljeno gdje sve planira voziti.

Prema FIA klasifikaciji Kodrić spada u kategoriju Silver te se stoga i natječe u njoj. Na vrhu klasifikacije je Platinum, ekvivalentna nekadašnjoj superlicenci, potom slijedi Gold, dok je treću po jačini Martin zaslužio dosadašnjim rezultatima. U pravilu vozači iste kategorije nastupaju u istom automobilu, tako da će u slučaju odličnog plasmana ove sezone moći još napredovati.

Nakon prve utrke sa suvozačima dijeli vodstvo u australskom prvenstvu te nije nemoguće da ga McLaren usmjeri prema toj seriji, premda ondje nastupa samo još jedan europski vozač, Britanac Jules Westwood. Britanska bi marka zasigurno preko momčadi 59Racing (nazvane prema startnom broju legendarnog McLarena F1, pobjednika Le Mansa 1995.) voljela prekinuti trogodišnju dominaciju Audija i Geoffa Emeryja. No, u endurance kategoriji boduju se samo još dvije utrke, tako da ćemo ga vrlo vjerojatno ipak gledati i u nekoj od europskih serija.

Osim ako ga Mount Panorama nije fascinirala uživo onoliko koliko je mene nekoć u igri, pa se ne odluči posvetiti nastavku karijere u Australiji. I 12 sati su ok, ali prava stvar ondje je Bathurst 1000, utrka V8 Supercarsa u listopadu. To je ono što Australci nazivaju Velikom utrkom i gdje se stvaraju legende. Cijene ljudi ondje i svoje prvake i pobjednike u Formuli 1, ali oni su ipak iza pobjednika Bathursta. Koliko o tome Martin uopće zna i koliki dio atmosfere prave stvari je mogao doživjeti na ovoj utrci, mogu samo nagađati.

Osobno, ma koliko zavidio ljudima koji znaju voziti i osvajati utrke, još više zavidim onima koji to čine na specijalnim mjestima. Ljudima poput Martina Kodrića, koji se pobjedom na Mount Panorami upisao u povijest kao niti jedan hrvatski vozač prije njega.

Ne propusti top članke